Zločinac Ratko Mladić je umro. Presuda njegovoj politici ostaje.

Ratko Mladić je mrtav. Vijest je stigla iz Haaga, mjesta u kojem je proveo posljednje godine života kao osuđenik na doživotnu kaznu zatvora.

Možda upravo tu postoji određena historijska simbolika. Čovjek koji je nekada komandovao vojskom, pred kamerama izdavao naređenja i odlučivao o životima drugih, posljednje godine proveo je bez čina koji bi ga mogao zaštititi od presude i bez vojske koja bi mu mogla vratiti slobodu. Iza njegovog imena ostala je riječ koju nikakva historijska revizija ne može izbrisati: genocid.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju 2017. godine osudio ga je na doživotni zatvor, a pravosnažnom presudom 2021. potvrđena je njegova odgovornost za genocid u Srebrenici, progone, istrebljenje, ubistva, deportacije i prisilna premještanja, terorisanje i protivpravne napade na civile Sarajeva te uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

To nisu političke kvalifikacije njegovih protivnika. To su činjenice utvrđene sudskim presudama.

Čokolada pred kamerama, smrt daleko od kamera

Ako postoji nekoliko minuta snimka koji možda najbolje pokazuju zastrašujuću prirodu onoga što se dogodilo u Srebrenici, onda su to prizori Ratka Mladića među bošnjačkim civilima u julu 1995. godine.

Pred kamerama je djelovao gotovo očinski. Djeci je dijelio slatkiše. U Potočarima je preplašenim ljudima govorio da se ne boje i uvjeravao ih da im se ništa neće dogoditi.

Oko njega su bile hiljade ljudi koji su upravo izgubili sve što su imali i koji nisu znali šta će im se dogoditi narednih sati. Mi danas znamo. U danima koji su uslijedili snage pod Mladićevom komandom odvajale su muškarce i dječake od žena i djece. Slijedila su sistematska pogubljenja. U skladištima, školama, na livadama i drugim stratištima ubijene su hiljade ljudi.

Srebrenica je postala mjesto genocida.

Zbog toga danas, tri decenije kasnije, posebno jezivo djeluju snimci čovjeka koji dijeli čokoladu djetetu čije će sunarodnjake njegova vojska nekoliko sati ili dana kasnije odvoditi na strijeljanje. To je priča o potpunom poniženju ljudskog dostojanstva.

Ni mrtvima nisu dali da ostanu na jednom mjestu

A onda je trebalo sakriti tragove. Tijela ubijenih zakopavana su u masovne grobnice.

Kada je postalo jasno da bi grobnice mogle biti otkrivene, počela je operacija njihovog premještanja. Teškim mašinama otvarane su primarne masovne grobnice. Posmrtni ostaci žrtava vađeni su, utovarani i prevoženi na druge lokacije, u sekundarne, a u pojedinim slučajevima i tercijarne grobnice. Zbog toga su dijelovi posmrtnih ostataka jedne žrtve godinama kasnije pronalaženi u različitim grobnicama.

Postoje porodice koje su ukopale nekoliko pronađenih kostiju svoga oca ili sina, dok su drugi dijelovi njegovog tijela pronađeni kilometrima dalje. Teško je pronaći strašniju sliku pokušaja skrivanja zločina. Prvo ubiti čovjeka. Zatim sakriti njegovo tijelo.

A onda iskopati i raskomadati njegove posmrtne ostatke da bi se sakrilo da je ikada bio ubijen.

Šesnaest godina skrivanja

Ratko Mladić poslije rata nije dobrovoljno otišao pred sud da odgovori za ono za šta je optužen.

Godinama se skrivao. Međunarodna potraga trajala je gotovo šesnaest godina, dok je pitanje njegovog hapšenja postajalo ozbiljan teret Srbiji u odnosima s međunarodnom zajednicom. Uhapšen je tek 26. maja 2011. godine u Srbiji, a nekoliko dana kasnije prebačen je u Haag. Čovjek koji je tokom rata nastupao demonstrirajući moć tako je godine proveo kao bjegunac od suda. Kada je konačno izveden pred sudije, dobio je ono što njegove žrtve nisu dobile.

Advokate. Dokaze. Svjedoke. Pravo na odbranu. Pravo žalbe. Godine suđenja. Na kraju tog procesa osuđen je na doživotni zatvor.

Kajanje koje nikada nije došlo

Možda bi historija o posljednjim godinama Ratka Mladića izgledala barem malo drugačije da je iz njegove ćelije ikada stigla iskrena rečenica: „Žao mi je.“

Da je pokazao saosjećanje prema majkama koje su ostale bez sinova. Da je pomogao u pronalasku nestalih. Da je pozvao ljude koji su ga smatrali herojem da prihvate sudski utvrđene činjenice.

Međutim, to se nije dogodilo. Do smrti je ostao prkosan i nije pokazao javno kajanje za zločine za koje je pravosnažno osuđen.

Ali možda još veći problem od Mladićevog odnosa prema vlastitim djelima predstavlja odnos dijela društva prema Mladiću. Njegovi murali godinama su se pojavljivali na zidovima. Njegov lik se nosi na majicam, njegovo se ime skandira.

Dio srpske javnosti i političkih struktura nastavio ga je predstavljati kao heroja, uprkos pravosnažnim presudama međunarodnih sudova. Danas, u sprskim medijima možemo vidjeti skandalozne naslove. I to državnih medija.

I tu priča o Ratku Mladiću prestaje biti priča samo o Ratku Mladiću.

Narod nije isto što i zločinac

Bilo bi nepravedno i opasno krivicu jednog vojnog i političkog projekta prenijeti na cijeli narod.

Postojali su i postoje Srbi koji su jasno govorili o genocidu, odlazili u Potočare, pružali ruku porodicama žrtava i suprotstavljali se veličanju ratnih zločinaca. Upravo takvi ljudi pokazuju da suočavanje s prošlošću nije izdaja vlastitog naroda. Naprotiv.

To je njegovo moralno oslobađanje.

Zato je važno očekivati da srpsko društvo, a naročito njegove političke i intelektualne elite, pronađe snagu da presude međunarodnih sudova prihvati kao polazište. Ne zato da bi današnja djeca nosila krivicu za zločine počinjene prije njihovog rođenja. Nego upravo zato da je nikada ne bi morala nositi.

Bez istine nema katarze. A bez katarze teško može biti iskrenog suživota.

Pomirenje ne znači zaboraviti. Pomirenje počinje onda kada dvije strane mogu pogledati istu grobnicu i nazvati zločin istim imenom.

Otišao je tamo gdje činovi više ništa ne znače

Danas je Ratko Mladić mrtav. Za sudove ovoga svijeta njegova priča je završena: umro je kao pravosnažno osuđeni ratni zločinac i čovjek osuđen za genocid.

Za vjernika, međutim, smrt nije kraj sudskog procesa. Ona je njegov početak pred Sudijom pred kojim nema skrivanja, političkih govora, vojnih činova, nacionalnih mitova ni advokatskih strategija. Tamo nema kamera pred kojima se djeci dijele čokolade.

Nema vojske. Nema šuma u kojima se može skrivati.

Nema sekundarnih grobnica u koje se mogu premjestiti dokazi.

Postoje djela. I postoje ljudi kojima je učinjena nepravda. Mi ne donosimo presudu o nečijoj vječnoj sudbini – ona pripada samo Allahu.

Ali vjerujemo u savršenu pravdu. I vjerujemo u dan kada će svaka nepravda biti iznesena pred Onoga kojem ništa nije skriveno.

Možda će tada najteži susret biti upravo onaj od kojeg se na ovom svijetu moglo pobjeći: susret oči u oči sa žrtvom.

Politika koja je iza sebe ostavila groblja

Ratko Mladić danas može biti posmatran i kao simbol jedne katastrofalne i fašističke politike. Politike koja je ljudima obećavala veličinu, a iza sebe ostavila groblja. Koja je crtala velike nacionalne karte, a završila kolonama izbjeglica. Koja je stvarala heroje od ljudi osuđenih za progone, ubistva i genocid.

Možda bi upravo današnji dan trebao biti prilika ne za likovanje nad smrću jednog starog čovjeka, nego za mnogo važnije pitanje: Hoće li umrijeti i ideologija koja ga je proizvela?

Jer Ratko Mladić više nikoga ne može povrijediti. Ali mit o Ratku Mladiću može. Može odgojiti novu generaciju koja će zločin nazivati junaštvom, presudu zavjerom, a žrtvu neprijateljem. Zato danas nije najvažnije što je umro Ratko Mladić. Važno je šta ćemo učiniti s istinom koja je ostala iza njega. A ona je zapisana u presudama, dokumentima, DNK nalazima, masovnim grobnicama i nadamo se da će biti upisana u historiju kao činjenica koju će učiti ljudi cijelog svijeta, ali to je zadaća koju moramo mi uraditi.

akos.ba