Isnam Taljić: Roman o Srebrenici

Smrt mi se odavno ne javlja kao šuhva. Umrtvljena su sva osjećanja i predosjećaji osim prisutnosti u vlastitom umiranju. Bliže mi je od košulje. Svlačim košulju. Potkošulju. Gaće. I čarape, ali ona gamiže. Ne može se sastrugati noktima. Skidam i zaboravljeni pokvareni ručni sahat. Burmu nikako ne mogu. Urasla je u prst. Padnem li im živ u ruke skinut će je Srbi. Tada će mi bol odsijecanja prstenjaka nakratko probuditi osjećanje života.

Ne uspijeva mi svući prsten. Pokušavam na hiljadu i jedan način. Suh sam kao grana. Izobličen od mršavosti. Kad bi mom skeletu uspjelo spasiti se i izvući se iz moje kože, prepao bi se tijela koje je visilo po njemu. Ali je burma, haman, srasla s prstnom kosti.

Neće, zar, biti da mi se smrt omotala baš ispod vjerničke burme? Moja nevjesta i ja, njezin zavjerenik. Vjerenica zavjerenica.

Bit će da se vjerenica svačijeg života meni mogla sakriti samo ispod vjereničke burme ikad vjenčane davne djevojke Tenzil Muhurdar.

Razgolićen do ogoljene duše. Samo s prstenom. Uzalud je pokušavam sastrugati noktima. Ona ne gamiže mojom vanjštinom. Odavno se uselila u nutrinu. Smrt kruži u meni polagahno, pomicaj po pomicaj, zatvara krug.

Drugi horozi se ne oglašavaju. I prvo javljanje bilo je iz jednog grla. Oglasio se samo jedan. Ostali horozi nisu ga podržali. A nijedan da se opet javi. Uvijek imaju prvi. I, uvijek u tačnom razmaku, drugi horozi razbiju gluhoću noći najavljujući skoro svitanje.

Veća sahatna kazaljka ili načini ili ne načini pun krug poslije prvih horoza, a oni se redovno opet jave. Osim to se ne javljaju u ovoj noći. Samo traje gluho doba. Gluhoća gluhog doba. Hoće li i osvanuti? Ili ovako započinje četvrta i konačna smrt starinskoga grada?

Umire li, ovo i ovako, Srebrenica za sva vremena?

Smrt mi se zavukla pod kožu, pa nahrupila krvnim žilama i sada ispunjava najskrovitije kutke moždana istiskujući iz njih posljednje djeliće kisika. Život gubi posljednju bitku. Smisao je ionako izgubljen.

Smrt.

Samo smrt.

Samo sama smrt.

S.

M.

R.

T.

Rukom opipljiva kao što je opipljivo svako slovo iz njezina imena. Oslušljiva poput muklosti svakog suglasnika u njezinom izgovoru. Širi svoj zadah. Nagledana više od ičega na Ovome svijetu. Samo se još treba javiti peto osjetilo njene četvrte dimezije.

Noćas će se moja majka, daleko odavde, u prostorima koji postaju sve samjerljiviji sa vremenošću Srebrenice, prenuti iz sna i u bunilu mene mrtva dozivati. I neće znati, dobra starica, muči li je morija ili je na zbilji.

Morila i zbilja su se ispreplele i ne može se razaznavati šta je koje. I ne zna jadnica majka da joj se sin odavno izgubio u smrti. Ili zna? Ili i bolje zna od mene?

Da joj nije mene, bolje bi joj bilo. Da sam rođen bez majke, bolje bi mi bilo.

Bolje biti keruša, nego majka.

Ali je, opet, i keruša majka.

Lakše bi nam bilo, majko, da nejmamo jedno drugoga.

(odlomak)

Izvor: Roman o Srebrenici

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza