Da mozak poraste: Kako pravilno hvaliti i kritikovati djecu

Ukoliko roditelji žele da djecu nečim daruju, najbolje što mogu da urade jeste da ih uče da vole izazove, da ih greške intrigraju, da uživaju u svom trudu i da nastave da uče.

Nijedan roditelj ne pomisli: „Pitam se šta mogu danas da učinim da podrijem svoju djecu, da uništim njihov trud, da ih odvratim od učenja i ograničim njihova postignuća.“ Ipak, mnoge stvari koje urade vrate se kao bumerang. Njihove korisne kritike, lekcije koje dijele, njihovi metodi za motivaciju često šalju pogrešnu poruku.

Naime, svaka riječ ili postupak šalje neku poruku, govore djeci – ili učenicima, ili sportistima – kako da razmišljaju o sebi. Može biti poruka tipa trajnog mentalnog stava koji kaže: Imaš trajne karakteristike i ja donosim sud o njima. Ili može da bude poruka tipa razvojnog mentalnog stava koja kaže: Ti si osoba koja se razvija i zanima me tvoj razvoj.
Roditelji smatraju da djeci mogu da uliju većno samopouzdanje – kao neki dar – hvaleći njihov intelekt i talenat. To tako ne ide i zapravo izaziva suprotan efekat. Dovodi djecu do sumnje u sebe čim je nešto teško i čim nešto pođe pogrešnim putem. Ukoliko roditelji žele da djecu nečim daruju, najbolje što mogu da urade jeste da ih uče da vole izazove, da ih greške intrigraju, da uživaju u svom trudu i da nastave da uče. Na taj način njihova djeca neće postati robovi pohvala, već će cijeli život imati model kako da grade i popravljaju svoje samopouzdanje.

Slanje poruka o procesu i razvoju

Dakle, koje su alternative pohvalama talenta ili inteligencije? Da li to znači da djecu ne treba da hvalimo s mnogo entuzijazma kada nešto odlično urade? Treba li da se uzdržavamo u svom oduševljenju prema njihovim uspesima? Naravno da ne. To jednostavno znači da treba da se uzdržavamo od određene vrste pohvala – pohvala koje se odnose na njihovu inteligenciju ili talenat, ili pohvala koje podrazumevaju da se ponosimo njima zbog njihove pameti ili nadarenosti, a ne zbog rada koji su uložili.

Možemo da ih hvalimo koliko god želimo zbog procesa orijentisanog ka razvoju – ka onome što su postigli vježbanjem, učenjem, istrajnošću i dobrim strategijama. Takođe, možemo da se raspitujemo za njihov rad tako da se vidi kako cijenimo njihov trud i odluke.
„Mnogo si učio za test i to se vidi iz tvog napretka. Više puta si pročitao gradivo, izvukao si teze i sam si sebe preslušao. To je dalo odlične rezultate!”

„Dopada mi se kako si isprobao razne načine da riješiš taj zadatak iz matematike dok ga konačno nisi riješio. Pokušao si i ovako i onako i na kraju si pronašao metod koji je bio pravi.”

„Volim što si se prihvatio tog izazovnog projekta iz prirodnih nauka. Trebaće ti mnogo rada – da uradiš istraživanje, osmisliš sredstva, kupiš materijal i sastaviš aparat. Baš ćeš mnogo toga zanimljivog da naučiš!”

„Znam da ti je škola ranije bila lahka i da si se osjećao kao najpametniji u cijelom odeljenju. Ali istina je da zapravo nisi u potpunosti iskoristio svoju pamet. Drago mi je što se sada trudiš i radiš na tome da savladaš ono što ti teško ide.”

„Ovaj domaći zadatak je baš dugačak i zahtjevan. Divim ti se kako si se koncentrisao i završio ga.”

„Taj rad iz likovnog ima mnogo divnih boja. Pričaj mi o njima.”

„Veoma su lijepe misli koje si napisao u ovom sastavu. Sad u drugom svjetlu mogu da razmišljam o Šekspiru.”

A šta ćemo sa učenikom koji jeste vrijedno radio, ali nije uspio?

„Dopada mi se koliko si truda uložio, ali hajde da poradimo zajedno na tome i vidimo šta to ne razumiješ.”

„Svi mi imamo uspone i padove u učenju. Možda tebi treba malo više vremena da savladaš ovo gradivo, ali ako ovako nastaviš, uspjećeš.”

„Svako uči na drugačiji način. Hajde da zajedno pronađemo koji način tebi najviše odgovara.” (Ovo može da bude posebno važno za djecu sa poremećajem u učenju. Za njih najčešće nije poenta u samom zalaganju, već u tome da pronađu pravu strategiju.)

Bila sam zadovoljna što sam nedavno saznala da je i Haim Ginot tokom svog višedecenijskog rada sa djecom došao do istog zaključka. „Pohvala ne treba da se odnosi na kvalitet djetetove ličnosti već na zalaganje i postignuća.”

Nekada ljudi pažljivo primenjuju pohvalu razvojnog tipa na svoju djecu, ali posle toga pokvare stvar s tim kako govore o ostalima. Čula sam već kako roditelji pred svojom djecom kažu: „On je rođeni gubitnik”, „Ona je pravi genije”, ili: „Ima mozak kao zrno graška.” Kada djeca čuju kako roditelji daju ovakve sudove o drugima, primaju od njih koncept trajnog mentalnog stava. A potom i oni pomisle: Jesam li ja slijedeći na redu?

www.mojpedijatar.co.rs