Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Habiba i Tito: Priča o ženi koja je spasila blagajsku tekiju od rušenja

Habiba i Tito: Priča o ženi koja je spasila blagajsku tekiju od rušenja

Pitate se, ko je izvršio preokret u vrlo dobro organiziranoj tajnoj Titovoj posjeti Blagaju?

Zamislite scenu: crna auta se zaustavljaju; agenti tajne službe izlaze; satjeruju sedmočlanu porodicu u jednu odaju; zaključavaju ih, uz prijetnju da ne smiju izlaziti dok se nešto veliko ne završi. Niko od njih sedmero ne zna o čemu se radi.

Mjesto odvijanja ove scene je u Blagaju, ispred tekije, a vrijeme održavanja unazad pedeset godina. Epilog radnje – Maršal Tito dolazi u posjetu ljetnjikovcu u izgradnji (nedostaje mu još samo krov, pa da se “crveni” mogu tu odmarati, kada ljeti upekne žega u Hercegovini) i, umjesto da odobri sav taj napor hercegovačkih komunista, on sve radove obustavlja. Izdaje čak i naredbu da se hotel ruši.

Pitate se, ko je izvršio preokret u vrlo dobro organiziranoj tajnoj Titovoj posjeti Blagaju?

Učinila je to jedna žena. Obična Hercegovka, da običnija ne može biti. Zvala se Habiba Elezović iz Dubrava, udata za Huseina Drljevića u Blagaju. Osim što je bila majka petero djece, bila je i derviš šejha Hadžimejlića (ali kojeg, nije nam potvrđeno, op.a.), čuvar dina i topraka. Tako je derviš Habiba hanuma razvalila zamandaljenu bravu na vratima i istrčala napolje. Uprkos udbaškoj prijetnji da se ne pojavljuju. Ugledala je Tita, a i on je nju primijetio pa je razmijenio sa njom riječ-dvije. Nije gubila vrijeme, jer ne viđa se s Titom svaki dan. Odmah mu je ispričala šta je mori. Tito ju je upitao: “Kako ja tebi mogu pomoći?” Habiba hanuma mu je odgovorila: “Vidiš onu košćelu što je probila krov i sprat tekije, pa tekija samo što se ne sruši. Ako moreš, da je popraviš. Išla sam i moljakala po Mostaru, niko neće da nam pomogne. Nije to zbog nas, nama ne treba, nego zbog tekije. Nje mi je najviše žao. Ja da imam, ja bih je sama popravila, ali nemam. I, znaš šta još, druže Tito? Ovom hotelu nikako nije mjesto ovdje uz tekiju. Morate ga rušiti. Gdje će hotel uz tekiju?!” Tito je obećao da će se hotel srušiti i tekija popraviti, ali – kako je on otišao nazad u Beograd – Džemal Bijedić, Čedo Kapor, Đuro Pucar i još neki, koji su tada bili tu i primili k znanju da se izvrši Titova naredba, pretvarali su se da nisu dobro razumjeli.

“Sjećam se dobro kao dijete da smo viđali radnike, evo tu uz zidine tekije i da su oni nastavili raditi poslije te posjete. Moja majka rahmetli nije odustajala od svog nauma da se hotel sruši i tekija popravi. Otišla je u Beograd kod nekih poznanika i tri dana tražila način da dopre do Tita. Treći dan je uspjela i rekla mu je da ga niko nije poslušao, nego da oni i dalje grade hotel, samo što nisu krov završili, a ni tekiju niko nije počeo da popravlja. Ja ne znam šta je prije došlo u Mostar, ili moja majka koja se dovezla helikopterom iz Beograda ili depeša da se mora uraditi onako kako je naređeno. Stvarno, hotel je ubrzo nakon tog događaja porušen i gradilište očišćeno. Tekija je popravljena onako kako je majka htjela, a nas, koji smo živjeli u njoj, lokalni političari su istjerali na ulicu. Nije nam bilo žao. Mi smo se snašli. Samo nam je bilo važno da se tekija sačuva,” prepričao nam je ovaj nepoznati detalj iz naše historije Alija Drljević, čovjek koji je posljednji rođen zadnje ratne godine, ‘45, baš tu, u blagajskoj tekiji.

“Ovo je najljepše mjesto za odmor. Najviše volim doći ovdje i popiti kahvu. Odem odavde preporođen. Jedino što me boli jeste ono (pogledom nam tužno pokazuje na bazar). Svugdje sam po svijetu išao u obilazak svetih mjesta i bogomolja, ali nigdje nisam sreo da se i u jednoj od njih prodaju suveniri. Ovom trgovinom se kvari ugled tekije. Zar se nije mogao negdje pred ulazom napraviti neki kiosk, a ovo ovdje osloboditi od dunjaluka. Nije to za to. Sjećam se ja da mi ponekad nismo mogli spavati od nekih čudnih zvukova, koji su nam dolazili iz gornjih odaja. Nama se činilo da neko sve baca lopatom pijeska, i mi izađemo gore, a ono sve mirno. To nam se dešavalo kad bismo zaboravili pripremiti vodu za abdest i peškir u turbetu. Ljudi ne vjeruju da se na ovom mjestu dešavaju neke stvari, ali ja čvrsto vjerujem u to, jer sam tu rođen, živio sam tu, bio prisutan kada je nešto tako bilo. Isto kao što ljudi ne vjeruju da je turbe Sari Saltuka prazno. Ljudi su mu podigli mekam iz poštovanja. Njega je svako vidio u haljinama i na konju kako prolazi kroz Blagaj i odlazi do tekije. Tada je još bila neka koliba, a kasnije je napravljena tekija. Te iste haljine i konja, ljudi su našli na obali Bune ispred tekije, a tijelo Sari Saltuka nikad niko nije našao. Bila su to drugačija vremena. Moj otac je ovdje u blizini imao mlinicu i bilo mu je žao da tekija propada jer je tada nije niko održavao pa je preuzeo tu brigu na sebe. Mi smo od 1925. čuvali i održavali tekiju. Sve dok nas nisu izbacili lokalni političari”, prisjeća se Alija dok gleda u tekiju i kao da sve to što priča, upravo sada doživljava.

Pokazuje nam na onu sablju i buzdovan koji vise na prednjem zidu tekije i govori nam da je ono samo loša kopija. Original je nestao poslije njihovog istjerivanja iz tekije, baš kao i derviševa čoha, te još neke autentične tekijske stvari. Blago koje moramo čuvati. Ispričao nam je da se od tog prvog susreta sa Titom (a bilo ih je kasnije oko 30-ak) sjeća još i da je Tito imao nekog psa, koji je svugdje išao sa njim. Kad je Tito krenuo uz stepenice da obiđe i vidi tekiju, ugledao je turbe i vrata na turbetu otvorena. Naredio je psu da se vrati. “Ko je god došao, iskaziv’o je dužno poštovanje prema ovom mjestu. Tekiju su obilazili mnogi političari, vjernici iz svih krajeva Jugoslavije. Godišnje je znalo dolaziti oko 400 autobusa iz Makedonije, Kosova, Sandžaka, samo da bi zijaretili tekiju. Tu se zikr uvijek održava.

U tekiju su tada samo mogli ulaziti muslimani, pod abdestom, a nevjernicima je bilo omogućeno da gledaju tekiju sa one tamo terase (prstom nam je pokazao putić preko puta tekije i proširenje koje podsjeća na tu terasu). Tekija kao tekija, zna se šta joj je namjena. Uvijek je služila svojoj svrsi. Moja rahmetli majka je sakrivala ranjenike u Drugom svjetskom ratu. Znalo ih je biti po desetero gore na tavanu. Posebno ih je bilo mnogo kad je bila Sutjeska. Tekija ih je spasavala od neprijatelja. Nijemci su ‘56, 57. snimali film o jednoj doktorici koja je prelazila iz Njemačke vojske u partizane. Muslimanska porodica joj je pomogala i baš zbog istine koja je prikazana u filmu ’Posljednji most’ (Die Letzte Brücke), te islamskog ambijenta Blagaja i Počitelja, taj film nije nikada emitiran na ondašnjoj televiziji. Marija Schell, tada njemačka najpoznatija glumica, živjela je sa mojom majkom. Nije htjela ni u jedan mostarski hotel.”

Usput smo otkrili da je Alija otkupio ovaj film od njemačke filmske kompanije i da je on ipak prikazan na Federalnoj televiziji. Da je Alija nalik na svoju majku koja je uvijek bila u hizmetu ljudima, dokazuje njegovo djelo i zalaganje za zajednicu. Punih 30 godina je  živio i radio u inostranstvu, gdje je pored radnih sposobnosti, koje su mu omogućavale solidne prihode za život, iskazao i ljubav prema domovini. Pet godina je bio dopisnik beogradske Borbe i zagrebačkog Vijesnika. Za to vrijeme je vodio i uređivao TV- emisiju Jugoslavijo, dobar dan. Inicirao je ideju dopunske škole za jugoslovensku djecu čiji su roditelji bili na privremenom radu u Njemačkoj. Tadašnje vlasti u zemlji su mu se smijale na taj prijedlog, ali on nije odustajao i – zahvaljujući njemu – mnoga djeca nisu zaboravila maternji jezik. Kada su svi odlazili iz zemlje, Alija se vratio i nesebično pomagao Armiji BiH. Baš kao i majka koja je pomagala borcima u onom ratu. Zahvaljujući derviši Habibi, tekija u Blagaju je sačuvana i očuvana, a da je to naše blago koje i mi moramo dostojanstveno čuvati, pokazuje podatak da se mnogi obogate dolazeći u nju. Neko novim poznanstvom, neko novim životnim putem, neko čak i zlatom, baš kao i jedan dječak, koji ga je pronašao u donjoj tekijskoj nepopođenoj odaji.

O knjizi:

Krajem jula ove godine izdavačka kuća Dobra knjiga objavila je drugo izdanje knjige “Badžije – pobožne muslimanke” autorice Sabine Voloder-Strinić. Prvi tiraž knjige koja je izašla krajem novembra 2017. godine rasprodat je u veoma kratkom vremenskom periodu.

Prva autorska knjiga novinarke Sabine Voloder-Strinić je zbir novinarsko-istraživačkog rada na temu žene-sufije. Petogodišnji uporni rad koji je obuhvatio 54 knjiške jedinice i 22 sagovornika, bezbroj poučnih razgovora i prikupljanja savjeta i sugestija od eminentnih profesora i alima, zaokružen je u vidu knjige pod naslovom Badžije-pobožne muslimanke. Ovo nesvakidašnje djelo je prvo ovakvog karaktera na bosanskom jeziku koje je obuhvatilo sekvence iz života 121 žene, koje su svoj život posvetile samodricanju i ibadetu protkanim čežnjom za spoznajom i blizinom sa Uzvišenim Stvoriteljem. U svom duhovnom uzdizanju, ove časne žene nisu prestajale biti kćerke, supruge, majke, učiteljice, poslovne žene, umjetnice, književnice, liječnice, komšinice i gazije.

Badžije, kako ova knjiga nosi naslov, koristi se kao tesavvufski termin. Badži kao imenica ženskog roda u jednini znači starija sestra, kada se prevodi sa turskog jezika, mada se ovaj pojam koristio prilikom obraćanja šejhovim suprugama. Derviško obilježje pojma badži kasnije je zaboravljeno i danas ga gotovo niko ne koristi, osim derviša koje pripadaju bektašijskom redu. Autorica je smatrala da je upravo ovaj termin prikladan za naziv knjige, kako bi se otrgnule od zaborava pobožne muslimanke iz čijih života se može izvući snažna pouka. Žene koje su svoj život posvetile robovanju Allahu, dž.š., nazivali su još i dervišama, sufijama, a neke od njih koje su dostizale visoke deredže duhovnosti, bile su i šejhe, pa čak i kutbovi.

Knjiga Badžije-pobožne muslimanke nam nudi veoma interesantno, poučno i edukativno putovanje kroz 15 zemalja i 42 grada sa 40 naslova podijeljenih kroz tri poglavlja: Prve generacije pobožnih muslimanki, Pobožne muslimanke iz svijeta i Pobožne muslimanke iz Bosne i Hercegovine.

Pisati o ženama sufijama iza kojih je ostalo vrlo malo pisanih tragova, veoma je oskudno i nezahvalno, prije svega prema čitaocu koji bi želio da dozna pojedinosti iz njihovih života, a zatim i prema ovim divnim, skromnim ženama koje su svoje živote proživjele jednostavno i pobožno čineći na svakom svom koraku hajir. Poslije žena koje su pripadale prvoj generaciji pobožnih muslimanki a o kojima se manje više zna, autorica je napravila izbor između više žena sufija i arifa čija su imena ostala nepoznata i sakrivena – žena koje su poput muškaraca svoj život žrtvovale u ime Allaha i čiji je odmjeren i melodičan govor budio uspavana srca mnogobrojnih Božijih robova, poput Rabije Adevijje, Fatime Nišapur, Fatime Kattanije, Merjeme Basri, Muaze Adevijje, Fatime-badži, Nane Esme i mnogih drugih.

U knjizi posebno poglavlje zauzimaju bosanskohercegovačke pobožne žene – sufije, o kojima se do sada nije nikada pisalo. Počevši od badži-kaduna u Sarajevu, šejhe Hemzade, šejhovica, hafiza, hadži-bula i derviša, knjiga završava zaključkom da se i žene mogu isto kao i muškarci okititi ahlakom Muhammedije, u što ćete se moći i sami uvjeriti čitajući ovu knjigu.

Knjiga Badžije-pobožne muslimanke se može naručiti na Facebook stranici Badžije ili na telefon 061 509 055.

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top