Čudo u trudnoći: Melisi iz Goražda nerođeni sin “vratio” čulo sluha
Naučnici Medicinske škole Mount Sinai iz New Yorka prije nekoliko godina, došli su do nevjerovatnog otkrića. Naime, njihovo naučno istraživanje je pokazalo da ukoliko majka u toku trudnoće doživi oštećenje nekih organa, poput srčanog udara, fetus preko posteljice šalje stem ćelije kako bi obnovio oštećenje.
Vođa studije, dr. Hina Chaudhry tada je izjavila da je taj fenomen evolutivni mehanizam – fetus pokušava da sačuva svoj život tako što štiti život majke. Ranijim istraživanjima su uočene ćelije fetusa u drugim oštećenim organima trudnica, mozgu, jetri, bubrezima i plućima. Također, naučne studije su pokazale da fetus može da proizvede ćelije koje majku štite od raka dojke. Da fetus štiti zdravlje svoje majke potvrđuje i nevjerovatna priča Bosanke Melise iz Goražda.
Naime, Melisa Sijerčić Rahman kojoj je njen, tada još nerođeni sin, u šestom mjesecu trudnoće, nakon pet godina tišine, vratio sluh, ispričala je svoju nevjerovatnu životnu priču za Tuzlanski.ba koju vam prenosimo u cijelosti: ”Rođena sam kao sasvim zdrava beba, odrastajući u zdravu mladu ženu, međutim, u 25 godini života izgubila sam sluh zbog lijeka „Gentamicina“ (od tada upozoravam sve ljude kao „pokvarena ploča“ kada neko spomene taj lijek, jer sa njim treba biti vrlo oprezan!) Kao dijete imala sam imala česte upale bubrega, a s vremenom je sve prešlo u hronično stanje koje sam liječila.
Međutim, moja je greška bila što nisam svom ljekaru naglasila taj problem, a njegova što mu kao ljekaru nije palo na pamet da pita za historiju bolesti u mom životu prije nego mi je uključio terapiju koju sam koristila više od 10 dana dva puta… Inače, (da bude veći apsurd), ja 10 godina radim kao medicinska sestra i jedno jutro nakon noćne smjene sam legla da malo odspavam i do kraja dana, nakon buđenja, sve je postalo drugačije, tiše… Isti dan sam upućena za Sarajevo na ORL kliniku. Upoznajem doktoricu Zehru Sarajlić koja će naredne godine postati jako bitna osoba u mom životu. Cijeli tim ljekara se borio da prvo pokušaju spasiti sluh ali bezuspješno. Nakon nekoliko mjeseci sam konačno počela da prihvatam da je to to – „Melisa gluha si“! Nakon toga što mi se desilo, počela sam da radim sa osobama koje su mi pomogle da naučim da čitam sa usana. Učiti znakovni jezik nije mi bio prioritet jer niko od moje porodice ga nije znao. Polako sam se vraćala svakodnevnici. Izlazila sam, radila sve kao i prije osim išla na posao. Porodica je naučila da nema efekta zvati me imenom kao prije, već da je sada dovoljno da lupnu nogom od pod i ja bih osjetila vibracije. Kupovali su se laseri i još mnogo nekih olakšavajući sitnica (smijeh). Obzirom na to da sam bila mlada, dr. Sarajlić koja me je liječila, predložila je operaciju i da na taj način probam vratiti sluh koliko toliko. Odmah sam prihvatila! Iako sam u tom periodu upoznala mnogo gluhih osoba koje su bila protiv ugradnje kohlearnog implanta ja sam se ipak odlučila da to uradim jer sam željela da se vratim na posao. Jednostavno željela sam da si dam šansu. Operacija je uspješno urađena. Za one koji ne znaju sta je CI da pojasnim: kohlearni implant ili CI je laički rečeno vještačko uho. Zvuk pomoću CI nije prirodan, više je kao da govore roboti (smijeh). Uglavnom, vratila sam se na posao i polako su se stvari vraćale na staro stanje u mom životu…
Nakon operacije, poslije izvjesnog vremena upoznala sam svog supruga koji je bez problema prihvatio moj hendikep – to je prava riječ koju bih upotrijebila jer je i bio hendikep. Obzirom na to da kada se kupam, spavam, kad se pokvari vanjski dio, ja sam opet stara gluha Melisa. Međutim, nakon nekoliko mjeseci braka saznali smo najljepšu moguću vijest, a to je da ćemo postati roditelji i ubrzo se dešava moje ČUDO! Naime, jedan dan u šestom mjesecu trudnoće dok sam si sipala prvu jutarnju kafu čula sam zvuk rušenja. Komšija je rušio zid kuće. Tek nakon sat-dva sam primjetila da na stolu stoji kohlear. Nisam ga to jutro stavila, a čula sam TV kako radi! Eh to vam već nikako, ali nikako ne mogu objasniti, niti dočarati taj momenat i šta sam u tom trenutku osjećala.
Sreća… Odmah sam taj dan otišla na kliniku kod dr. Sarajlić. Obavila sam mnogo snimanja, nalaza i pretraga i tada mi je doktorica rekla da se duboko u sebi nadala nečemu ovakvom jer je bilo slučajeva sličnih u svijetu, da zahvaljujući zapravo mojoj trudnoći i biću koje sam nosila ispod srca meni se sluh vratio. Moje nerođeno dijete me je izliječilo! Vratio mi se sluh! Da skratim priču… Moj Gospodar mi je podario iskušenje i podario i olakšanje preko mog malenog dječaka. Danas čujem normalno, kao i vi drage mame, nema više robota (smijeh) i želim da vam kažem da svaka od nas treba i mora, najčvršće da vjeruje da je sve u životu moguće!!! Dova, molitva, čvrsta vjera, upornost, vjera u slučajnost, vjera u sreću, vjera u bilo šta što će vam dati snagu ali samo vjerujte i čuda će se desiti! Danas sa 33 godine, (više od tri godine nakon mog “čuda”) i dalje radim kao medicinska sestra. Trenutno sam na trudničkom (smijeh) jer „stiže“ nam za koji dan drugi sin.
I danas živim sa svojom porodicom u Goraždu, gdje sam provela čitav svoj život. Nikada nisam svoju priču pričala „široj javnosti“ jer zaista nisam pomislila kako u njoj ima nešto inspirativno, posebno ili jako, ali nakon što je Belma Šoljanin (jedna od administratora Facebook grupe Klub trudnica i mama iz BiH (online savjetovalište Udruženja TIM) objavila tekst na temu kako beba dok je u stomaku liječi majku ukoliko neki organ majke treba liječenje i slično, ja sam u komentaru povezice napisala svoju priču i nakon onoliko predivnih poruka od strane članica grupe upučenih meni, želja i pozitivne energije, zaista sam ostala zatečena i shvatila koliko je zapravo moja životna priča nesvakidašnje čudo. Nakon svega mogu da kažem da zaista u svemu lošem što nam se desi uvijek ima i nešto dobro, i da samo onda kada čvrsto vjerujemo u to, dobrom ćemo i svjedočiti na kraju. „I od goreg ima gore“ – rekao bi naš narod. Ima tišina kojih se sjećam više nego najljepših riječi, reče Đorđe Balašević, a i ja potpisujem…
Međutim, beskrajno sam zahvalna kako na tome što sam ponovo dobila novu šansu, tako i na tome što sam iz svega izvukla samo ono najbolje, bez loših uspomena. Jako je bitno da kada se čovjeku u životu dese loše ili dobre situacije, da bude okružen istinskim prijateljima i ljudima koji nas vole. Dokle god sam živa bit ću zahvalna svojim divnim roditeljima koji su mi „punili“ baterije nade, sestri, bratu, rođacima koji su mi jednu rečenicu i po deset puta ponavljali kako bih razumjela o čemu se govori u društvu, zatim svojim divnim kolegicama i svojim divnim Goraždanima koji su znali šta mi je, nisu znali kako mi je, ali su se istinski trudili da se nikada ne osjećam odbačeno, drugačije, niti mi dopustili da se osamim u svijetu tišine…”
