Dođoh, vidjeh, zapisah – od Hadži Jusufa Livnjaka do modernog bošnjačkog putopisa
Kada pisac postavi sebi za cilj da opiše neku zemlju i sredinu onako kako ih je on vidio, osjetio i doživio, dobijemo putopis. Pišući, pisac sebi postavlja cilj i fokus interesovanja prema kojem određuje da li će putopis biti geografski, kulturno-historijski, etnografski. Najčešći je slučaj da pisac ima interes za sve te strane života jedne zemlje i naroda i da nam u svom putopisu daje podatke i o geografiji te zemlje, i o prošlosti i kulturi, te o sadašnjem načinu života njenih ljudi. Iako je jedna od najstarijih književnih vrsta, putopis zadugo nije bio predmet temeljnijeg proučavanja.
Putopis – književna vrsta ili ne?
U književnosti se obično doživljavao kao podvrsta, ogranak, ostvarenje koje je pratilac drugih značajnijih vrsta, poput romana ili pripovjedaka, zbog uvjerenja da ne zahtijeva potpun stvaralački napor. Putopis je bio prognan s „književnog Olimpa“ i zbog različitih profila autora putopisnih djela, među kojima se mnogi nisu mogli pohvaliti zavidnim umjetničkim talentom, niti su prilikom pisanja imali književnih pretenzija, pa samim tim ni od svojih putopisnih tekstova nisu nastojali načiniti umjetninu.
Kako to navodi Dean Duda u svojoj knjizi Priča i putovanje : hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr, putopis možemo definirati kao književnu vrstu koja je tematski oblikovana vjerodostojnim putovanjem subjekta diskursa (putopisca) koji pripovijeda zgode na putu, opisuje prostore kojima putuje i mjesta na kojima boravi, iznosi svoja zapažanja o ljudima koje na putu susreće, o njihovim običajima i načinu života, te počesto o kulturnim i umjetničkim znamenitostima krajeva u kojima se zatiče.
Putopis kao književu vrstu posjeduju sve nacionalne književnosti, a većina putopisnih tekstova, neovisno o tome na kojem podneblju nastaje, bilježi uglavnom iste ili slične momente. Fokusi putopisaca u većini slučajeva počivaju na velelepnim gradovima, grandioznim građevinama, izvanrednim ljudima i događajima koji su ostavili trag u historiji nekog naroda.
Zapisi Hadži-Jusufa Livnjaka preteča bošnjačkom putopisu
Putopisni zauzimaju značajno mjesto i u našoj književnosti. Bošnjaci su, kako to zapaža profesor Rizvanbegović u tekstu Bošnjački putopisi XX vijeka, u prošlosti zaista putovali barem koliko i drugi ljudi svoga vremena i bilježili, nekad sasvim nepretenciozno, a nekad potpuno namjerno, s pretrenzijom i pokrićem svoje putopise. Raznim pohodima na i kroz Bosnu, mnogi putopisni tekstovi nestali su, pa je prvi sačuvani putopis koji se pojavljuje u našoj književnosti putopis Hadži-Jusufa Livnjaka iz 1615. godine. Naravno, Hadži-Jusufovi tekstovi nisu imali književnu vrijednost i nisu nastajali u nekom umjetničkom maniru, nego su predstavljali zapise i zapažanja Hadži-Jusufa pri putu na hadž. U toj vremenskoj vertikali pojavit će se i niz nepreciznih putopisa, tzv. šehrengiza. Ovaj žanr pripada divanskoj poeziji, a podrazumijeva stihovno opisivanje gradova i njihove ljepote. Među piscima šehrengiza, kod nas pojavljuju se Derviš-paša Bajezidagić, Nerkesi Sarajlija i drugi. Putopisi se kod nas pojavljuju u hronikama s putopisnim podlogama, pa tako elemente putopisne proze možemo naći u hronimaka Saliha Sadkija Hadžihuseinovića i Envera Kadrića. Putopisne elemente nalazimo i u hronici iz XVII stoljeća Husina Bošnjaka-Kodža Mueriha, u njegovoj Historiji Osmanskog carstva.
Edhem Mulabdić – tvorac modernog bošnjačkog putopisa
Poseban uspon bošnjački putopis doživljava na kraju XIX i tokom XX stoljeća, bilo da se javlja kao reportaža s pojavom moderne bošnjačke štampe, bilo da je to opis putovanja na hadž kakva su nam ponudili Ibrahim ef. Čokić-Hakki i hafiz Muhamed ef. Krpo. Bošnjački moderni putopis je, nehotice, zasnovao Edhem Mulabdić svojim poetskim i deskriptivnim tekstom o vikendu provedenom u Fojnici. Mnogi bošnjački pisci okušali su se i u pisanju putopisa. Među najznačajnijim modernim putopiscima ističu se Zuko Džumhur, Skender Kulenović, Alija Isaković, Kemal Zukić, Ćamil Sijarić i drugi. Posebnu dimenziju bošnjačkom putopisu, kao književnoj vrsti, dali su ovi autori čiji tekstovi odišu posebnim senzibilitetom i naročito nadahnutim poetskim jezikom. Njihovi putopisi nastaju u sferi ličnog doživljaja. Ovi autori sačuvali su znatiželju starih putopisaca, ali se u njihovim tekstovima isprepliće historija i umjetnost, spajaju različite kulture, prožimaju različiti diskursi i naglašava multimedijalna dimezija iskaza.
Putopis nastaje kao refleks viđenog upakovan u kreaciju pisca. Kao takav, putopis u čitaocu budi maštu, podstiče razigrane misli koje putuju od grada do grada, upoznaju kulture, etnose i pojedince.
Za Akos.ba piše: Azra Crnčalo
