O obrazovanju i odgoju

Da li smo spremni za nove načine komuniciranja i rada sa djecom

Počela je još jedna školska, a počinje i mektebska godina. I nastavnici i učenici se nalaze na novom početku koji obično karakterišu: nove sveske, novi udžbenici, nova obuća i odjeća, novi raspored, te u najvećem broju slučajeva stari nastavnici sa starim načinom rada. Taj rad se najčešće opisuje kao rutinski ili šablonski. Istini za volju, malobrojni nastavnici i muallimi spremni su priznati da je njihov rad u najvećoj mjeri šablonski, tj. da u svom radu sa mladim generacijama uglavnom rade na ustaljen način koji su naučili i po kojem ih i prepoznaju njihovi učenici. U svemu tome posebno žalosti činjenica da se svi oni nadaju boljim rezultatima. O toj praznoj nadi Ajnštajn je izrekao svoje genijalne riječi i definiciju ludosti: “Ludost: raditi istu stvar iznova x puta i očekivati drukčije rezultate.” Naravno, nastavnici i muallimi povremeno inoviraju nastavu kako bi drugima, a i sebi dokazali da oni mogu i znaju i drugačije raditi, a onda se u pravilu vraćaju u već isprobane šablone i načine rada. Ovo stanje je posebno alarmantno u mektebima gdje veliki broj muallima u svome radu najčešće oponaša svog starog muallima, koji je nekada davno njega učio u mektebu. Možda to i ne bi bilo toliko loše da se ne zanemaruje značajna činjenica. Naime, mektebski i školski sadržaji su uglavnom isti, ali današnje generacije uopće nisu slične ranijim generacijama.

U komunikaciji sa nastavnicima i muallimima najčešća žalba je da je sa svakom novom generacijom sve teže raditi. Shodno tome, svaka generacija traži inoviranje u metodičkom pristupu i načinu rada sa njima, a prvenstveno u načinu komuniciranja.

Šablonizam u nastavi – gripa nastavnog procesa

Ako se za ocjenjivanje kaže da je rak rana nastavnog procesa, onda bismo za šablonizam u nastavi mogli slobodno reći da je gripa nastavnog procesa. Naime, radi se o toliko masovnoj i redovnoj pojavi da se nje uspijevaju osloboditi samo malobrojni. Sam pojam šablonizma u nastavi je stari pedagoški izraz kojim se ukazuje na negativne pojave u nastavnom procesu. Najčešće se radi o jednoobraznom načinu rada bez obzira na različitost djece i nastavnih sadržaja koji se poučavaju. Šabloniziranim nastavnim radom nastavnik ili muallim najčešće koristi jednu ili dvije nastavne metode (npr. izlaganje i rad sa udžbenikom), svaki čas mu ima identičnu strukturu, često koristi arhaične nastavne sisteme, a nekada im je čak i način govora monoton i jednoobrazan. Redovna posljedica takvog načina rada je monotonija, odnosno dosada kod učenika, te izbjegavanje odlaska u školu, odnosno mekteb, pogotovo kada se radi o časovima kod takvog nastavnika ili muallima. Generalno rečeno, radi se o neusklađenosti sadržaja i forme, gdje nastavnik preferira svoju formu i svoj oblik rada, bez obzira na nastavni sadržaj i mnoštvo mogućih načina njegove realizacije. Kao što je rečeno, u pitanju je masovna pojava i u školama i u mektebima čije prisustvo roditelji mogu lahko otkriti čim im se dijete počne žaliti da im je dosadno na časovima kod određenog nastavnika ili, pak, kod muallima u mektebima, te da ništa ne nauče. Dosada i izbjegavanje časova, pa čak i odlaska u školu i mekteb su blaže posljedice neadekvatnog odnosa prema učenicima. Mnogo teži su slučajevi kada dijete zamrzi nastavnika, pa čak i predmet, a sve kao posljedica neadekvatnog rada sa djecom, odnosno metodičke nespremnosti nastavnika ili muallima. Kada su u pitanju ostali predmeti ta pojava se završava time što dijete, bez obzira što ponekad ima odlične predispozicije, izgubi svaku volju da uči određeni predmet, studira fakultet vezan za tu oblast ili da se bavi određenim poslom. Međutim, u slučaju vjere, dešava se da dijete ponekad zamrzi čak i vjeru. Istina je da u tome učestvuje dosta faktora, ali jedan od najznačajnijih je, svakako, neadekvatan rad nastavnika, odnosno muallima.

Koliko je opasan neadekvatan nastavni rad

Kako ozbiljne posljedice može proizvesti nastavnik i muallim svojim neadekvatnim nastupom možda ponajbolje opisuje Meša Selimović u svojim Sjećanjima (1983). Naime, on se prisjeća svoga vjeroučitelja Tribe i o njemu ostavlja zapis u svojim Sjećanjima, koji služi kao trajna opomena svima nama. Tribo je imao tako loš način rada da je Meši bio do te mjere omražen da će mu u toku jednog školskog časa postati mučno od gađenja (“osjećao sam mučno gađenje” (Selimović 1983: 68). Osim odbojnosti prema samom nastavniku, što je manja šteta, često se dešava da učenici zamrze i nastavne sadržaje koje im prezentira taj nastavnik. I o tome otvoreno govori Meša u svojim Sjećanjima. Naime, nakon nedakvatne obrade lekcije o čistoći i prljavštini Meša se sjeća: “…i ja sam na česmi u hodniku kvasio čelo i nekoliko puta prao ruke, braneći se od zamišljene prljavštine” (isto, 69). S obzirom da nastavnici u toku godine imaju mnogo prilika da rade s učenicima, to stanje se pogoršava do te mjere na koju nam ukazuje Meša Selimović: “Zahvaljujući tom zlom čovjeku, zamrzio sam [ . . .] i elif (prvo slovo arapske azbuke: a), i arapske molitve, i vjeronauku” (isto, 70-71). Usprkos genijalnom doprinosu na književnom planu, poznato je da je Meša Selimović preselio na Drugi svijet kao deklarisani ateista, što nijednog vjernika ne ostavlja ravnodušnim. Nakon svega, neupitno je da nastavni rad ostavlja velike posljedice. Kada je taj rad izvanredan, izvanredni su i rezultati, kada je prosječan, prosječni su i rezultati, a kada je loš, a ponekad čak i katastrofalan, loši i katastrofalni su i rezultati.

Odluku o tome, da li će iza sebe imati loše, prosječne ili izvanredne rezultate donosi svaki pojedinačni nastavnik ili muallim. Da ne bude zabune, deklarativno svi su jedinstveni u zagovaranju i prizivanju odličnih rezultata, ali u svakodnevnoj praksi se ne trude svi podjednako.

Promjena percepcije i komunikacije treba prethoditi promjeni metode

Poznato je da je najveći izazov i najveća nepoznanica dokučiti tok ljudskih misli i šta se dešava u ljudskim glavama. Jedan od najsigurnijih načina za taj složeni poduhvat jeste da iskazani naučnik koji je ovladao metodologijom introspektivno iskaže svoj tok misli. Ovo je pogotovo značajno kada je u pitanju religijski odgoj, odnosno pokušaj transfera vjerskih vrijednosti. Pogledajmo šta o tome kaže jedan od današnjih istaknutih skandinavskih autora Inge Eidsvaga:

“Čini mi se da je moj blagi i predani nastavnik u osnovnoj školi najviše doprinio tome da sam u jednom dugom periodu svog života bio ateista. On je želio da i ja odrastem u istoj onoj vjeri koja je činila njegov vlastiti život bogatim i punim smisla. On je insistirao i upozoravao, pjevao i molio. A bio je i tako siguran u sebe, bez ijedne sjenke sumnje ili tračka suprotnog mišljenja. Na mene je sve to imalo potpuno suprotan efekat. Ja sam pružao otpor na bezbroj dječijih, nezrelih načina. Nisam htio da sklopim ruke kada bismo molili ‘Oče naš’ nisam htio da učestvujem u pjevanju crkvenih pjesama, nisam učio napamet ono što nam je bilo zadano. Najveća zabava mi je bila da nađem mjesta u Bibliji koja sama sebi protivurječje, teološke smicalice koje sam postavljao na najneočekivanija mjesta, i među psalme i u pisma i u jevanđelja. Kada se školska godina završila, nastavnik religije izdvojio me ustranu. Neću nikada zaboraviti njegove ozbiljne oči ispod stakla naočara. “Ova godina je bila teška”, rekao mi je i pogledao me žalosnim pogledom. “Mnogo sam razmišljao o tebi. Sada mi je jasno da dosta toga što sam učinio nije bilo dobro za tebe. Mnogo toga trebalo je da uradim na drugi način. Naučio sam dosta toga ove godine.” (Boldirao N.H) Onda mi je zahvalio za proteklu godinu i zaželio mi prijatno ljeto. Ovaj moj doživljaj pokazuje da se i nastavnici mijenjaju i da se i na njih utiče. “Dao si mi mnogo toga o čemu moram da razmislim”, rekao mi je. To me je zaista taklo.“[1]

Za razliku od prvog primjera o kome nas upoznaje Meša Selimović na osnovu svog životnog iskustva u kome se opisuju posljedice i primjer jednog lošeg nastavnog rada i koji je okončan time što je Meša preselio kao ateista, u drugom slučaju imamo primjer kvalitetnog vjeroučitelja koji je spreman da propituje svoj način rada i koji priznaje da kod učenika očigledno nije uspio izgraditi vrijednosti koje je živio. Bez obzira na sve dječije otpore i kasnije traženje životnog pravca koje je i Ingea odvelo u ateizam, na kraju se čovjek ipak vratio u monoteizam. U ovim primjerima potpuno je sporedno šta, odnosno koji predmet nastavnik predaje. Suština je u načinu na koji to radi i ciljevima koje želi postići.

Ko je kriv

U svakoj problematičnoj situaciji u životu neko mora ponijeti krivicu. Mi uglavnom okrivljujemo druge za probleme, dok je veoma mali broj ljudi spreman suočiti se sa ličnom odgovornošću i preuzeti svoj udio u bremenu krivice. U govoru Ingeovog vjeroučitelja se nazire upravo to, jer on za svoj neuspjeh u poučavanju jednog nestašnog dječaka prvenstveno krivi sebe, odnosno svoj metodički pristup. Istovremeno izražava spremnost da uči, da se mijenja i da nauči nešto novo.

Kada čovjek postane svjestan da čitavog života mora učiti, da stalno iznova mora učiti, tražiti nove načine i putove, da mora biti budan i pažljivo posmatrati najsitnije reakcije svojih učenika, tada može biti siguran da je učinio jedan mali korak na putu kreiranja boljeg društva i osnovano može očekivati drugačije i bolje rezultate u svom radu.

U suprotnom čeka nas Ajnštajnova definicija ludosti, tj. uzaludnog očekivanja boljih rezultata nakon istog načina rada.

Nova školska i mektebska godina su izvanredna prilika za sve roditelje, nastavnike i muallime da preispitaju svoj način komunikacije i dosadašnjeg rada sa djecom, te da se odvaže potražiti bolje i adekvatnije načine, te da se barem privremeno odreknu šablonizma.

[1] Djuliman, E. i Nilsen, H (2007). Dijete, nastavnik i škola: Ideje za insipraciju i djelovanje/izbor tekstova Inge Eidsvaga. Sarajevo: Helsinški komitet za ljudska prava Bosne i Hercegovine, str. 35

Piše: NEZIR HALILOVIĆ

prporod.com

Povezani članci

Back to top button