Hutba: Smrt islamskog velikana Sejjida Kutba VIDEO
Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 30. januar 2015. gregorijanske godine, odnosno 10. rebiul-ahir 1436. hidžretske godine.
Braćo, današnja hutba bit će posvećena čovjeku koji se zove Sejjid Kutb. On je u svojoj desetoj godini postao hafiz Kur’ana, ali je nedugo poslije toga ušao u vode džahilijjeta, neznanja i nevjerstva. U nevjerovanju je bio, kako on kaže 9 godina. Bio je u nevjerstvu sve do onog trenutka kada je egipatska vlada odlučila da ga pošalje u Ameriku na školovanje. Izabrali su njega i još nekoliko njih zbog toga što su bili izuzetno pametni, a pored toga su bili muslimani sa muslimanskim imenom, a takvi muslimani su i odgovarali egipatskom režimu. Nešto slično kao i kod nas ovdje u Bosni. Pa kažu “bosanski islam” što bi u prijevodu značilo ne klanjaj, osim petkom i bajramom, pij alkohol do besvjesti, jer grijeh ne ulazi na usta, nego iz usta itd. E, takvi muslimani ili još i gori su odgovarali i Egiptu.
Kaže Sejjid Kutb, da je na tom brodu koji je plovio za Ameriku bilo ukupno 120 putnika, a od tih 120 putnika, on i njegovih 5 drugova su jedini bili “muslimani.” Na tom putovanju se desio jedan događaj koji je potpuno promijenio njegov odnos prema vjeri.
O čemu se radi?
Dok su tako putovali vidjeli su jednog kršćanina kako ide od putnika do putnika i propovjeda kršaćanstvo. Ovaj prizor je u Sejjidu i njegovim prijateljima probudio osjećaj prema svojoj vjeri, pa su oni odlučili da njih šestorica klanjaju džumu namaz na brodu. Dok su oni klanjali i dok je Sejjid držao hutbu ostali ljudi na brodu su sve to posmatrali. Ljudi su se u istom trenutku i čudili, ali i divili, jer ti mladići, bez obzira što idu u Ameriku nisu zaboravili ko su i šta su. Pa kada su završili sa namazom počeli su im čestitati što je njima itekako odgovaralo, bez obzira što oni nisu klanjali džumu radi džume, nego u inat onom kršćaninu. Kada se sve to stišalo Sejjid je pred sobom imao dilemu da li da nastavi po starom ili da se okrene onome zbog čega je i stvoren, robovanjuAllahu, dž.š. I na kraju je izabrao Allaha umjesto ovog svijeta. Nekoliko minuta nakon toga Allah je odlučio da iskuša Sejjidovu vjeru. Na vrata od njegove sobe je pokucala lijepa, mlada i zgodna žena. Oskudno obučena. Ponudila mu je da provede sa njim noć u njegovoj sobi, ali se on sjetio svoje odluke i odlučno odbio. Nakon što je zatvorio vrata rekao je: “Elhamdulillah”. Hvala ti, Bože što sam na ispravan način podnio ovo iskušenje.
Kada je stigao u Ameriku bio je tamo 2 godine, a onda se vratio u svoju zemlju kao pravi musliman što nije baš oduševilo one koji su ga poslali, šta više to im je itekako smetalo. Smetalo im je što je Sejjid Kutb radio na polju islama, pozivao na dobro, a odvraćao od zla. To su trpili određeno vrijeme, a onda su ga uhapsili.
Šta se desilo kasnije poslušajte u nastavku hutbe. Dvojica zatvorskih čuvara o tom događaju kažu:
“Bilo je stvari o kojima nismo razmišljali, a koje su uzrokovale velike promjene u našim životima. Svake noći smo u vojnom zatvoru primali stare i mlade, muškarce i žene. Rečeno nam je da su to bili izdajnici koji su sarađivali sa židovima i da moramo izvući njihove tajne. Jedini način da se to uradi je bio kroz žestoka mučenja! Nismo se ustručavali da deformišemo izgled njihovih tijela upotrebom raznih vrsta palica i bičeva.
Mi smo to činili sa čvrstim uvjerenjem da smo obavljali svetu dužnost. Međutim, ubrzo smo se susreli sa neobjašnjivim stvarima. Shvatili smo da su ti „izdajnici” strogo obavljali svoje molitve noću neprestano izgovarajući Allahovo ime, čak i kad su bili mučeni. Neki od njih su čak i umrli za vrijeme bičevanja ili dok su ih divlji psi napadali. Ipak, oni su i tada imali osmijeh na svojim licima i neprestano su spominjali Allahovo ime.
Zbog toga nam je postalo sumnjivo ono što nam je rečeno o njima, jer je bilo nemoguće da tako pobožni vjernici budu izdajnici koji su sarađivali sa Allahovim neprijateljima! Moj brat i ja smo se tajno dogovorili da izbjegavamo da im nanosimo bol. Nastojali smo da im pružimo pomoć koliko god je to bilo moguće. Allahovom milošću, naš boravak u tom zatvoru nije dugo trajao. Naš posljednji zadatak je bio da čuvamo ćeliju u kojoj je bio zatvoren jedan od zatočenika. Opisan nam je kao najopasniji od svih njih, tj. njihov vođa.
Zvao se Sejjid Kutb.
Čovjek je zbog mučenja bio u bolovima do te mjere da nije mogao više da stoji na svojim nogama. Oni su ga nosili u vojni sud da bi razmatrali njegov slučaj. Jedne noći je došlo naređenje da ga objesimo. Doveli su mu šejha da ga podsjeti na Allaha (prije nego što ga pogube). Rano ujutro sljedećeg dana, moj brat i ja smo ga, držeći za ruke odveli do vozila u kojem su bili i neki drugi zatočenici. Vozilo je nekoliko trenutaka kasnije krenulo prema mjestu pogubljenja. Iza nas su bila vojna vozila u kojima su se vozili naoružani vojnici koji su čuvali zatočenike. Naoružani vatrenim oružjem, vojnici su brzo zauzeli mjesta koja su im unaprijed bila određena, dok su službenici pripremili sve ostalo, uključujući i vješala za zatvorenike. Uskoro su im konopci stavljeni oko vratova, a dželat je stajao čekajući naređenje da ukloni postolja ispod nogu optuženih.
Ispod crne zastave je stajao vojnik koji je imao zadatak da je podigne za vrijeme pogubljenja. Najimpresivnije su bile riječi koje su oni uputili svojoj braći i sestrama, dajući im dobre vijesti o ponovnom susretu sa njima u Džennetu, zajedno sa poslanikom Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima. Ove riječi su popraćene dirljivim uzvicima: „Allahu ekber, sva zahvala pripada Njemu!” U ovim jezivim trenucima smo čuli približavanje vozila. Stražar je otvorio kapiju na kojoj se pojavio visoko rangirani oficir. On je prodornim glasom izdao naređenje konvoju da se zaustavi.
Oficir se, zatim uputio prema Sejjidu. Naredio je da mu se ukloni povez sa očiju. Potom mu se obratio drhtavim glasom: „Moj brate, Sejjide, naš dobronamjerni i milostivi predsjednik (egipatski predsjednik) će vas pomilovati i poklonit će vam vaše živote ako napišeš i potpišeš samo jednu rečenicu.”
Oficir nije ni čekao da Sejjid odgovori. Brzo je otvorio bilježnicu koju je držao u ruci i rekao je: „Napiši, moj brate, samo ovu rečenicu: ‘Bio sam kriv i izvinjavam se.’” Sejjid ga pogleda svojim bistrim očima.
Neopisivi osmijeh mu se pojavi na licu, a zatim reče oficiru iznenađujuće mirnim glasom: „Nikada! Nikada ne bih zamijenio ovaj privremeni život sa vječnim životom na Ahiretu!
” Oficir mu uzvrati tužnim glasom: „Ali, to će značiti vašu smrt, Sejjide!“ Sejjid odgovori: „Mi žudimo za smrću na Allahovom putu. Allahu ekber!”
Ovo nam je pokazalo čvrstoću vjere pravih vjernika. Nemoguće je bilo nastaviti taj dijalog. Oficir je signalizirao dželatu da izvrši pogubljenje. Uspjeli su samo da izgovore: „Nema boga osim Allaha, Muhammed je Njegov Poslanik.”
Uskoro su se tijela Sejjida i njegove braće njihala na vješalima. To nećemo zaboraviti sve dok smo živi! Njihova čvrstoća u vjeri je imala jak uticaj na nas. Zbog toga smo postali pobožniji i bogobojazniji. Molimo Allaha da nas učvrsti na pravom putu.“
Braćo, zamislimo sebe na Sejjidovom mjestu. Zamislimo sebe kao nekoga kome država nudi sve u zamjenu da ne budemo pravi muslimani! Zamislimo sebe u situaciji kada trebamo klanjati namaz, a oko nas je društvo koje to baš i ne praktikuje! Zamislimo sebe u situaciji da nam dođe lijepa, mlada žena i da nam nudi ono sa čim Allah nije zadovoljan! Kako bismo, braćo postupili? Da li bi postupili kao Sejjid Kutb, kao pravi musliman, ili bismo bili samo muslimani sa islamskim imenom? Ja se nadam da bi većina nas ovdje postupila kao Sejjid Kutb, zbog toga molim Allaha, dž.š., da nas učvrsti na pravom putu. Amin!!!!
{youtube}_fPDm9XuVbI{/youtube}
Upoznaj imama džemata
dzematdonjevukovije.com
