Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Kad se zaljubiš u život

Kad se zaljubiš u život

Polahko se probijalo sunce praveći koščatim rukama prostor između namrgođenih oblaka.

Bacio sam pogled prema nebeskom plavetnilu Sarajeva, pozdravljajući pejzaž moje duše i nadmudrivanje sunčano – oblačnih razdoblja. Priča moga života, pomislih. Sunce, kiša, kiša, sunce. Ništa zato, važno je dobro se odijenuti i prilagoditi svim vremenskim prilikama pomislih ironično. Pažljivo koračam, nastojeći da izbjegnem lokvu vode, dok su mi sva osjetila bila zategnuta do krajnjih granica. Nemoguće je napraviti korak ovim gradom, a da sva čula ne zatrepere. 

Izazim iz tramvaja, čekam zeleno svjetlo, propisno i brzim korakom probijam se kroz ulice Sarajeva, kroz metež i gužvu na koje sam navikao. Zapahne me, na momente, miris somuna i preplavi onaj poznati osjećaj pripadanja ovom gradu. Volio sam ga. Njegove ulice, užurbanost, ljude.
– Merhaba – rekoh Abidu i naišareti mu rukom, u znak pozdrava.
– Merhaba – reče klimajući glavom.
– Lijep dan – zaključih.
– Kako kome sinko – procijedi.
– Pa dobro, Abidaga, šta je? Gdje je pričepilo? – upitah ga vidjevši zabrinutu čehru.
– Svugdje, svugdje…pričepio zulum, nepravda i boli me, samo što nisam pukao.
I tako, u žaru da se ispriča sa mnom, da olakša dušu, nastavi:
– Eh, moj ahbabu, jučer su u tramvaju izboli mladića.
Zastade mi dah, ošamari me stvarnost, malo ustuknuh i procijedih oporo:
– Zašto? Kako?
– Kako zašto? Nizašto brate, nizašto! Eto tako. Kud će ovaj dunjaluk i ovaj narod ne zna se, a kako je krenulo, ne valja, ne valja… sve naopako, pred Kijamet!
Šutim i klimam glavom, razmišljajući o njegovoj pretpostavci kako je sve naopako.
I svi me ubjeđuju kako je sve naopako: i vrijeme i ljudi i država i politika i svi naopaki pomislih – osim moje majke. Ona je imala naopaku percepciju i naopako besjedila u odnosu na ove druge koji su govorili da je sve naopako.
Moja majka, smiraj moje duše, savjetovala me da se zaljubim u život i prihvatim sve što mi donese. Govorila je da je tako lakše živjeti. I boriti se. Bila je to skoro nemoguća misija u ovom moru crnila, ali nisam joj to rekao, nisam. Želio sam biti poput nje. Jači od svake oluje i životnih valova.
Sa pažnjom i ljubavlju u očima posmatrala me, sa strepnjom, ali čvrstinom u glasu ispraćala riječima:
– Sine, čedo moje, ne idi za svjetinom, pazi se, čuvaj se i polahko u svemu, ne prenagljuj, pamet u glavu i uspjet ćeš.

Danas je dan kada osjećam kako tmurne misli prelaze moju granicu, kako sve u meni gori, kako me nešto iznutra peče i govori kako sam prepušten samome sebi. U tim trenucima, strah me hvatao i uzimao pod svoje. Kako da se onda, majko, zaljubim u život?
Ne volim tu pobunu što se pritajila u meni i što jedva čeka da me zaskoči kad sam slab. Ne volim ni taj podmukao glas koji mi se obraća kad mi je teško, ne volim ga, nimalo. Nekada sam mislio da sam to ja, ali sada odbijam vjerovati u to. Otjerah ga, taj glas. Pomislih, nalet te bilo „pu“ i pljunuh u sebi na crnilo, i odlučno rekoh da neće mene smotati oko malog prsta, da neće mene na stranu tame i beznađa, da neće iz mene izbiti vjeru, vala neće. Prisjetih se kako vjerujem da sve mimo ljubavi i dobrote nije ono naše iskonsko „ ja“ i da će nas život pokopati u tminu, dokrajčiti i zakopati žive, ako se ne budemo borili za dobro u nama i oko nas. Danas znam da, direktno ili indirektno, odabiremo na koju ćemo stranu – stranu svjetla ili mraka. Samo je potrebna odluka , pa da pređemo granicu. Tad ćemo znati kome pripadamo. I kakvi smo. Sunčani ili mračni.
Svoje misli odbacivao sam poput loptica, skrećući pažnju na korake. Jedan. Dva. Tri. Četiri. Pet. Sapletem se i opet ispočetka. Jedan. Dva…
I opet dođoše pitanja. Njihova upornost me podjednako iritirala kao i zujanje muhe u ljetnim danima. Dosadno, ogavno, koprca se i leti tražeći žrtvu.
Volio bih da budem poput onog Muje, pa da kažem: „ Briga Muje što muhe zuje“. Ali de, kako? Gdje su krv i meso, srce i razum i gdje su svi svjetovi se slili nego u meni. Šta sam onda ja? Slab ili čvrst poput kamena? Zaljubljenik u život ili onaj ko ga proklinje? Ko sam ja?
Dobro, to barem znam. Sin sam Rahime i Ismaila kojeg se sjećam, i bojim se da sjećanje blijedi, iako ga dozivam srčano , ali uzalud. Prizivam sliku oca kako me nosa na ramenima, jer jedino sam to imao, taj osjećaj dok me drži za ruke i okreće tamo – amo, poput pauna. Osjećaj radosti. To je bilo vrijeme kada mi je sreća rasla u očima. A mati, mati je hodala uz nas radosno. Podignute glave.
To vrijeme je sada iza nas. Ništa tako ne prolazi neumoljivo kao život, vrijeme i mi. Ostaju nam samo uspomene. I djela. Sada vidim majku kako pognutog pogleda korača, ali odlučno grabi naprijed, jer nazad nema gdje. Nema kome, osim meni. Mora naprijed. I tako je otkako je moj otac poginuo. Pogodila ga je granata dok je otišao po hljeb. Otišao je i nije se vratio. Otišao je da se ne vrati. Kako god. Ali, smjestio se on među moje slike, već požutjele, na krajevima oprljene, prelomljene, kao moje sjećanje.
Ponekad sam se pitao zašto me, zaboga, tako uporno gleda sa slika. Zbog toga, kad mi je trebala pomoć- savjetovao sam ga. Pobogu, šta to govorim? On je mene savjetovao. Kad je bilo loše govorio bi : „Bit će bolje“. Kad je bilo dobro smješkao se, sa slike, kao da želi reći : „ Vidiš, rekao sam ti. Sabur.“ Onda bih se smješkao i ja njemu, blesavo. Tad mi je sve bilo potaman. Kao onoga dana kada me pozvao Sulejman da radim za njega. Prihvatio sam, vrlo rado, tu ponudu svjestan da svako ko dobije posao u Bosni, u najmanju ruku je prvoklasni srećnik. A sreću je trebalo čvrsto ugrabiti. Ja sam onda, sam sebi, bio dvostruki srećnik što je radio i studirao. Nastojao sam uskladiti te obaveze, i nisam se pitao jesam li preuzeo previše tereta. Želio sam olakšati majci koliko-toliko i nisam razmišljao da li mi je teško. Nisam. Ja sam svoje breme srcem nosio.
Na kraju ulice pozdraviše me prozorska okna radnje u kojoj sam radio kao trgovac. „ Orijent“ , tako se zvala. I doista , sve je odisalo magijom istočnih ćilima, zavjesa, lustera, tepiha, suvenira, odjeće. Bilo je tu svega i kad zakoračiš u „ Orijent“ , kao da zakoračiš u jedan drugi svijet, svijet između sna i jave. Volio sam svoj posao i bio zahvalan. Majka me naučila kako da tugu potisnem, prevaziđem, da joj budem gazda i ne dam da me iscijedi. Ni ona, ni sjećanja. Naučio sam da su sjećanja lešinari tuge, a da tuga crpi životne sokove, radost, volju i životnu žilu što u nama buja. Od tuge se čovjek osuši, svehne, klone, ni koračati ne može čestito, ni živjeti. Tu granicu nisam prelazio. Mogu ja biti i tužan, živ sam čovjek, ali ponekad. I mogu doći i oblaci i kiša može naići, ali uvijek ću sunce dovući na svoju stranu, za sreću ću se izboriti. Zaboravivši na sve što me sapinjalo i mučilo dadoh pažnju trenutku. I zaboravih sve ostalo.
– Koliko ? – pita me prolaznik pokazujući rukom na suvenir. Mala staklena posuda sa panoramom Sarajeva.
– 15 km – odgovorih , on klima glavom nastavlja dalje i tako cijeli dan. Neko pita i kupi nešto,neko pita i ne kupi…
– Mahrama, tepisi i ćilimi , pošto?
– Zavisi od veličine, zavisi koji vam odgovara.
– Da nije skupo?
– Može li jeftinije?
I tu je natezanje.
Nisam ja Turčin i ne volim se cjenjkati, iako ih volim , iako su mi kao rođeni od najrođenijih – kao od srca otpali. Nije to za mene, to cjenkanje… Kod mene vrijedi pravilo da sve ima svoju cijenu, kao i uvjerenje da ono za čim tragam, to će mi i doći – kada bude bio vakat.
Puno je bilo očiju koje su zastajale na dezenima ćilima, djevojaka koje su ostajale bez daha pred maramama, puno je svraćalo kupaca i onih koji to nisu. Radoznalih je bilo ponajviše. Došli da vide šta ima, ispitaju, propitaju, „samo pogledaju“ da im oči zaiskre od ljepote i odu. Turisti su često kupovali i to nam je donosilo prihod.
……………………………………..
Majstor, tako sam zvao od milja vlasnika radnje, govorio je kako sam mu donio bereket u radnju. On je pomogao meni, a Bog je pomogao njemu. I uvijek je tako – kako posiješ , tako ćeš požeti.
– Ti si poput svile – reče mi jednom.
– Majstore, ti sa mnom zbijaš šale.
– Heh, zar ti izgledam tako?
– Ima ljudi koji su poput sablje, sijeku njome bez milosti , a opet…neko je poput svile – reče.
– Šta ti to znači?
– Mehkoću sine, mehkoću i ljepotu. Svila je materijal koji je nekada bio posebno skupocjen – prozbori sa osmijehom.
Nisam se s njime složio, djelovalo je kao da sam mekušac, ali prešutio sam, ne želeći da ga uvrijedim.
Taj dan je završio brzo. Nakon očišćene radnje, predanog pazara, sređenih knjiga, gotove narudžbe za taj dan umorno sam koračao prema kući. Majka me čekala.
…………………………
„ Bog daje hranu svim pticama, ali im je ne baca u gnijezdo, valja ustati za nafakom.“
Riječima nad kojima sam se zamislio, prisjećajući se muhabeta sa majstorom uz kahvu, zadovoljan zbog pazara, uputio sam se kući.
Odzvanjali su ulicom moji umorni koraci i tako vukući nogu za nogom razmišljao sam o ukusnom jelu što ga je mati spravila. Uvijek me čekala tako. Zastadoh. Nedaleko od mene vidio sam neko komešanje i žamor okupljene omladine.
Jedna skupina opkolila je mlađeg, visokog , ali žgoljavog mladića i gurala ga sad na jednu , sad na drugu stranu.
– Pustite me – čuo se glas okružen mladim huliganima, očito željnima senzacije. Vidio sam na njegovom licu prkos i strah. Na licima okupljenih oko njega surovost i obijesno roptanje.
– Odrpanac – reče jedan.
– Kenjac – naglas potvrdi treći.
– Zapamti dobro upozorenje , inače ću ti crijeva prosuti, jesi li me shvatio, jesi li? Ha? Jesi li? Otegnu se psovka iz usta po svemu sudeći „vođe“ .
Potom se zaleti, udari mladića, a ovaj zatetura se i pade.
Drugi mladić uze ga za kragnu i podignu na noge, silom.
– Jesi li razumio? – dreknu.
– Ostavite me – reče mladić sad već plačnim glasom.
– Da ga ostavimo… – imitira ga drugi.
– Jesam li ja to dobro čuo, jesam li? – Zafijari rukom po glavi. Odjeknu pljusak. Čuh cviljenje žrtve i smijeh grupe.
Svjetina je u širokom luku obilazila nasilni skup, svako je volio svoju glavu i svoj mir.
Svako se sklanjao u strahu da ne dobije batine, da se ne zakači sa bandom mladih huligana. Izgledali su kao životinje puštene sa lanca.
Šta to rade, pomislih, dok se bijes gomilao u meni. Pa niko da priđe, da pomogne mladiću. Niko. Niiikoooo! Šta je sa ovim gradom? Neka pomrčina sve dotakla. Potrčah bijesno prema njima.
– Pustite ga – rekoh gurajući okupljenu družinu oko žrtve.
– Šta se petljaš , ko si ti? – reče jedan isprsivši se,udarajući me prsima , poput pijetla. Kroz glavu mi prođe misao – mrcina. Takve su mrcine – udaraju na slabijeg, bez milosti.
– Šta vam je skrivio? – upitah.
– Hoda sa mojom djevojkom – prgavo odvrati vođa.
– Nek sama izabere koga će – odvratih.
– Skupo će to platiti, što se petlja tamo gdje mu nije mjesto – čuh prijeteći odgovor.

Pogledah poderanu košulju žrtve i pođoh da ga otrgnem iz ruku mladih huligana. Sve se desi u trenu.
– Ostavi ga – rekoh pokušavši da mladića oslobodim čeličnih stisaka, bijesnih ruku gomile … i kao u magli vidjeh mig , bljesak u očima, znak i riječi :
– Sredimo ga!
– Drž’ ga!
– Ubij!
Osjetih udarac noge u stomak, ostadoh bez daha. Iznenađen padoh na pločnik i jedino što sam vidio su ruke i noge kako pljušte po meni i osjetio, bolno osjetio udarce po cijelom tijelu.
Vidjeh i bljesak noža, nečiji udarac u stomak. Toplina se razli po mojoj utrobi. Snaga me napuštala i vid i um postadoše zamagljeni. Shvatih, Sarajevo je polahko umiralo u mojim očima. Gdje su svi ti ljudi da pomognu, zaboga? Ima li koji insan pa da pritekne u pomoć?
– Izboli su mladića! Izboli su mladića ! Buja mi u glavi…
– Ljudi , mladića su izboli!
Čujem vrisku oko sebe dok gubim svijest, nemoćan da se pomaknem od bola.
– Bježimo – reče neko iz družine.
Neki mrak se iznenada spustio, sunce se povlačilo. Negdje iz daljine, kao kroz maglu vidjeh majčino zabrinuto lice, a njen jecaj rezao mi srce. Ne plači majko, pođoh da joj kažem, ali nisam mogao riječ prozboriti. Neko mi je oduzeo moć govora. Moj mozak je grozničavo radio. Zadnje na šta sam pomislio je ona, mati.
Kako će? Kako će bez mene? Kako će preživjeti? Mati je to…I brojna pitanja izroniše odnekuda:
Bože, kakvi li su to ljudi što dižu ruke na druge?
Bože šta je to u njima? Bože, kako mogu?
Imaju li oni majku? Oca? Znaju li da svako ima oca i majku…
Šta je to sa mnom? O čemu ja to razmišljam, šta mi se dešava?
Te noći sanjao sam sunce i kako se pretvaralo u lice moje majke.
Kroz maglu vidio sam njene koščate ruke, ili su to ruke sunca , ko će ga znati. Ona je bila moje sunce, izvor topline u ovom mračnom gradu, osvjetljavala ga. Majko!!!
Kako da se zaljubim u život? Kad su ga uzeli.
………………………………
Iz sna me probudio zabrinut majčin glas i ruke što su me blago ljuljale tamo-amo. Vidjeh ozbiljno, drago lice moje majke. Dobro je, nije plakala.
– Sine, dragi šta je? Sineee – čuh njen bojažljiv glas. Jesam li ja to živ pomislih i shvatih da je sve bio san. Laknu mi. Odahnuh kao nikada do tada.
– Šta je to bilo? – upita mati gledajući me zabrinuto.
– Sanjao sam, majko…
– Šta?
– Oluju kako sve nosi, majko, kako je sve naopako…
– Spavaj, odmori – prošapta zabrinutim glasom.
– Sutra ti valja raniti. Nek je samo san sine, nek nije stvarnost.
Spustih glavu tešku od snova i pomislih:
Gdje je granica između sna i jave, majko?
Pomislih, živ sam, dobro je i po prvi put se zaljubih u život.

Piše: Alma Taletović

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top