Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Hadž: Poučna priča – U “šurdufu”

Hadž: Poučna priča – U “šurdufu”

 (…)

Bilo je nekih znamenitih crtica iz života Hadži Hasanagina, koje je on već više puta u društvu pripovjedao, pa su slovile kao uspjele i zanimljive tako da je svijet opet molio Hadžiju da svoj doživljaj ponovno priča.

— Pričaj nam ono kako si sa rahmetli ocem išao na hadž! — napomenu drugi.

— Baš i ja najvolim da pričam o tome putovanju – prihvati veselo Hadžija.

— Ja sam bio još mlad, oko dvadesete moje  godine, kad sam išao na Ćabu. Ocu je bilo oko pedeset i bio je još u dobroj snazi. Ama onaj vakat i zeman! Što ono reknu, mogao si proći preko svijeta i noseći tepsiju dukata na glavi a da ti se ništa ne dogodi. Svijet bio sit i dobar. Svako svakom išao na ruku i nije bilo kao sad nekakvih stotinu tarafa i stranaka. Stariji se ljudi poštivali i pazili, a mlađarija slušala i imala svoj stid i poniznost. Kad kogod od zgodnih ljudi naumi da ide na Ćabu i učini dovu u džamiji, sva bi se kasaba tome veselila i šenluk bi se provodio.

Nije to šala toliki put poduzeti pa vidjeti svijeta, a i troškove tolike podnijeti. Ja sam sa svojim ocem krenuo pred ramazan, jer smo namjeravali sa nekim još hadžijama uput da pogledamo Stambol, pa onda da se zadržimo više dana u Medini. Nakon što smo u Stambolu ispostili ramazan, sedmi dan Bajrama krenemo lađom preko mora u Misir. U lađi je bilo puno svijeta iz raznih krajeva sve samih hadžija. Tu si mogao čuti mnoge jezike: arapski, turski, ruski, grčki, arnautski, bugarski i dr. Svak veseo i zadovoljan. Sve su to bogati ljudi, koji su ponijeli dosta novaca, pa se svačim mogu namiriti. Ne žali se na takom putu potrošiti.

Izgubio neko od hadžija na lađi srebrenu kutiju. Ona nije izgubljena, jer je odmah predana telalu, koji se nije okanio sa svojim vikanjem dok nije vlasnika pronašao. Gledao sam opet zgodnih hadžija koji daju svom vodiču, koji ga je na Meki provodio i napućivao kako će obaviti hadžijske dužnosti — po sto žutih lira, osim drugih raznih troškova i darova, koji se daju na pojedinim mjestima. Vidio sam opet na jednom mjestu džamiju od samog crvenog mramora, i vele da ju je sagradio nekakav buzadžija o svom trošku. Ja sam imao na cijelom putu što da gledam, a da mi nikad nije bilo dosadno. Sa ocem sam neprestano bio zajedno. Ni jednog se koraka nijesmo rastavljali. A otac mi je opet na tom putu kazivao stvari koje nikad neću zaboraviti. Uprav kao da mi je taj put bio neka visoka škola.

Najzanimljivije stvari mi je otac pričao, kad smo putovali kroz pustinju na devi sa karavanom u “šurdufu”. Arapi reknu “šurduf” krošnjama što su natovarene na devu. Te su krošnje pogoleme i prostrane tako da u svaku može po jedan putnik ugodno sjesti  i nasloniti se. Tu se prostre malo šilte ili sedžada, metne se jastuk pa se neće nažuljati.

Deve se povežu jedna za drugu u jednom dugačkom nizu, pa se tako putuje kao na željeznici. Uz svaku devu imade čuvar, koji se brine za njezinu hranu, a i za stvari i putnike, koji su pridjeljeni dotičnoj devi. Ja i otac smo tako zajedno putovali na jednoj devi. On u jednom ja u drugom šurdufu. Uza se smo imali dosta putničke hrane, voća, duhana i drugih zabavica. Imali smo i špiritnu mašinu, pa bismo kadgod pekli čaj, kahvu, a i čimbur, ama bi to bilo poteško. Tako bi putujući nekad izmjenično spavali, a kad smo objica bili budni obično bismo o koječem razgovarali. Najbolje sam zapamtio, pto mi je otac kazivao na tom putu, čemu je naš život sličan i kako taj primjer vrijedi za svako čeljade, bilo mlado, bilo staro, bogato ili siromašno, muško ili žensko bez razlike.

— Pa deder i Ti nama ispričaj! — umiješa se jedan sijeldžija.

— Čuješ Hasane, veli mi otac i dobro zapamti. Zamisli jednog čovjeka kako ide sam samcat preko nekog ravnog polja. Nigdje nema zgrade da se sakrije, a nigdje drveta da sjedne u hlad. Taj se čovjek idući preko tog bolja obazre da vidi koliko je već puta prevalio, kad ugleda strašnog lava, gdje leti za njim da ga rastrgne. Čovjek poče u smrtnom strahu da bježi. Ali ubrzo oćuti tutnjavu za sobom i po tom uvidi da će ga lav stići i da mu neće biti moguće da se spasi. Nu on napregne sve svoje sile, gajeći ipak neku nadu, pa bježi, bježi, a lav se sve više približuje. Kad je već bio osjetio da će smalaksati, a lav ga već bio blizu dostigao, ugleda na jednom da je u trčanju stigao nad ždrijelo nekakvog dubokog bunara. U tome času čovjeku sine u glavi misao, da li je bolje prepustiti se pandžama one strašne zvijeri ili da se baci u onaj mračni bunar. Nije bilo vremena za dugog premišljanja. On brzo odluči da je  bolje spasiti se od lava, pa makar i skakanje u bunar bila očita propast. Moguće je da barem još koji čas tu produlji život, a nije isključena mogućnost da se nenadano nađe i kakav izlaz. Samo da se izmagne od progonitelja. I najednom je skočio u bunar. U polovici dubokog bunara bilo je izraslo nekakvo drvo, u čije grane zapadne, gdje se čvrsto prihvati objema rukama. Čim se je na svom novom položaju malo snašao, baci pogled gore nad ždrijelo provalije. Lav je već bio gore na rubu bunara i odozgo izdreljio svoja dva oka, velika kao dva suncokreta.

— E daleko smo zasad! — pomisli čovjek. Iza toga se nadviri na doljnju stranu da vidi kako je tamo i da li je preduboko. Niže sebe je u dnu mračne rupače ugledao jednu veliku zmijurinu, koja odozdo sikti i zijeva naprama njemu sa svojim otrovnim hraljama. Da ga nije ona grana pri padu zadržala, uvalio bi se u sred žvalja ove aždaje. Po tome čovjek uvidi da se treba svoje  grane dobro držati i čuvati, jer nije prispio ni gore ni dolje. S obje strane zakleti neprijatelji. Kad je vidio da mu valja voditi ozbiljna računa o svom novom obitavalištu, smisli da će biti dobro da spuže polahko niz deblo drveta, i da pogleda da li je stablo u korijenu osigurano; da nije počelo truhnuti ili se zalamati i inače, jesu li mu žile jake i duboko u zemlji pričvršćene. Kad je dolje sa najvećom opreznošću sišao, sve dršćući i strepeći od straha da se ne bi okliznuo i strmoglavio na onu zmijurinu koja ga jedva čeka, osvjedočio je da je korijen stabla dosta jak i žile su mu duboko u zemlji pričvršćene, te krupnim stijenama pritisnute. Ali je vidio i to kako su se među žilama nastanila dva miša i to jedan bijele a drugi crne dlake, pa ono korijenje sve po malo griskaju i glođu. To je sad čovjeka bacilo u novu brigu. Uvidio je da ni na ovoj grani nema dugog stanka, jer će je miši kadli tadli porušiti. Mislio je neko vrijeme, pa kad ništa nije znao proti stanju stvari da izmisli, predade se svojoj sudbini i vrati se na staro mjesto. Druge mu nema nego čekati strpljivo šta će s njim biti. Kad je opet gore ponovo uspuzao, bio je ugodno iznenađen. Bog dao pa na grani rodilo svakakvog voća. Crvenih ašlama, mirisavih krušaka slatkih kao med, hurmi, oraha, smokava, naranči, šipova, šljiva, jabuka i raznih drugih i ukusnih miva. Za što se god prihvati, a ono slatko, dobro i tečno. Jedin, naslađuj se, žvaći i uživaj, to ga toliko zadovolji i zanese, da je pri tome zaboravio i lava i aždahu i one  glodavce.

Sad Hasane, kaže mi otac, možeš sam prispodobiti to stanje sa našim životom na ovome svijetu. Onaj lav, ono je meram Azrail, koji će svačiju dušu uzeti, a ona aždaha jest mezar koji neće nikoga mašiti, ona grana sa raznim voćem, ono je ovaj svijet sa mnogobrojnim blagodatima, što ih je Bog ustupio ljudima na raspolaganje. A ona dva miša, bijeli i crni, to je dan i noć i oni trajno podgrizaju i okraćuju trajanje ljudskog života na dunjaluku. Na onakoj jednoj grani trajno se nalaze svi ljudi. I mi evo u ovome “šurdufu” i vladari na svojim prijestoljima i težak uz volove i plug i milijuneri, što sad prebrajaju svoje zlato, i dževahir i radnik uz svoj trnokop, siromah i bogataš, muško i žensko, mladi i stari i svi bez razlike. Svakog u svakm času može prihvatiti Azrail, dok se čovjek i ne nada. I svakome u svako doba može doći reda da legne u svoj mezar. Sada stoji samo do nas samih, kakav mezar zaslužimo. To zavisi, kazao je Pejgamber alejhisselam, o našem načinu života i uživanja Božijih darova.

(…)

— A kako je ono bilo Hadžija, sa očevim spavanjem, kad bi ti pušio dok ste jahali na devi kroz Arabistan?

— Jest, ali morao bih vam opisati malo opširnije kako taj “šurduf” i putovanje na devama izgleda. To je jedna od drvenih pritki opletena ljesa – poput onih što mi na njima kukuruze tučemo, koja je sa tri strane ograđena,a četvrta strana ostane neopervažena, jer se tuda uspinje. Prislone se ljestve devi na vrat, pa se tako uspne na “šurduf”. Dvojica putnika zgodovoreno kupe svaki za se po jednu ljesu, pričvrste je devi za samar s jedne strane tri užeta, a protivne strane obadvaju šurdufa spoje sa trima dugim savinutim iznad čitave deve motkama, tako da ove motke opet drže sjedala čvršće da se ne iskrive. Iznad tih savinutih motki pričvrsti se hasura, pa oba šurdufa budu natkrivena i time hadžije budu zaklonjeni od sunčane pripeke kao u kakvoj kolibi. Oba putnika moraju uzjahati zajedno, a i silaziti zajedno, jer moraju čuvati ravnotežu. Sa sobom nose prtljage što im treba za jednodnevno putovanje. To privežu odozdo ispod ljese. Tu im devedžija smjesti i one ljestve, te i mijeh s vodom. Deve su sve vezane jedna za drugu i to za samar. Poreda ih se tako i do šest hiljada u jednom nizu, a često se upute i u kafile i u dva i u tri niza. Pođe se rano u sabah, pa se trajno putuje do jacije. Stanice su od bunara do bunara udaljene redovito po čitav dan. Deva putuje bez prestanka i ne jede niti pije dok ne stigne na određeno konačište. Tu joj daju sijena sličnog našoj konoplji, koje u snopićima donose, malo pročupaju, pa onda polažu. Daju joj i po malo ječma.

Onoga svoga devedžiju moraš dobro paziti i mititi bakšišom i dobrom hranom ako hoćeš da te čuva od haramija i da te sluša. On će tebi sabrati usput suharaka, svezati to u snop, pa ti to i prodati, a ti ćeš u veče na tome i sebi i njemu pripraviti večeru. On hoće da mu je jelo masno Ja sam jednom na jednom konačištu pristavio u tendžeri  vode u namjeri da skuham pilav. Devedžija u tom stiže, odli moju vodu, nasu dosta masla, poprži luk pa na tome svari piav. Kad jede pilav, ne begeniše ako mu maslo ne kapa između prsta kad ga šakom zagrabi. Devedžija naime ne traži kašike nego šakom zagrabi pilava, stisne malo da se maslo okapa, a kad zalogaj metne u usta, onako masnom rukom protrlja po prsima, po vratu i licu, pa tako čini iza svakog zalogaja, dok sve ne pojede. Nas je mukavvim (to je kramar, poduzetnik vile ili karavane i vlasnik jedne druge deve) u Jameroul-Bahru popisao, naplatio od svakoga taksu i u određeni dan sazvao da sa drugim mukavimima i njihovim grupama krenemo na put. On naplaćeni novac na polasku uruči uz revers kod državne  vlasti, pa kad nas u redu u Medini ili Meki uruči kod tamošnjih vlasti uzme “senet” o izvršenom poduzeću, pa kad se vrati natrag, onda tek dobije svoj novac na onaj “senet” a vrati revers.

Od Jameroul-Bahra do Medine putovali smo šest konaka, a od Medine do Meke ravnih dvanaest konaka sve s kafilom u šurdufu. Poteško je doduše, ali za veću sigurnost proti bolesti na tom putu najbolje je bilo što manje jesti, jer ako radi hrane počneš žedniti, onda možeš imati neprilika, Vodu moraš kupovati, a sva je muljava i mutna osim one u Medini i Meki.

Hele ono je češće bivalo u tome na putovanju, samo što ja onda nijesam sve pravo shvaćao. Ja sam onda pušio, ali sam to od oca krio. Jašemo mi tako na devi, otac s jedne a ja s druge strane i vazda smo jedan drugom pred očima. Kad izgladnimo, zajedno jedemo, a redovito se pridružimo i devedžiji da i on založi. Uvijek kad bi što založili, otac bi moj ispušio po jednu cigaru u medeni kus, ali bi mu se iza cigare vazda zadrijemalo, pa bi se naslonio pokrivši se čevrmom po glavi, a meni bi tada rekao:

— Hasane, ja sam plaho zadrijemao, malo ću zaspati, a ti pripazi da se ja ne bih ružno zavalio.

Ja bih onda, čim bi čuo da otac hrče, izvadio cigaru, pa bih i ja u medeni kus popušio. Pa obično jesam li ja ispušio i ostatak cigare bacio i otac se nekako dotlen naspavaj, diže čevrmu s lica i tare oči govoreći:

— E Hasane, što ja slatko malo prospavah!

I tako svaki put.

Tek sam pravo razumio taj očev postupak kasnije kad sam i ja stekao svoju djecu i kad sam svakom prilikom nastojao da svojoj djeci budem sevepdžija njihovoj kakvoj koristi. Rahmet mu njegovoj dobroj duši! Dobri otac! Kakvo njegovo spavanje! Pa se bajagi i čevrmom pokrije, nek ja pod sigurno znam da on spava i da moga pušenja ne može zamijetiti.

Iza toga je Hadžija opisivao nam svoj put i doživljaje u svetim mjestima i za svaki događaj, koji mu se desio u zajednici sa ocem naglašavao je, da je drukčije pojimao onda, a mnogo drukčije, kad je i sam postao otac i kad je ugazio u veće godine života.

Takova su sijela mnogima od nas bila od koristi.

(…)

— Bezbeli Hadžija, ti se i sada zamisliš u šurdufu, kad god ti padne na um ono stablo života u bunaru — reče neki između nas kad smo se od Hadžije sa sijela rastajali.

— To je tako, moj sinko!

— Allah emanet! Allah emanet!

Piše: Hazim Muftić

Gajret, Sarajevo, 16. februar 1925., IX, 4

Izvor: D. Tomašević (2014.) Bajram ide… Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top