Intelektualna veličina jednog zarobljenika: Osvrt na knjigu “Moj bijeg u slobodu”

Ono što će čitalac (možda) pročitati, bilo je moje bježanje u slobodu. Naravno, i na moju žalost, nije to bio pravi bijeg, volio bih da jeste. Riječ je o jedinom bijegu koji je u fočanskom zatvoru sa visokim zidovima i čeličnim rešetkama, bio moguć – bijeg dušom i mišlju. Da sam ikada mogao zaista pobjeći, dao bih prednost fizičkom bijegu pred ovim drugim. (Iz knjige)

Ovim riječima rahmetli Alija Izetbegović započinje bilješku o svojoj knjizi “Moj bijeg u slobodu”, koja zapravo objedinjuje Alijine citate pisane u zatvorskim danima u periodu od 1984. do 1988 godine. Da bi nam lakše bilo shvatiti misli jednog od najvećih bošnjačkih umova potrebno je vratiti se u “ono doba”, kada su Alija i njegovi istomišljenici bivali hapšeni i osuđivani radi svojih ideala koji su bili oprečni tadašnjem vladajućem sistemu, mada svi citati zabilježeni odaju samo sliku o intelektualnoj veličini rahmetli Predsjednika.

Ideali plaćeni zatvorom

1970. je godina. Islamska deklaracija je u završnoj fazi i objavljuje se čitaocima, ne tako opširan, ali izuzetno kvalitetan tekst pisan na četrdesetak stranica izazvat će veliko interesovanje tek nešto više od decenije, kada bude smatrana dokazom protiv Alije, pri čemu će ga tadašnja Titova vlast optužiti za islamski fundamentalizam, što će u konačnici rezultirati zatvorom.

 Nije to bilo nažalost prvo hapšenje, Alija je pred vojnim sudom osuđen na tri godine zatvora 1946. godine kao mladomuslimanski aktivist, iako je imao tek dvadeset i jednu godinu, Alija se izgradio kao ličnost koja je znala koji su joj ideali ne posustajući pred beskrupuloznim jednopartijskim sistemom koji je neistomišljenike najčešće slao u zatvor, pa će trideset i devet godina poslije ponovo biti žrtva svojih ideala, ali ovoga puta sudski proces i samo suđenje, kao i kazna bit će znatno ozbiljnija stvar.

Kao u filmu, u jutarnjim satima, 23. marta 1983. godine započinje Sarajevski proces u stanu Alije Izetbegovića gdje grupa ljudi upada u stan sa nalogom u rukama, pretresa stan, prikuplja kojekakve dokaze i hapsi Aliju. Poput domino efekta uslijedit će masovna hapšenja Muslimana (Bošnjaka) u Jugoslaviji kao konačni obračun sistema sa neistomišljenicima.

Mogli bismo reći da će godina sada već čuvenog Sarajevskog procesa biti prekretnica u bošnjačkoj historiji, jer su bošnjački ideali, istina skupo plaćeni, dali uvod u jedan potpuno drugi koncept shvaćanja nacionalne pripadnosti, otvaraju se vrata bošnjačko-muslimanskom jedinstvu koje će biti na meti srpskih i hrvatskih fašista devedesetih godina, pa sve do danas kada se u bosanskohercegovačkom demokratskom društvu otvoreno negiraju bosanski jezik i Bošnjaštvo.

Alija i drugi osuđenici

Dalo se je naslutiti da će proces biti montiran iako postoji mišljenje da je sve bilo u skladu sa zakonom, no brojne kontraverze, promijenjeni iskazi, represivne mjere sistema i utjerivanje straha u kosti svjedocima u tadašnjem nedemokratskom društvu značilo je samo jedno za svjedoke — kaži što država želi čuti. U takvom okruženju, satanizirani od sistema, sa unaprijed poznatim ishodom, osuđenicima nije bilo drugog izlaza osim pomiriti se sa sudbinom i prihvatiti zatvorsku kaznu, pa će tako osuđenici dobiti svoje presude: Omer Behmen (15 godina), Alija Izetbegović (14 godina), Izet Kasumagić (10 godina), Hasan Čengić (10 godina), Edhem Bičakčić (7 godina), Husein Živalj (6 godina), Džemaludin Latić (6,5 godina), Mustafa Spahić (5 godina), Salih Behmen (5 godina), Derviš Đurđević (5 godina), Melika Salihbegović (5 godina), Đula Bičakčić (6 mjeseci).

Pravda, kakva god da je ona bila ipak je stigla, komunizam je slabio u cijelome svijetu, pa su tako i osuđenici koji su još uvijek bili na izdržavanju kazne pušteni na slobodu 29. novembra 1988. godine.

Intelektualni velikan i beskrajna mudrost

Alija Izetbegović je pokušavao da spoji nespojivo — islamsku misao sa vremenom i mjestom u kojem je živio. Alija Izetbegović je bio vizionar, moglo bi se reći da je živio ispred svog vremena, u tadašnjoj Jugoslaviji jednopartijski i ateistički sistem marginalizirao je religiju, spuštao je na nivo neobrazovanog čovjeka, takav sistem je bio isključiv, pa je bilo i nemoguće doprinijeti promjenama u društvu na najvišim državnim nivoima.

Čitajući citate odaje se utisak da je Alija pročitao na stotine i stotine knjiga, njegova vodilja u životu islam nije ga učila isključivosti, upravo njegova intelektualna veličina ogledala se u njegovom širokom dijapazonu pročitanih djela od kojih su najveća filozofska i književna imena. Tako ćemo uvidjeti da je Alija čitao Aristotela, Kanta, Hegela, Heideggera, Dickensa, Baudelairea, Balzaca, Sheakspearea, Goethea, Voltairea, Kafku, Dostojevskog, Baurera, Ibsena, Cervantesa, Becketta, Sartrea, Hessea, Nietzschea, Roterdamusa i mnoge druge najveće umove u oblasti književnosti, filozofije i drugih humanističkih nauka.

Fascinantno u primjeru Alije Izetbegovića je njegovo razumijevanje humanističkih nauka, pribavljanja koristi iz svake od njih, a zadržavajući svoja religijska uvjerenja, a samim tim, Alija nam pokazuje da islam nije vremenski niti prostorno ograničen, već da može koegzistirati sa svime onim što je zapravo on čitao.

Najmanje što Bošnjaci mogu uraditi je slijediti primjer rahmetli Alije Izetbegovića nadograđujući svoju ličnost obrazovanjem i čitanjem, plasirati sebe i generacije koje dolaze u sloj društva koji će biti od koristi, donositi važne odluke, ne dopuštajući drugima da im kroje sudbinu.

*Članak objavljen u skraćenoj verziji

Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza