Godišnjice: Hafiz Fuad-ef. Subašić – alim iz sjene

Piše: Midhat Kasap

Polovinom juna, prije tačno trideset godina (1985. godine), na ahiret je preslio h. hfz. Fuad-efendija Subašić: muallim, hatib, prevodilac, dosljedni čuvar Allahove riječi i borac za Istinu, veliki poznavalac hadisa i tefsira, ali i drugih islamskih nauka.

Ni visok, ni nizak, ali stamen, čvrst kao stijena. Principijelan, odgovoran i odmjeren. Počesto su mu postavljali pitanja: o životu, o sreći, o dunjaluku i ahiretu, o ljudima i odnosima između njih, o mladima, o braku, o politici… Nikada nije odgovarao odmah, naprvu, kako imamo običaj reći, već bi zastao, ne baš kratko, ali dovoljno da onaj ko je postavio pitanje usmjeri svoj pogled ka njemu željno iščekujući odgovor. Jer, većina onih koji su ga o nečemu pitali, znali su da, nakon što hafiz dā odgovor, nema potrebe za dodatnim pitanjima ili provjerom onoga što je on rekao.

Prijatelja je imao ni previše ni premalo, već onako – potaman. Obilazio ih je i nije ih zaboravljao. Dolazio bi nakratko. Uvijek je mislio i o svom, ali i o vremenu onoga kojeg je došao da obiđe ili posjeti.

Volio je putovanje, ali ono korisno, da stekne nova znanja i potvrdi svoje stavove o nečemu u čemu nije bio potpuno siguran. Odlazio je i u kahve, da s džematlijama i onima koji bi se tamo našli progovori o svemu i da, obavezno, podijeli nešto od zekata na znanje, a znanje mu je Svemogući Gospodar bio uistinu podario.

Volio je knjige i biblioteke i, kada bi htio da provjeri sam sebe ili nekog čije knjige su mu bile dostupne, a u to vrijeme još nije bilo prilike da se koristimo olakšicama koje su nam donijeli računari i nove tehnologije, znao je sjesti u autobus ili voz i u Stambolu, u nekoj od tamošnjih biblioteka, potražiti odgovor ili potvrdu onoga zbog čega je krenuo na put. A njegov mlađi brat Kemal bi, u šali, običavao reći: „Više bih para ja imao u džepu kada izađem u grad ili na pijacu, nego on kada krene negdje na put.“ A na put je znao krenuti upravo onako kako su to činili časni prethodnici i iskreni sljedbenici vjere u Jedinog Gospodara, oni koji su znali putovati danima ili mjesecima da bi provjerili tačnost određenog hadisa.

Hafiz nije volio nesigurne i neprovjerene staze; tražio je čvrstu, sigurnu i utabanu podlogu, a takvi su bili i tragovi koje je ostavljao. I dan-danas u Bužimu, mjestu njegovog drugog imamskog službovanja, priča se o tome da je nedaleko od skromne imamske kuće u kojoj je živio ostala dobro utabana staza kojom je hodio dok je učio Kur’an napamet.

Zbog komentara koji se nisu sviđali tadašnjoj vlasti, 1950. godine osuđen je na tromjesečnu zatvorsku kaznu koju je izdržao do posljednjeg dana. Mada mu je nuđeno da napiše molbu za pomilovanje i obećavano da će ranije biti pušten iz kazamata, on je to odbio.

Zenicom i dan-danas kruži anegdota kako je, godinama kasnije, u jednoj zeničkoj kahvi krenula priča o tobi, pokajanju. Za jednim od dva stola, u okruženju dima iz furune i duhanskog dima okupljenih kahvopija, dominara i šahista, sjedio je i hafiz Fuad-efendija. Jedan od prisutnih, svjevremeno učesnik u vlasti i žestoki zagovarač skidanja feredža i otkrivanja muslimanskih žena i djevojaka, upita u jendom trenutku hafiza, tada imama Čaršijske džamije u Zenici: „Jel’ de, hafiz-efendija, da nikad nije kasno doći tobe!?“ Hafiz, zakratko odšuti, a onda mu odgovori: „Koliko sam ja čuo, dosta si ti toga natob’o!“ Tako se prenosi, a samo Allah, dž.š., zna da li bilo baš onako kako ljudi pričaju.

Još 1952. godine na bosanski jezik preveo je je djelo Mehmeda Arifa Bin bir hadis, još za službovanja u Bužimu, a Buharijin Sahih preveo je u cijelosti dvadeset godina kasnije, u ljeto 1972. godine.

Tekst u cjelosti u printanom izdanju Preporoda

preporod.com