Ćumurane u Busovači: Proizvodnja drvenog uglja već pola vijeka tradicija porodice Jugović

U Bosni i Hercegovini se još uvijek proizvodi drveni, “roštiljski” ugalj na tradicionalan način – sagorjevanjem drveta u zidanim pećima specifične izrade i izgleda.

Ove peći, u narodu popularno nazvane ćumurane ili žežnice, mogu se naći na područima gdje ima najviše bjelogorične šume.

Proizvođači kažu da je najkvalitetniji ugalj od tvrdog drveta, uglavnom bukve, hrasta i graba.

Nekada su najpoznatiji proizvođači drvenog uglja bili na području Fojnice, Busovače, Pozora i Travnika. Na tom području su nekada bile na stotine ćumurana. Međutim, danas ih je mnogo manje.

Porodici Jugović iz Kaćuna, oko šest kilometara jugoistočno od Busovače, proizvodnja drvenog uglja je tradicija koja se prenosi s koljena na koljeno. Ćumurane ili žežnice uglavnom su napravljene od cigle i betona i loptastog su oblika.

Ostavljaju se tri reda rupa koje se tokom sagorijevanja drveta zatvaraju blatom ili nekim ljepljivim materijalom. Prvo se kupola napuni drvetom do pola, i kada se zapali vatra, dodaje se preostalo drvo do vrha. Poenta u proizvodnji drvenog uglja leži u gušenju plamena vatre tako što se sve rupe na ćumurani zatvore ilovačom i drvo u unutrašnjosti se ugljeniše.

Za kvalitetan drveni ugalj koristi se bukva, hrast i grab, znači samo kvalitetno drvo.

Nedžad Jugović (40) u razgovoru Za Anadolu Agency (AA) kazao da je proizvodnja drvenog uglja u njihovoj porodici tradicija duga i 50 godina.

“To je tradicija duga oko 45, 50 godina. Djed je radio s tim. Bio je šumarski radnik, to je radio za šumariju. Vjerovatno je i on to naslijedio od svog oca, proizvodnja drvenog uglja. Djed je radio i privatno, a tako je i otac radio s njim. Otac je 15 godina radio u željezari, ali je uvijek i privatno radio ugalj. Međutim, tada su bile manje količine. Vozilo se za restorane u Sarajevu, Tuzli…”, rekao je Jugović.

Međutim, poslije rata, negdje oko 1995. godine, ostao je bez posla i onda je bio prinuđen nečim se baviti.

“Krenuo je sa starim pećima pod zemljom. Zatrpavale su se zemljom pa su se zbog toga tako zvale. Otac je u penziji već pet godina, ali voli ovo i radi. Ne može bez toga”, rekao je Jugović.

Obim posla se povećavao s godinama. Zbog toga su 2003. godine otvorili firmu i tada je već bila ozbiljnija proizvodnja.

“U tom jednom momenutu, kada smo najviše radili, možda 2004., 2005. i 2006. godine, imali smo oko 40 radnika i vlastitu proizvodnju oko 1.500 tona, a ostalo smo otkupljivali i prodavali. Porodično nam je glavni posao još uvijek oko drvenog uglja. Trenutno nemamo toliko naše proizvodnje, ali bavimo se otkupom širom BiH. Kod nas završi oko 80 posto proizvodnje. Najviše se proizvodi u Hercegovini i istočnoj Bosni gdje ljudi teško egzistiraju”, pojasnio je Jugović.

Firma se uglavnom bavi izvozom, oko 70 do 90 posto.

Jedna od ćumurana porodice Jugović nalazi se na jednom uzvišenju iznad Kaćuna. Blizu je šume i nema kuća u blizini. Iz nje izlazi dim jer je proizvodnja drvenog uglja uveliko u toku.

“Ova ćumurana je napravljena prije dvije godine. Zida se od pune cigle. Idu tri reda pune cigle, zatim okolo se stavlja željezna mreža, a nakon toga 10 do 15 centimetara betonski sloj. Zna se desiti, ako se proces proizvodnje ne vodi dobro, da peć može puknuti. U ovu peć ide od 15 do 20 metara drva, a temperatura se u procesu sagorijevanja kreće od 500 do 600 stepeni. Proces proizvodnje drvenog uglja traje osam, devet dana. Od metra drva može se napraviti oko 110 kilograma uglja, zavisno od vrste drveta”, pojasnio je Jugović.

Kvalitet uglja zavisi od vrste drveta.

“Najbolje drvo je tvrdi lisičar, dakle, bukva, hrast, grab. Međutim, ugalj se može praviti od svake vrste drveta, ali od toga zavisi njegova kvaliteta.

Zavisi i u koju namjenu ide. Recimo, bivši kovači, zanat koji izumire, su isključivo zahtijevali ugalj od šljive. Za njihove poslove on je bio najbolji. Međutim, ubjedljivo je za roštilj najbolji ugalj od bukve”, rekao je Jugović.

Drveni ugalj se može preraditi da bi se dobio aktivni koji se koristi i u medicinske svrhe, a može se i konzumirati.

“Od njega prave i neke tablete kada dođe do trovanja. Ima široku primjenu i u različite medicinske svrhe, a u posljednje vrijeme ga miješaju i u pastu za zube, za izbjeljivanje. Glavna potrošnja uglja je za roštilj i u neke industrijske svrhe, kao što je proizvodnja ferosilicija”, rekao je Jugović.

Trenutne ćumurane sa kojima rade su druga generacija ovih peći.

“Sada imamo treću generaciju peći koje su u potpunosti modernizovane. Prihvatljive su u svim zemljama svijeta, potpuno su ekološki prihvatljive. Međutim, za nas je još uvijek malo skuplji taj način proizvodnje i nije ekonomičan. U budućnosti će se ljudi vjerovatno morati prebacivati na tu treću generaciju peći. Ovo kod nas je druga generacija. To su betonske peći i mogu biti bilo kakvog oblika i veličine. Prva je bila kada su peći bile pod zemljom”, pojasnio je Jugović.

Ova porodica je ranije imalo deset peći.

“Sada ih imamo na terenu, ide se za drvetom i da su što bliže šumi, da se drvo što manje prevozi i nosi”, pojasnio je Jugović.

Ukoliko se neko želi baviti proizvodnjom drvenog uglja potrebna je i edukacija, barem da neko ko se već bavi time iskustvo prenese na nove proizvođače.

“Po boji dima se zna u kojem procesu je proizvodnja drvenog uglja. Ako se ne vodi računa, može sve da izgori i da se pretvori u pepeo. Međutim, ako se prerano zatvori onda se nedovoljno ugljeniše, pa ostane puno drveta”, naglasio je Jugović.

Planira da i dalje ovo bude porodična tradicija.

“Sve je veća potražnja za drvenim ugljem. Nema neke alternative. Ima struja i plin, ali većina restorana još uvijek radi s drvenim ugljem. Ako se i dalje budem bavio time vjerovatno ću prelaziti na moderniju proizvodnju”, dodao je Jugović.

Akos.ba