Eho Bedra našeg današnjeg

Bitka na Bedru je prva pobjeda muslimana u povijesti Muhamedovog Ummeta.
Povod nje je bio presretanje karavane Kurejsevica koja se vraćala iz Damaska za Mekku.
Tim činom nisu bile planirane borbe širih razmjera. To je bio potez sam nametnut okolnostima i postupcima Kurejsevica prema Muhammedu a.s. i njegovim pristalicama.
Povod se desio dvije godine nakon hidzre- preseljenja Muahmmeda a.s iz Mekke u Medinu. Namjerno rekoh preseljenje da bi imala razlog da se vratim na prethodnu rečenicu i napravim razliku između preseljenja i nasilnog progona. Preseliti se iz jednog mjesta u drugo zahtjeva nezadovoljstvo prethodnim , planaranje i iznalaženje boljeg riješena. Određivanje cilja i strateški važnog motiva koji bi nam bio dovoljno jak pokretač da podigne nasu ličnost i pretvori u sidro koje trazi bolje uslove plovidbe ovim svijetom.
Poslanikovoj hidzri je prethodilo promišljanje i planiranje, ali ne svojevoljno i ne dugotrajno. Ono je bilo kao jedina moguća opcija preživljavanja. Ostanak u rodnom mu gradu je bio put u licnu smrt, podstrek da pristalice Islama izgube nadu i mozda vjeru u Stvoritelja koji im ne daje izlaz iz novonastale teške situacije, a ciji jedini uzrok je bio IDEOLOGIJA !!
Presretanje karavane i zadržavanje plijena Kurejsevici su shvatili kao izazov i priliku na koji su morali odgovoriti i iskoristiti da demonstriraju silu koju posjeduju. Gnjev i srdžbu koju je budio uspjeh i porast muslimana približavao se kulminaciji koja je morala uslijediti. Ova karavana je trebala da ujedini i ojača sva plemena koja su stajala nasuprot Muhammedove vjere. Sumnje koje su uveliko nagrizale narode u Meki i dokle se čulo za Islam je morala biti obustavljena razlogom predstavljanja Muhammeda kao nasilnika i ličnosti koja zeli licni prosperitet i bogatstvo dunjaluka. Taj predstavljeni ideal i viziju Muhammedovu od strane njegovih neprijatelja je otrov koji razdire srca ljudi koji su svoju ljubav poklonili ovom svijetu. To je korov koji se zavlači u svakom vremenskom periodu u ljudska srca. On je uvijek aktuelan, budi strasti vodeći ih u najniže nizine ljudskosti. Ljubav i želja za vlasti i potrebama ovog svijeta , bez obzira koliko u pocetku izgledalo svojstveno čovjekovim potrebama koji svoj vijek zivi upravo na ovom svijetu je najljuci neprijatelj ruhanijeta insana.
Mi, ovdje koji dolazimo iz Bosne najbolje svjedočimo ovoj činjenici. Mi ovdje koji smo se sazivjeli , svjedoci smo da su ljudi s kojima smo rasli i nosili iste dzempere, zbog vlasti i zelje za dominacijom su se pretvorili u krvolocne zvijeri koje su se počele hraniti nasim kostima. Naši sunarodnjaci su zanocili kao ljudi, a osvanuli kao zvijeri. U jednom takvom jutru probudila se Sabaheta, spoznavši da će se njen odlazak u Njemačku pretvoriti u kobnu moru koju nikad zaboraviti nece.
Rat u Bosni je poceo , njena kćerka je ostala u Prijedoru, a granice se zatvorile. Prijedor!.. Koliko ljubavi je ostalo u Prijedoru. Koliko boli je zakopano sa vremenom, koliko jecaja beba je zauvjek utihnulo u predratnnoj Fabrici keramičkih proizvoda. I Anita je trebala biti tu.
Prije nekoliko noci Anitina majka u prolazu mi reče da je sudbina bila naklonjena njoj kada je komsinica Ana prihvatila da Anitu prebaci za Beograd gdje bi joj mama mogla doci po nju. Jos jedan paradoks u trenutcima kada su sunarodnjaci postali zvijeri , komšije koji su iste dzempere nosili, nana Anitina povjerava tek rođenu bebu komsinici Ani da je vodi preko granice, zatvorene!.. Umotanu bebu u carsafe bismile i ajetulkurisje.. Predala je u ruke zvijeri bas kao i Musaova majka svoje čedo u ruke Faraona.
U nevjerici slušam pricu o Aniti, djevojci koju poznajem samo sa dzamijskih tepiha, protkanim mislima i njenom nekom šutnjom, vazda sam se pitala sto Anita dolazi u džamiju kad svi drugi idu u prostore šarenih svjetala.. Ali danas dok mi Anitina majka prica onako usputno kud je sudbina vodila ove prijedorcane, misao ispliva o naninoj joj Fatihi i njenoj ( majčinoj dovi)koja je sačuvala Anitu od krlovolocne sudbine . Preživjela je Anita da uputi sav svoj rod na Allahove staze, i preživjela je Anita da svjedoci o nemarnosti roditeljskoj dok su joj ime birali.
Vecaras u noci Bedra sjetih se preživjele Anite i napuštenog Prijedora, želeći istaći smisao zelje za prohtjevima dunjaluckim , sjetih se noćas pobjede Bedra i poraza Prijedora, želeći istaknuti da moramo učiniti hidzru da bi mogli opet osvojiti Bedr . Dok to ne uradimo ostacemo u tišini da slušamo zvuke Srebrenice…

„I kad svirepo ubijena djevojcica bude pitana zbog kakvog grijeha je umorena „…(et tekvir 8-9″)
Progovorit ce onda..:Umorili su me Gospodaru sto sam u ljubavi nastala, iz ljubavi stvorena i sto sam se trebala zvati Fatima
Drugi put su me ubili kad su babi krv pustili, pa su me ubijali Gospodaru dok su mi kosti razmjestali, a onda su svake godine na isti dan dolazili da me ubiju.
Ubijaju me Gospodaru u grudime moje majke, zato …Te molim pjesmom pticice dzennetske i onim trenom zivota dunjaluckog …Uzdigni me,..Uzdigni me Gospodaru da ne vidim ubice moga babe i spusti me u krilo majcino nek i ona osjeti da je bila majka.
Prostri dzenet pod noge mojih roditelja i pripremi im docek onako kako ces pripremiti i onoj sto danas tuguje jubilarno punoljetsvo nepravde koju joj sinovi , amidze , ocevi , braca onih mojih ubica i dalje cine.
Gospodaru to je Fata sto se ne boji stati pred Tebe, jer cuva emanet sto je babo ostavio njenom Camilu da cuva imetak Orlovica “ko oci u glavi”.

Nece Fata da proda kosti ubijenih Srebrenicana. Hoce Fata da joj pjevam pjesmu ..

Bosno moja ti si moja mati.
Bosno moja majkom ću te zvati.
Bosno majko, Srebrenice sestro,
Neću biti sam

Lane tosun, lane tosun
Lane tosun, lane tosun….

Piše: Zineta Subašić, Stuttgart

Akos.ba