Dan kada je otišao Skender Kulenović: Rudar u bosanskom jeziku VIDEO

Skender Kulenović se rodio 2. septembra 1910. godine u Bosanskom Petrovcu, gdje je završio osnovnu školu, a potom nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma) prelazi u majčino rodno mjesto Travnik, gdje od 1921. do 1930. godine kao vanjski učenik pohađa Jezuitsku gimnaziju.

U trećem razredu gimnazije javio se prvim književnim radom (soneti Ocvale primule).

{youtube}ySr84DSRhZQ{/youtube}

I
To su tople kćerke vlažnih zavjetrina.
Skrivene i nježne, za suncem se žute.
Bez mirisa, na dnu žutih krvi slute
skora iščeznuća s dolaskom vrelina.
Kao da su mrtve. Ali one ćute
u srcima žutim strast mlakih toplina.
U njedrima vrije sok, sruji svježina,
al primule meke i titrave šute.
U sivoj ekstazi posljednjih bulbula,
u časkama bijelim procvalih ponoći,
zaplakaše oči skrivenih primula:
u zvanutne svile lat se po lat runi,
one osjetiše da će skoro proći
i da će ih nekud odvest vreli juni.

II

Osjetiše dragost mekih milovanja,
ali kćerke žute napuštene cvatu.
Željele bi grlit prste bijelih tkanja,
strast nečijih dlana ćutjeći na cvatu.
Nališe se oči žutine i sjanja.
Svaka skriva dušu titranjima stkatu
i u zavjetarja žutu ljubav sklanja,
dokle orhideje trepere na vlatu.
Neko s brijega slazi. Osoja miruše.
Čekaju ga pune rascvalih čeznuća
s čevrmama tankim prežutoga zlata.
To kukurijek cvate, cvat zelena vrata.
I rastkane čeznjom vrućeg povinuća
njih opaja miris iz njegove duše.

III

Mislile su pomrijet kada gizdav stiže,
i zasjaše časke jagorčika jarih.
On snažno miriše, iskri se i žari
i, niz tkiva noći, sve niže i niže
nad njih pada. Klone. Žuti nektar liže
i žitkoga soka što ga vračar stari
za primule žute u venama svari
svakoj po kap kane i pijan se diže.
S vlaću bijelog sunca u dnu žute čaške,
ko sutonske zvijezde u srebrne sjene
čekaju ga da se opet mrtav spusti.
A on kao vitez zavjetrina gustih
prepun zadnje zore siplje prve praške
na njih što mu s daha strepe prestravljene.

IV

O davno si, davno, Dijete puti bijele,
otišlo gdje i sad možda koja cvjeta!
Al primule jare mog su srca svele
što raskriše čaške s prsta ti i peta.
I, sad, kada ćutim u pozare ljeta
na kapcima scvalim teške dlane vrele,
i kad žitki podnev s kora i drveta
ljuljov miris toči sokovine zrele,
na dnu svih sazrenja, niz ječmove plamne
i sad prsti moji davnu mlakost slute
koja ubra srce s prvih tvojih cvanja:
niz snijeg što ne kopni, u gudure tamne
slazim tvojom stazom, dok ona, sve tanja,
kao mlijeko teče u primule žute.

V

I, sad, davno mrtva, krv u meni spava.
Niz ječmove lutam, scvalih trepavica,
da sagorim čeznjom jedrih žetelica
od sunca i srpa uz duh boliglava.
Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.
da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta
niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.glava.
Žita su visoka, plava i preplava.
Niz međe mirišu sunca ivančica.
O ocvale kćerke mojih prvih trava,
u srcu mi zgara sjeme vaših klica.
da vas barem ubrah u prvome jaru,
da vas bar poklonih srcu koje duše,
sad bih imo brata da uz mene luta
niz sjedrala žita, žuta i prežuta.
I, sad, ne bih gino, pun klonule suše,
znam: vi biste cvale po mome mezaru.

Od 1930. godine studira pravo na zagrebačkom sveučilištu. Godine 1933. postaje član SKOJ-a, a 1935. KPJ.

Sarađuje u brojnim listovima i časopisima, a 1937. godine sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz.

Godine 1941. godine stupa u Prvi partizanski odred Bosanske krajine. Član AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove Krajiški partizan, Bosanski udarnik, Glas i Oslobođenje.

Od 1945. do 1947. obavlja funkciju direktora drame Narodnog pozorišta Sarajevu, uređuje Novo doba, Pregled, Književne novine i Novu misao.

Od 1950. do 1953. sekretar je Narodne skupštine FNRJ, a poslije zabrane Nove misli je kažnjen i postavljen za korektora u Borbi.

Godine 1955. godine prelazi u Mostar na mjesto dramaturga Narodnog pozorišta, jedno vrijeme je i urednik u beogradskoj Prosveti. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, između ostalih Dvadesetsedmojulske nagrade SRBiH (1971) i nagrade AVNOJ-a (1972). Bio je član SANU, ANUBiH i JAZU.

Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.

U svom eseju “Stoljeće moderne bošnjačke poezije”, prof. dr. Enver Kazaz sa Odsjeka za književnosti naroda BiH Filozofskog fakulteta u Sarajevu pisao je da je za Kulenovića Kiš s pravom rekao da je rudar u jeziku. Ali ako je Ćatić u gazelima obnavljao sjećanje na orijentalnoislamsku crtu kulturnog identiteta, Skender u eksperimentiranju sonetom pokazuje dubinu jezika i njegovu sposobnost da u konkretnom dosegne apstraktno i da otkrije metafizičnost tvari. Otud Skender stvara u svijetu metafizičke bezdomnosti, da bi se idejom stvaranja suprotstavio navali apsurda. Sve je tu, u njegovoj poeziji, u stalnom pomjeranju iz ležišta automatizirane percepcije i sve hoće da iskoči iz maternice inercije u ono iza tvari. Postavši pjesnikom tvarne metafizike i metafizičnosti tvari, on je formalni ritam pretočio u psihološki – da bi u maksimalnoj mjeri intelektualizirao poetsku sliku. Njena dubina otkriva se kao čežnja za obogotvorenim baštovanom preko kojeg pjesnik uspijeva približiti zemlju nebu i spustiti metafizički beskraj u baštu u kojoj su čovjek i Bog dovedeni u blisku vezu, pa je Bog obogotvoreni čovjek, baš kako je i čovjek očovječeni Bog. Ili se u dva Tariha, onom za Stari most u Mostaru i onom za Karađozbegovu džamiju, djelo ljudskih ruku i njihova kreacija po svojoj svevremenosti uzdižu u božanske visine, da bi se umjetnost vidjela kao metafizička vječnost. Ili se ona, pak, kao u Stećku, vidi u formi spasa od kandža kiše, povampirenja i krađe, a u Tarihu za Karađozbegovu džamiju u Mostaru umjetničko djelo je – po svojoj nadi, utjehi, spoznaji dubine egzistencije – jače i od rata i svegledog satrapa, od jeseni od rita koje skinu sve do bola, nebo zemlji zgade, a džamija u tom sonetu stalno niče pred očima pjesnikovim kao procvali badem, puzavica sita. Ili se, kao u Rusoj pjesmi, sav čovjekov napor da svalada trošnost i prolaznost gleda na fonu onog neizgovorivog, onog još neojezičenog – što se začinje kao savršenstvo misli i osjećanja nepretočivih u jezičku formu.

Vakat.ba