Iskušenje vremena i odgovornosti: Institucionalno lokaliziranje

Piše: dr. Ramiza Smajić

Raspad Jugoslavije i tranzicijski period u cjelini izazvali su diferenciranje balkanskih historičara u pogledu na procese u prošlosti, obradu zatamnjenih stranica historije, promjene u uglu gledanja, nivo svijesti i obrazovanja i standarde rada i razvoja. Politiziranje u načinu rada i tendenciozna problematika uključili su nasilnu simetriju u pristupu svakako osjetljivim temama. To je dovelo u pitanje općenito odgovornost historičara, ali i otkrilo niz preduvjeta koji su historičarima i cijelim institucijama zadali okvire lokalističkog djelovanja. Historičari su već duže vrijeme posebno pred iskušenjem parcijaliziranja, što se ne odražava samo na rezultate historiografije nego i direktno na generacije koje obrazuju.

Naslov ovog rada poslužio je za javno predavanje 2011. godine, ali ne samo da nije izgubio na aktuelnosti nego je, naprotiv, dobio na svojoj kompleksnosti.1 Ono što se u javnom diskursu, oblikovanom političkom zbiljom, zanemaruje jeste da u historiografiji nema adaktiranja, da je pred istraživačima stalno preispitivanje procesa i njihovih posljedica, na isti način kako se i čovjek kontinuirano preispituje u životu kroz otkrivanje novih spoznaja i usložnjavanje životnih okolnosti.

Institucionalno lokaliziranje
Mnogi problemi istaknuti u predavanju iz 2011. godine još uvijek su prisutni, a posebno je primjetno da stručni dio javnosti na njih slabo reagira. Da ta pitanja sve više opterećuju svijet nauke, a povrh svega otežavaju rješavanje svakodnevnih problema u oblastima gdje se očekuje odgovor historiografije, vidi se paralelno i kroz situaciju u akademskoj zajednici i kroz reakcije javnosti, koja, naravno, nema odgovornosti u ovom slučaju, ali trpi i poduzima aktivnosti koje zbog svoje neprimjerenosti opet padaju na teret naučnika.2

Laička javnost najčešće reagira nakon politizacije određenog događaja, procesa ili prosto ličnosti iz bliže ili dalje prošlosti, i to samo po sebi nije loše. Problem počinje kad do politizacije dolazi od onih koji ne raspolažu dostatno stručnim informacijama, a svoju javnu funkciju postave kao garant opravdanosti stavova i postupaka. Problem o kojem se ne govori, a od ključne je važnosti, jeste šutnja onih koji bi trebalo da imaju stav, prvenstveno historičari okupljeni oko Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Tuzli, Mostaru ili Instituta za historiju. Pojedinačni istupi rijetki su i uglavnom se nalaze razlozi zašto određeni problem ne bi trebalo da bude u fokusu historičara.3

Nipošto se ne smije gubiti iz vida činjenica da je do rata 1992–1995. godine u Bosni i Hercegovini postojala tek jedna katedra za historiju, a da ih danas ima desetak. Takva situacija uz problematičnu realizaciju bolonjskog sistema dovela je do hiperprodukcije kadra, zvanja, kao i literature na osnovu postignutih zvanja. Ta bi činjenica bila ohrabrujuća da s takvom produkcijom nije došlo i do samoizolacije katedri do te mjere da isti sastavi komisija za disertacije ili izbore u zvanja ustaljeno podmiruju sve periode historije na katedrama, što je nekad bilo nezamislivo. Prateći problem uz ovakvo stanje jeste narušavanje kolegijalnosti optužbama za nestručnost, koje su posebno česte kad su neki svjetski finansijski fondovi okrenuti obilježavanju godišnjica historijskih događaja i kad dođe do bespoštednog otimanja za vođstvo u takvim projektima, pa čak i masovnog bojkota učešća.4

Odgovornost historičara se, dakle, očituje se na dva polja, onog koje stvaraju okolnosti i onog koje čini nivo obrazovanja, interesovanja, subjektivnosti, objektivnosti, sposobnosti i svijesti. Podsjetimo li se kod ovog potonjeg da su historičari po prirodi profesije pozvani da oblikuju svijest, onda se ne može oteti utisku da je ovo vrijeme nekih novih parametara, koji za rezultat imaju poricanje stvarnosti. Umjesto da oblikuju svijest iskustvima prošlosti, historičari danas sami doživljavaju promjenu svijesti. To se, nažalost, odvija ahistorijskim putevima, pri čemu većina historičara nije samo pasivna, nego samoizolirana, samodostatna i niskih kriterija. Institucionalno se to primjećuje kroz neustanovljavanje strukovnog udruženja na državnom nivou i činjenicu da većina ne osjeća potrebu za drugačijim stanjem. To je jedna od realizacija samoizoliranja, koje nije vezano samo za nekad najveći bosanskohercegovački univerzitet i dva-tri manja. Nije samo ni entitetska podjela postdejtonske Bosne i Hercegovine razvodnila potrebu postojanja zajedničkih udruženja i institucija. Došlo je do mentalnog lokaliziranja, koje je uglavnom jasno generacijama historičara iz prošlog stoljeća. Jugoslavenska historiografija je, npr., imala kontakte i saradnju, pratila razvoj stranih historiografija, imala aktivnu i bogatu razmjenu svakovrsne izdavačke djelatnosti, a posebno stručne. Naprotiv, historičari su se danas pretvorili u ostrva na kojima sa sigurne udaljenosti kao pasivni posmatrači prate uskovitlane talase svakodnevice. Ta samoizoliranost postala je prirodna i prihvatljiva do te mjere da se čak nova izdavačka produkcija prikazuje unutar kuće, u najužem krugu kolega.

Postoji ustezanje od kontakata sa stranim kolegama, osim u prilikama kad oni zatraže pomoć. Iz tog kruga skoro parahistoričara koji brišu smisao historijske nauke razvilo se stvaranje vlastitih kriterija, zbog kojih agilniji autori, ako radove žele objaviti u inostranstvu, dobijaju niske ocjene recenzenata i skoro redovne zahtjeve za zamašnim korekcijama. Čak je i dugo aktuelno pitanje organizacije postdiplomskih studija u institutima ostalo ad acta otkako je došlo do stvaranja jednoobraznih generacija koje su zadovoljne sadašnjim stanjem do momenta kad bude otežano finansiranje brzorastućeg broja nosilaca visokih zvanja.5

Sve rečeno spada u dugotrajne procese, ali da opisano stanje ne može zauvijek ostati takvo donekle je prepoznalo Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, koje je proteklih godina dva puta okupilo naučnike oko zajedničke analize, prvo tematski užim skupom o nauci i naučnicima u Hercegovini,6 a potom savjetovanjem o naučnoj misli u Bosni i Hercegovini.7

Predočena izlaganja otkrila su nužnost dalje analize brojnih razvojnih segmenata naučnog rada. Lično sam uzela učešće sa dva izlaganja, koja su cijelim tokom nametala znak pitanja o stanju današnje historiografije, prvenstveno zatamnjenih stranica osmanskog perioda bosanskohercegovačke historije.8
Opredjeljenje za ovu tematiku nužno se nametnulo nakon skupa posvećenog djelu akademika Branislava Đurđeva, koji je 2009. godine organizirala Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.9
Ključna zamjerka uredništva štampanog izdanja na radove koji su posebno privukli pažnju publike odnosila se na podvlačenje značaja ideoloških okvira unutar kojih su djelovali historičari jugoslavenskog perioda i refleksije kojom je njihovo zalaganje na polju nauke usmjerilo tokove savremene historiografije. Nepobitni argumenti koje su nosili radovi na tom skupu samo su potvrdili poznatu maksimu da je zadatak historičara podsjećati ljude na sve ono što žele zaboraviti ili što manje-više svjesno zaobilaze. Sporni su radovi objavljeni, ali je problematika „zatamnjenih mrlja“ ostala i dalje prisutna u historiografiji.

Nastavlja se.

Fusnote:

1 Javno predavanje pod nazivom „Iskušenja vremena i odgovornost historičara“ održano je 14.11.2011. godine, u sklopu redovnih foruma Centra za napredne studije i BALMED-a.

2 Kao primjer može poslužiti rješavanje imenovanja jedne lokalne škole (OŠ „Mustafa Busuladžić“, Dobroševići, Sarajevo), koje se u posljednjih godina pretvorilo prvo u pitanje međustranačkih razilaženja, a potom u pitanje odmjeravanja snaga, tumačenja fašizma i antifašizma i kvalifikacija cijelih procesa i naroda. Dok u zemljama regiona nije problem što rade na rehabilitaciji cijelih sistema, u Bosni i Hercegovini se karakteriše fašizmom – ne djelovanje,
nego – razmišljanje pojedinaca o kojem većina prosječne javnosti donedavno uglavnom nije znala ništa. Jednako neznanje u medijskom eksponiranju pokazali su pojedinci, samoprozvani analitičari, koliko i institucije od kojih bi se očekivao bar najosnovniji napor da se posvete temeljitom istraživanju ovakvih pitanja, koja vladajuće ideologije ne žele vidjeti. (Detaljnije vidjeti zapisnike zasjedanja Skupštine Kantona Sarajevo tokom 2016, 2017. i početkom 2018. godine).
3 Nijedna od navedenih institucija i univerzitetskih jedinica javno i službeno nemaju stava oko imenovanja jezika Bošnjaka u Republici Srpskoj, npr., dok su srodne institucije u regionu aktivno involvirane u opravdavanje ili osporavanje zabrane jednom narodu da svoj jezik naziva kako želi.
4 U tom znaku prošlo je i obilježavanje stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata 2014. godine.
Vidjeti primjer: http://www.rtvbn.com/17610/na-obiljezavanju-stogodisnjice-samo-porazeni-iz-1918-godine%3E

5 Da nije riječ samo o „sarajevskoj“ samoizolaciji, pokazalo je i nedavno obavještenje Ministarstva prosvjete i kulture RS-a kojim se od fakulteta u Republici Srpskoj, Akademije umjetnosti Univerziteta u Banjoj Luci i Instituta za genetičke resurse RS-a zahtijeva da od sada izbjegavaju sve naučno-stručne konferencije na nivou BiH. Jasno je da se u ovom slučaju najmanje radi o strategiji u svrhu nauke, ali situacija je takva da su pojedini planirani učesnici najavljenih skupova u Federaciji BiH već otkazali učešće i dolazak iz Republike Srpske.
6 Naučni skup “Hercegovački naučnici i tradicija istraživanja u Hercegovini”, Mostar, 12. decembar 2016.
7 Naučno savjetovanje „Naučna misao u Bosni i Hercegovini – historijski razvoj do kraja XX stoljeća“, Konjic, 19. maj 2017.

Izvor: Context 3:2, 2016.

Izdavač: Centar za napredne studije www.cns.ba

Akos.ba