Hoće li genocid nad Palestincima ubrzati pad američke hegemonije u zapadnoj Aziji

Prije mjesec dana napisao sam članak o izraelskim masakrima nad palestinskim civilima Gaze pod naslovom Genocid pod pokroviteljstvom Washingtona. Da je to korektna ocjena dodatno je potvrdio najnoviji američki veto u Vijeću sigurnosti UN-a (UNSC), kojim je blokirana najnovija rezolucija o prekidu bombardiranja Gaze i poziv na uspostavu primirja, za koju je glasalo 13 članica Vijeća, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo ostalo suzdržano.

Pitanje koje danas postavljaju brojni posmatrači i analitičari prilika na Bliskom istoku jeste da li će ovaj brutalni genocidni rat u Gazi ubrzati odlazak američkih vojnih trupa koje se nalaze u Iraku i Siriji. Amerikanci u Iraku borave kao savjetnici i u toj zemlji su uz odobrenje Vlade Iraka. Međutim, u Siriji borave u suprotnosti s međunarodnim pravom, dakle ilegalno, uz izgovor da pomažu kurdskim snagama u suzbijanju opasnosti od ISIL-a. Američke trupe u ovoj zemlji kontroliraju sjeveroistočne dijelove bogate žitaricama i naftom, sprečavajući na taj način Damask da uspostavi suverenitet nad svojom državom i kontrolu neophodnih resursa za obnovu ratom razorene zemlje. Iako je Gaza u središtu globalne pažnje zbog nezabilježene humanitarne katastrofe, članice tzv. Osovine otpora, odlučne su u nastojanjima i misiji da svojim doziranim vojnim operacijama ograničenog kapaciteta okončaju američko vojno prisustvo u regiji. Ovim se implicitno priznaje da u arapskom svijetu danas postoje dvije a ne samo jedna okupaciona sila. Osim Izraela, dijelove arapskih zemalja Levanta i Mezopotamije (Sirije i Iraka) okupirale su i Sjedinjene Američke Države.

Podržavši izraelski vojni napad na Gazu i masovno ubijanje civila, uključujući žene i djecu, SAD su se izložile opasnosti da budu napadnute širom zapadne Azije, posebno u već ionako nestabilnim iračkim i sirijskim vojnim poprištima. Daleko od poticanja na mir ili stabilnost, ilegalno prisustvo američkih trupa u ovim arapskim državama povećalo je tenzije na relaciji s izrazito antiizraelski orijentiranim narodima koji snažno podržavaju palestinski otpor izraelskoj agresiji u Gazi ali i na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje izraelske okupacione snage provode novu Nakbu, progone, zlostavljanje i etničko čišćenje palestinskog stanovništva.

POSLJEDICE ILEGALNE AMERIČKE AGRESIJE NA IRAK

Očigledno da je Washington otišao predaleko u usklađivanju ciljeva i interesa s Tel Avivom, uključujući i genocidni pohod na Gazu, potpuno zanemarujući interese, osjećaje i stavove arapskih i muslimanskih zemalja, vlada i građana, a da ne govorimo da Amerikanci u tome krše sve moguće norme međunarodnog prava. Za Washington, Izrael je iznad međunarodnog prava i prema ovoj državi ne važe iste norme kao za druge 192 države članice UN-a. Uprkos nemilosrdnom izraelskom pokolju i razaranju koje traje već dva mjeseca, State Department nastavlja s uvredama svojim bezobraznim, arogantnim, ciničnim i sarkastičnim izjavama kako nema jasnih dokaze o tome da li Izrael namjerno ubija civile. Ako bi se moglo kazati da je američka brutalna, ilegalna i neopravdana invazija na Irak, provedena 2003. godine, kao reakciju oblikovala neprijateljsko arapsko i islamsko okruženje na nivou širokog sloja narodnih masa, pored toga što je uzrokovala stotine hiljada ubijenih nevinih ljudi i masakrima, te milionima raseljenih, ta agresija je također izazvala višeslojnu humanitarnu katastrofu čiji su efekti duboko urezani u svijest arapskih naroda u regionu, čije rane još nisu zacijelile. Uz američku neupitnu podršku zločinačkoj politici izraelske desničarske vlade, Washington je unio dodatni nemir, strah i napetosti svojim pojačanim vojnim prisustvom u regiji Istočnog Mediterana i Crvenog mora.

Iako je ilegalna američka invazija na Irak izvedena prije dvadeset godina, duboki tragovi neprijateljstva prema Amerikancima na lokalnom i regionalnom nivou još su prisutni. Arapski narodi teško mogu zaboraviti milione raseljenih, stotine hiljada ubijenih, kao i sva ona mučenja, zlostavljanja i poniženja u zatvoru Abu Ghraib i drugim američkim zarobljeničkim i koncentracionim logorima u Iraku i tajnim zatvorima u susjednim arapskim državama čiji su režimi kolaborirali s Washingtonom u mučenju osumnjičenih za tzv. globalni terorizam. U Iraku se i danas rađaju bebe s defektima izazvanim intenzitetom bombardiranja koje su američki vojni stratezi nazvali shock and awe – šok i strahopoštovanje, dakle utjerivanje straha. Oni koji se još nisu izliječili od tih užasa, danas ponovo posmatraju kako SAD pomaže Izraelu u provođenju još težeg zločina i pokolja nad njihovom arapskom i muslimanskom braćom u Gazi, raspirujući osjećaje mržnje prema američkim okupatorima i neokolonijalistima.

^{Američke vojne baze u Iraku i Siriji izložene su stalnim napadima}

Prema raspoloživim podacima, SAD je Izraelu od 7. oktobra 2023. godine dostavila najmanje 10.000 tona oružja i opreme, a nove isporuke nastavljaju se svakodnevno, što, dakako, izaziva nove sumnje u održivost i svrhu prisustva američkih okupacionih snaga u Iraku i Siriji.

Abu Alaa al-Walai, generalni sekretar jedne od aktera Osovine otpora u regiji, brigade Sayyid al-Shuhada, tvrdi da američke trupe u ovim arapskim zemljama ostaju ne zbog potencijalne opasnosti od obnavljanja prijetnje ISIL-a ili drugih sigurnosnih razloga, već da bi svojim prisustvom aktivno radile na presijecanju kopnenog mosta (arterije) otpora američkom vojnom prisustvu u regionu Srednje Azije. Nakon rekordno velikog broja napada protiv američkih okupacionih snaga i vojnih objekata, sve je izglednije da u Washingtonu opada apetit za vojno prisustvo u ovim arapskim zemljama.

TRUMPOV NEUSPJEŠNI PLAN POVLAČENJA

Podsjetimo se napora tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa iz kada je 2019. godine tražio da se povuku sve američke snage iz Sirije, kako je rekao, zemlje pijeska i smrti. Iako je prijetnja od terorizma ISIL-a odavno nestala – ne ulazeći u sofističke rasprave o izvorištu samog ISIL-a i njegovim kreatorima, te uzrocima zbog kojih se pojavila ova notorna antiislamska i anticivilizacijska skupina silnika u službi strateških ciljeva zapadnog neoimperijalizma – ratni lobi vojnog industrijskog kompleksa, koji se smatra pogonskim motorom američke ekonomije, nemilosrdno je tada napao Trumpa zbog same pomisli da američke trupe vrati kući. Njegov tadašnji ministar odbrane James Mattis, u znak protesta, podnio je ostavku, a izraelski premijer Benjamin Netanyahu apelirao je na njega da odgodi povlačenje američke vojske s Bliskog istoka, što je američki predsjednik, naravno, morao učiniti, pod pritiskom izraelskog lobija.

Sličan scenarij ponavlja se i danas. Naime, republikanski senator Rand Paul pokrenuo je inicijativu koja sve više postaje pokret, koji se zalaže za povlačenje američkih trupa iz njihovih ilegalnih baza u Siriji.

“Američki narod je umoran od beskrajnih ratova na Bliskom istoku. U Siriji je danas prisutno približno 900 američkih vojnika (mada se vjeruje da je nezvaničan broj mnogo veći), iako Amerikanci u toj državi više nemaju vitalnih interesa koje bi ti vojnici trebali štititi. Washington uopće nije definirao ni izlaznu strategiju, ni ciljeve, a nema niti ovlaštenja Kongresa da oni budu ondje stacionirali”, tvrdi senator Rand. Svoju rezoluciju zasniva na “ratnim ovlastima”, koje je Kongres usvojio 1973. godine, a koja zahtijeva od američke administracije da povuče svoje trupe s neprijateljskih teritorija sve dok Kongres ne objavi rat. S obzirom na kritike, kako u SAD-u tako i u zemljama u kojim su prisutne njene okupacione snage, američka vojska je na određen način pokušala kozmetički transformirati svoje prisustvo u Iraku, iz tzv. borbene uloge u “savjetodavnu i pomoćnu misiju” kako bi opravdala nastavak vojnog prisustva.

Skepticizam glede navodne tajne uloge SAD-a u podršci ISIL-u i njegovim akcijama protiv iračkih snaga sigurnosti tokom oslobodilačkog rata u Iraku, još je prisutan a podgrijavaju ga i pojačane sumnjive vojne akcije kakvi su američki zračni napadi usmjereni protiv Iračkih narodnih mobilizacijskih jedinica (PMU) tokom njihovog obračuna sa ISIL-om kao i opstruiranje napora spomenutih iračkih vojnih jedinica u oslobađanju iračke teritorije.

Predstavnici Osovine otpora u regionu saglasni su da nije slučajno to što su pripadnici ISIL-a uspjeli probiti sirijsko-iračku granicu napredujući iz sirijskog grada Raqqa 8. juna 2014. godine prema iračkom gradu Mosulu kako bi ondje proglasili svoj tzv. kalifat. Predstavnici osovine otpora vjeruju da je ISIL to ostvario pod američkim tajnim nadzorom. Nakon što je iračka vlada 2017. godine službeno proglasila pobjedu nad ISIL-om, američke snage odbile su prihvatiti mogućnost napuštanja Iraka, pozivajući se na tekuće operacije protiv znatno oslabljenog ISIL-a, iako su iračke sigurnosne snage u tom momentu već bile sposobne kontrolirati situaciju. Manji broj operacija protiv ISIL-a, gdje je mali broj terorista ubijen (13) ili uhapšen (21) širom Sirije i Iraka, uz saradnju s lokalnim američkim kurdskim saveznicima, bio je znak za uzbunu.

RAT PROTIV ISIL-A KAO PARAVAN ZA VOJNO PRISUSTVO

Postavilo se tada pitanje, da li tako minorni rezultati u borbi protiv terorizma mogu opravdati milijarde dolara, koliko je neophodno za održavanje više hiljada američkih vojnika u više vojnih baza u Iraku i onih na sjeveroistoku Sirije, te u bazi al-Tanf na jugu Sirije.

Nakon pobjede koju su iračke snage izvojevale nad ISIL-om, SAD su se usredotočile na novi cilj, na borbu protiv Narodnih snaga mobilizacije (PMU), ubijanje ključnih lidera ovih formacija i kršenje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Iraka. Osim toga, Washington je ignorirao i glasanje iračkog Predstavničkog vijeća od 5. januara 2020. godine o rezoluciji o okončanju prisustva svih stranih vojnih snaga na iračkoj teritoriji. To glasanje održano je samo nekoliko dana nakon što je Pentagon ubio zamjenika vođe iračkog PMU-a Abu Mahdija al-Muhandesa i generala iranskih snaga Quds, Qassema Soleimanija.

Imajući u vidu gornje činjenice, stječe se dojam da su cilj američkih okupacionih snaga u Iraku danas slabljenje i neutralizacija Osovine otpora, koja se proteže od Irana, preko Iraka i Siriju pa sve do Libana i Palestine. Prisustvo američkih okupacionih trupa u Iraku i Siriji, u strateškom smislu, nastoji presjeći kopnenu arteriju koja pokret Osovine otpora veže s Iranom, smatraju analitičari u regiji.

Američke snage svoje prisustvo u Siriji uspostavile su 2014. godine za vrijeme uspona ISIL-a, nakon što su izvele prve zračne napade kako na teroriste tako i na sirijske regularne snage. Nakon toga su zauzele dijelove istočne Sirije. Tokom protekla dva mjeseca zabilježeno je više od 70 napada na različite lokacije američkih snaga između Iraka i Sirije. Dio je to odgovora brojnih frakcija Osovine otpora na američke snage zbog pozicije koju je Washington zauzeo prema Izraelu i zbog masakra koje Izrael američkim oružjem čini u Gazi nad njenim nedužnim civilima, ženama i djecom. Unatoč brojnim protestnim upozorenjima Osovine otpora, SAD nastavlja s raspoređivanjem vojnih pojačanja, uključujući nosače aviona i druge ratne brodove u njihovoj pratnji (dva nosača aviona i hiljade vojnika, navodno kao direktnu podršku za izraelske vojne akcije).

Washington je ovaj potez pokušao prikazati kao mjeru u cilju sprečavanja regionalne eskalacije sukoba, ali stanovnici regiona to uopće ne prihvataju zdravo za gotovo. Ovaj narativ u suprotnosti je s američkim djelovanjem u Iraku i Siriji. SAD se aktivno suprotstavlja projektilima i dronova koje su jemenske oružane snage lansirale prema Izraelu. To, također, ide u prilog tvrdnji o nedosljednosti Washingtona kada kaže da želi spriječiti izbijanje šireg regionalnog rata.

U Iraku sve više raste nezadovoljstvo zbog američkog prisustva u toj državi koje doživljavaju okupacijom. Iračani tvrde da američke snage svojim kontinuiranim kršenjem iračkog suvereniteta (i prolivanjem iračke krvi), bez pristanka ili znanja iračke vlade izlaze iz statusa konsultacija i obuke. Ovi eufemizmi izgubili su svaki smisao i više nemaju nikakvo značenje. Štaviše, Iračani vjeruju da je riječ o vojnoj okupaciji, o borbenom prisustvu ubojitih snaga koje nemaju veze s obukom ili konsultacijama.

Tragična humanitarna situacija u Gazi dodatno je zakomplicirala odnose dugogodišnje konfrontacije između Osovine otpora i američkih okupacionih snaga. Strateški manevri Washingtona, poput “igranja na kurdsku kartu” u sjeveroistočnoj Siriji, pospješuju kontinuiranu destabilizaciju sirijske države, potičući unutrašnji sukob i ometajući uspostavu kontrole Damaska nad svojim okupiranim teritorijama.

^{Američka vojska u Siriji}

Američka vojna baza Al-Tanf na jugu Sirije služi kao instrument za sprečavanje sirijske kontrole u Badiji (pustinjsko područje) i južnom dijelu zemlje, gdje se vrši vojna obuka grupa čiji su ciljevi kompatibilni s američkim interesima u Siriji. Ova vojna baza djeluje i kao barijera na trostrukoj tački konvergencije između Jordana, Iraka i Sirije. Ona također služi kao sredstvo za blokiranje komunikacijskih veza između Bagdada i Damaska. Jedna druga američka baza, Ain al-Assad na zapadu Iraka, služi za ometanje veza od Irana prema Mediteranu. Stoga se može očekivati da će rat niskog intenziteta pomoću projektila i dronova samoubica biti nastavljen a da će budući ciljevi biti američki vojnici u tim bazama. Ti napadi mogli bi u dogledno vrijeme biti intenzivirani a time i potencijalni broj žrtava veći. Američke trupe, stoga, bit će izložene većoj životnoj opasnosti. Nedavno su u javnost isplivali povjerljivi dokumenti u kojima se detaljno opisuje krađa navodno osjetljive vojne opreme iz američkih baza u Iraku i Siriji. Ovaj incident dodatno je potaknuo na razmišljanje o efikasnosti američkih mjera zaštite svojih trupa u Iraku i Siriji.

Iako tvrde suprotno, očigledno je da američka okupacija remeti normalan razvoj političkih, ekonomskih, društvenih i sigurnosnih veza između zapadnoazijskih država i njenih naroda. Toga su itekako svjesni Iranci, Turci, Iračani, Sirijci ali i Rusi koji imaju svoje interese u regiji.

Svi se oni nadaju da je samo pitanje vremena kada će Amerikanci donijeti odluku o potpunom povlačenju trupa s Bliskog istoka. Arapski narodi regiona priželjkuju odlazak Amerikanaca iz njihovih zemalja. Arapski narodi žele život bez strane okupacije. Postoji sve izraženiji diskurs o tome kako bi američko-izraelski masakri Palestinaca u Gazi mogli dodatno ubrzati odlazak američkih trupa iz regije, a to bi neminovno značilo pad zapadne hegemonije u Arabiji.(stav.ba)

Piše: Osman Softić