Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > COVID-19 i Jusuf, a.s. – afirmacija islamskog poimanja granica vjerovanja

COVID-19 i Jusuf, a.s. – afirmacija islamskog poimanja granica vjerovanja

Za preporod.info piše: Ahmet Alibašić

Otkako se pojavio virus COVID-19, mogli smo čuti i čitati više pokušaja teološkog – islamskog i neislamskog – tumačenja nepogode slične onim koje su se redovno javljale u historiji čovječanstva.

A bilo ih je zaista mnogo.

Neke su poznatije, kao kuga iz 1340-ih, a neke manje poznate. (U te manje poznate spada vjerovatno najgore razdoblje ljudske historije, nakon erupcije vulkana na Islandu oko 536. godine, a koje je potrajalo skoro cijelo stoljeće. Čitaocu neće promaći da je to vrijeme pred pojavu Muhammeda a. s.).

Većina pokušaja tumačenja drži da je riječ o iskušenju, kazni za nemoral ili osveti prirode za ono što joj čovjek čini. I dok odgovorna osoba, a posebno vjernik, ne propušta nijednu priliku za preispitivanje i samorefleksiju, jer sve je znak i sve je išaret, činilo mi se umjesnim ponuditi još jednu teološku perspektivu ove krize – onu koja na ovu nevolju gleda unutar mnogo profanijeg značenjskog okvira odnosno paradigme po kojoj je sve što se dešava moguće opravdano islamski shvatati kao manje-više normalnu pojavu u svijetu koji funkcionira po Bogom danim prirodnim zakonima.

Naime, islam uči da sve što se dešava ima viši kosmički smisao koji se, međutim, ne iscrpljuje u nagradi, kazni i iskušenju, niti je naše da ga određujemo. To je Božija ingerencija. Kad je umro Poslanikov sin Ibrahim, desilo se pomračenje Mjeseca. Medinom su počele kružiti priče o tome kako i nebesa žale za Ibrahimom. Poslanik je takve priče prekinuo kazavši da su to kosmičke pojave koje nisu nužno vezane s njegovom tugom. Naprosto, neke pojave su samo to što jesu (toplo preporučujem tekst Sharmana Jacksona “Islamsko sekularno”, Context 4:1, 7 – 98).

Također, Bog je čovjeka nastanio na zemlji da zemlju gradi (ve ista'merekum fiha). Podizanje civilizacije nije lahak zadatak i ne dešava se gdje nema izazova, kako je demonstrirao A. Toynbee. Ovakve pojave ponekad imaju upravo taj zadatak: mobilizirati čovjeka da ispuni taj dio svoje zemaljske misije. Nevolje su dio ovosvjetske prirode.

Bog univerzumom gospodari pomoću stalnih zakona (sunenullah) i ti zakoni važe jednako za vjernike i nevjernike. Kada ih vjernik ne poštuje, snosi posljedice. Intenzitet vjerovanja ne može nadoknaditi manjak poštovanja tih zakonitosti. Zato smo podučeni da vežemo devu pa se onda oslonimo na dragoga Boga. (Popularna verzija ove vjerodostojne predaje od Poslanika glasi: Robe, čuvaj se pa ću te i ja čuvati!).

Kur'ansko kazivanje o Jusufu a. s. je paradigma ovakvog pristupa stvarnosti. Mislim na onaj dio kazivanja u kome je ovaj poslanik pomogao egipatskim vlastima da poduzmu potrebne mjere i spremno dočekaju sedmogodišnju glad te tako od katastrofe spasu ne samo Egipat već i okolne zemlje, uključujući Palestinu gdje su mu živjeli roditelji i braća (Kur'an, 12: 42– 57). Računajući na širokodostupne prijevode ovog kur'anskog kazivanja, ovdje želim podcrtati samo nekoliko aspekata te nesvakidašnje priče.

Prvo, kad je zamoljen da protumači san vladara koji je bio nevjernik i usto prema njemu nepravedan, Jusuf je bez uvjetovanja i otezanja velikodušno podijelio svoje znanje i protumačio san. To je Poslanik s divljenjem primijetio u jednom svom hadisu, a i neki tumači Kur'ana.

S uvjetovanjem je Jusuf počeo tek kad mu je ponuđeno da izađe iz zatvora, a i tada su se uvjeti ticali njegove rehabilitacije. Kriza je zbližila čovječanstvo i potisnula u drugi plan kazivanje o vjeri i nevjeri. U prvi plan je izbila humanost. Komentatori Kur'ana to ovako objašnjavaju, tumačeći 47. ajet sure Jusuf: vjerski propisi brinu i za ovozemaljske ljudske interese jer je očuvanje života uvjet da ljudi mogu spoznati Boga i obožavati Ga, što ih na kraju dovodi do sreće na budućem svijetu (Kurtubi tvrdi da oko ovoga postoji konsenzus učenih ljudi islama). Drugim riječima, mrtvi ne mogu spoznati vjerske istine, a samim tim ni postići ahiretsku sreću. Bio je to trenutak za spašavanje života i vrijeme za pozivanje u vjeru djelima.

Drugo, Kur'an u ovom dijelu kazivanja uopće ne potencira misijski, vjerski aspekt Jusufovog angažmana. On se povremeno pojavljuje u tefsirima, ali uopće ne figurira prominentno u cijelom narativu. Jusuf se prilikom ulaska kod faraona diskretno molio Bogu. I kad se u obzir uzme navodno vjerovanje faraona i Egipćana, ono u kazivanju nema značajne uzročno – posljedične veze s pandemijom gladi.

Egipćanima je prvo dato sedam rodnih godina pa onda sedam gladnih, a onda opet jedna obilna godina – potpuno nevezano za njihovo vjerovanje i ponašanje.

Jusuf je ostao poslanik, ali u ovih 15 godina on je prije svega bio ministar ekonomije i direktor robnih rezervi. Na tu je poziciju došao zahvaljujući svome znanju (vjerskom, ekonomskom, računovodstvenom i jezičkom) i integritetu. Kad je faraonu protumačio san, ovaj mu se požalio da on ne zna nikog u Egiptu ko je sposoban i pošten da realizuje tako zahtjevan ekonomski plan.

Poruka: u kriznim vremenima poput ovih glavni teret je na sposobnim i poštenim ljekarima, naučnicima i državnim službenicima. Ovo je njihovih pet minuta/godina. (U današnjem vremenu tumačenje raznih medicinskih izvještaja i ekonomskih pokazatelja doima se poput odgonetanja teških faraonovih snova. Ko prvi ispravno očita te pokazatelje, učinit će veliku uslugu svome narodu i cijelom čovječanstvu.)

Treće, skladištenje hrane i temeljita razrada scenarija za budućnost nije tumačena kao slabost imana, pohlepa ili miješanje u Božije stvari. Muslimani takvo postupanje jednostavno shvataju kao “bježanje od jednog ka drugom Božijem određenju”, kako će to kasnije artikulirati hazreti Omer, kad mu je neko prigovorio što poštuje pravila o izolaciji u vrijeme kuge.

Četvrto, od vjerskog nauka Jusuf, a. s. je u pomenutom periodu posebno naglašavao solidarnost s onima koji gladuju. Navodno se u sedam gladnih godina nikad nije htio najesti kako ne bi zaboravio muku gladnih, a dvorskom kuharu naredio je da prvi obrok faraonu servira tek u podne iz istog razloga. Kažu da se ni halifa Omer nikad nije htio dobro najesti u godini gladi.

Peto, ni u Kur'anu ni u klasičnim komentarima koje smo konsultirali uopće nema spomena o ovoj krizi kao kazni, opomeni, iskušenju ili tome slično, kako je slučaj s kasnijim Musaovim kazivanjem i nevoljama opisanim u njemu. Jednostavno, nema ničeg od toga. Čista priroda u akciji i ekonomski odgovor na nju. Naizgled vrlo profano za jednu svetu knjigu.

Ima u komentarima još pikantnih detalja, kao npr. onaj o silnom prilivu prihoda u trezor Egipta –  iz samog Egipta i iz okolnih zemalja. To silno bogatstvo je stajalo nasuprot potpunom osiromašenju i padanju stanovništva u ropstvo. Jusuf je faraonu predložio oprost svih dugovanja u zamjenu za uvođenje poreza od 20 posto, uz obrazloženje da ih nije spašavao od gladi da bi ih sada ostavio u dužničkom ropstvu. Fascinantna je i jedna od mjera kojom je Jusuf ljudima naložio da u nerodnim godinama uzalud ne siju ništa i tako uštede na sjemenu.

Da zaključimo, na osnovu dosad rečenog, apelujem da uporedo pa i prije teologiziranja o, recimo, zemljotresima kao kazni ili iskušenju pooštrimo standarde za gradnju i nadzor nad njenim izvođenjem. Saobraćajne nesreće smanjit ćemo boljom signalizacijom, ogradama i sličnim mjerama, uz koje svakako trebaju putničke dove. (Način na koji najčešće reagujemo na nepotrebna stradanja na našim putevima zbog toga što vlasti i preduzeća koja ih održavaju nisu profesionalno uradili svoj posao izgleda mi kao fakturisanje njihove krivice i nemara Svemogućem).

Smrtnost od virusa COVID-19 umanjit ćemo ulaganjem u medicinska istraživanja, boljom opremom i organizacijom zdravstva.

Poput Jusufa a. s. ekonomske posljedice pandemije ublažit ćemo temeljitim planiranjem i programima podrške privredi. Nema u takvom pristupu ništa neislamsko ni antibožansko. Velikom hazreti Omeru nije trebalo da dva puta kao halifa doživi glad. Odmah je uveo robne rezerve (bejt ed-dekik) i naredio čišćenje i ponovno stavljanje u funkciju kanala koji je spajao Kairo sa Crvenim morem kako bi se u slučaju nove potrebe hrana sa plodnih egipatskih žitnica mogla lakše distribuirati po Arabiji. Ovo je vrijeme da svežemo devu prije nego je izgubimo. To nikako ne negira naše oslanjanje na dragoga Boga i vjeru u naše molitve upućene Njemu.

Napomena: Tekst odražava stavove autora.

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top