Bošnjačke rasprave o islamu: Ponavljamo li iste greške sa početka 20. stoljeća
Piše: dr. Šefik Kurdić
Različiti se pristupi sunnetu koji su primjetni u islamskom svijetu sasvim jasno mogu razaznati i na bh. prostorima. Dolazak austrougarske vlasti i ulazak muslimana BiH u kulturnocivilizacijski krug drugačiji od onog u kojem su do tada živjeli aktualizirao je pitanja na koja su muslimani, ali i drugi, stoljećima davali različite odgovore: po čemu su muslimani to što jesu, šta je esencijalno a šta efemerno u vjeri i u čemu je duh islama.
Govoreći o mjestu sunneta u islamu, znanstvenici BiH su istovremeno davali odgovore i na gornja pitanja. Njihove stavove možemo raščlaniti na: tradicionalne, vjerskomodernističke i svjetovnomodernističke.
Pokretanje značajnih pitanja muslimanskog političkog, društvenopravnog i kulturnog života (pitanje hilafeta, ustrojstva IZ u BiH, preuređenje sistema vakufa, korištenje mezarja u druge svrhe, nošnja muslimana, itd.) od bh. modernista dovelo je na javnu scenu i krug tradicionalno obrazovanu ulemu koja je nastupila s idejama očuvanja i odbrane postojećeg islamskog mišljenja i prakse.
Najpoznatiji predstavnici ovako shvaćenog tradicionalizma bili su: Ali Riza Karabeg (1873-1944), Ali Riza Prohić (1867-1942), Sejfullah Proho (1859-1933), Ibrahim Mehinagić (1894-1976), te krugovi oko listova Hikmet i El-Hidaje.
Svoje poglede na reformu islamskih normi i ustanova ovi učenjaci iznosili su prilikom raspravljanja o pojedinim aktualnim problemima društvenog i kulturnog stanja Bošnjaka.
TRADICIONALISTI I NJIHOV ODNOS PREMA SUNNETU U BOSANSKIM MUSLIMANSKIM RASPRAVAMA
Bosna i Hercegovina je bila prenapučena poviješću i ogromnim povijesnim teretom u XIX i XX stoljeću. Od smjene civilizacija 1878. godine pa do najvećeg antibosanskog rata u XX stoljeću – onog od 1992-1995. – Bosnu i Hrecegovinu u ciklusima od kojih trideset ili četrdeset godina potresaju sveobuhvatne, najčešće ratne mijene. Upravo se ta nestalnost osjetila u promišljanju islama u BiH i u Bošnjaka. Nova razdoblja značila su i nova, odnosno druga pitanja, nove, odnosno drugačije institucije, nove, odnosno druge ljude, ukratko – nove tokove mišljenja.
Islamsko mišljenje u BiH XX stoljeća ne formira se samo iz svog bosanskog središta, Sarajeva i uleme u IZ, već i s margina koje postaju sve jače i prisutnije. Svjetovni su intelektualci u BiH već početkom XX stoljeća sa svoje strane tumačili islam, u njemu nalazili svoju kulturnu i civilizacijsku inspiraciju. U predvečerje Drugog svjetskog rata dolazi i do pojave pokreta Mladi muslimani, koji su, za razliku od mnogih drugih svjetovnih (neulemanskih) intelektualaca, islam uzeli kao svoju ideološku platformu.
Organizacija Mladi muslimani, osnovana u BiH 1939. godine, bila je praktično jedina organizacija bošnjačkih intelektualaca i omladine osnovana između dva svjetska rata izvanIZ-e, ali koja je svoje djelovanje i program temeljila na onom što se u današnjoj evropskoj i zapadnoj islamističkoj teoriji naziva politički islam, ideološki islam.[1]
Mladi su muslimani bili izazov za ulemu, kao što je sama ulema i njena inertnost bila izazov za Mlade muslimane.
Svjetovnu muslimansku inteligenciju, koja je stasala u BiH tokom prve polovine XX stoljeća i koja se, u potrazi za svojim ideološkim svjetonazorom, okretala tadašnjim raznolikim evropskim izmima u politici, nauci, kulturi i književnosti (komunizam, socijalizam, nacionalizam, kapitalizam, evolucionizam, simbolizam, realizam itd.), ulema je mogla optuživati za pronevjeru islama.
Međutim, pojavom Mladih muslimana sama se ulema suočila s mladomuslimanskim optužbama da je ulema ta koja je izdala islam!
BiH j e u XX stoljeću imala svoj a središta i krugove uravnoteženog intelektualnog rada i djelovanja (Sarajevo, Mostar, Tuzla) u kojima su se okupljali svjetovni muslimanski intelektualci i ulema, zajedno osnivali svoje listove i bavili se, manje ili više, islamom kao moralnom inspiracijom, islamom kao obrascem kulturnog preporoda Bošnjaka i sl. U takve listove spadaju Behar, Biser, Novi Behar.
Svi bošnjački listovi apostrofirali su progres našeg naroda, premda je svaki od njih smatrao da će doći do progresa na različite načine. Neki zabranom prevođenja Kur’ana, odbranom institucija halife i hilafeta i striktnim slijeđenjem Kur’ana i Sunneta, a drugi prevođenjem Kur’ana, uklapanjem u druge tokove političko- društvenog života, bez povratka i aktualiziranja povratka na hilafet i razumijevanjem Kur’ana i sunneta u kontekstu novih društvenih, kulturnih i civilizacijskih vrijednosti, oslanjajući se dobrano na naučna i tehnološka otkrića.
Problem, dakako, nije u tome jesu li ili nisu bosanski mislioci XX stoljeća bili za napredak i progres. Problem je u tome što su oni tu reformu i progres različito definirali, i u tome nisu imali konsenzus.
Većina naših intelektualaca u svojim objavljenim radovima u listovima i časopisima tog vremena ostaje samo kod kritike, bez posebnog markiranja problema, a kamoli njegovog definiranja i načina rješavanja.
Tako u periodu između dva svjetska rata svi islamski i muslimanski mislioci u BiH žele promjene, svojevrsni napredak i neku vrstu evolucije, kako bi se napokon iz bh. postojećeg sivila prešlo u nešto izvjesniju i ružičastiju budućnost.
Međutim, jednu vrstu promjena i načina kako do njih doći htjela je ulema a sasvim drugu svjetovna inteligencija. Čak i među ulemom i hodžama bilo je suprotnih stavova i sasvim oprečnih razmišljanja u pogledu načina preobražaja našega društva.
Tako je u BiH tokom XIX i XX stoljeća napisano na desetine rasprava, članaka, brošura i knjiga, koje su u sebi sadržavale brigu o nezavidnom stanju u kojem se nalazi naš narod i svi su alarmirali na svoj način na opasnost takvoga stanja i postavljali pitanja: Šta da se radi?, ali gotovo niko nije se usudio ponuditi rješenje, pokazati siguran put za izlazak iz začaranog labirinta i ponuditi program revitalizacije našeg naroda.
Često je, kada je aktualizirana reforma, dolazilo do raznolikih i međusobnih optuživanja. Tako urednik Gajreta Bjelevac u svom uredničkom uvodu kojeg je naslovio: Evolucijom i progresom[2]podvlači da mnogi bacaju krivnju na inteligenciju, na školu, na vakufsku upravu, Ulema-medžlis, na hodže itd. itd., ali se nigdje ne iznosi šta treba učiniti.[3]
Sve ove rasprave nastale su uglavnom na temelju aktualiziranih sljedećih pitanja: Kakvu školu imati? Smiju li muslimani formirati savremene škole? Da li se smiju ženska djeca slati u savremene škole? Kakvu kapu na glavi nositi? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena može otkriti svoje lice i odbaciti nikab, feredžu i zar? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li to definirati hidžrom? Da li se stara muslimanska groblja mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve i druge stvari korisne za društvo? Kako urediti sistem vakufa? Da li je kamata koju muslimani sada koriste identična Kur’anom nazvanoj er-riba ili je to nešto drugo i smije li uopće musliman poslovati preko banke budući da je ona utemeljena na kamatnom sistemu? Da li je hilafet ukinut konačno i za sva vremena i trebaju li muslimani raditi na njegovoj reafirmaciji?
Ovo su, uglavnom, bila pitanja koja su zaokupljala islamske i muslimanske mislioce u BiH od kraja XIX do početka druge polovine XX stoljeća, a ova brojna pitanja protezala su se i u kasnijim desetljećima.
Značajno je napomenuti da, dok su se Bošnjaci bavili ovim pitanjima i o njima vodili žestoke i oštre rasprave, dotle su se intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci i Makedonci), kako lijepo primjećuje dr. Enes Karić, bavili pretežno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije i nacionalnih institucija.[4]
Zaobišli bismo istinu ako bismo tvrdili da bošnj ački intelektualci u ovom vremenu nisu raspravljali i pisali i o državi, naciji i drugim problemima, ali njihov broj je bio zanemarljiv u odnosu na one koji su ova navedena pitanja stavljali u prvi plan.
Valja napomenuti da su Bošnjaci u XX stoljeću u velikoj većini u pisanju svojih islamskih djela prešli s upotrebe arapskog, turskog i perzijskog jezika na svoj bosanski jezik. Tako su u ovom periodu prvi put obrađene važne teme islama na bosanskom jeziku na latiničkom ili ćiriličkom pismu. To, naravno, nije moglo proći bez duhovnih i društvenih potresa.
Značajno je napomenuti da su muslimani BiH, suočeni s izazovima modernosti, tj. prodiranja zapadnjačkih vrijednosti, vrijednosti kulturnog svijeta, te sve izraženijim raspadom vlastitih obrazaca života, izgubivši definitvno nadu u ponovno vraćanje hilafeta, pokazivali veliku sklonost za različitim, često suprotstavljenim opredjeljenjima. Jaz između inteligencije i uleme postajao je sve veći, kao i jaz unutar jednog i drugog tabora.
I dok se inteligencija uglavnom priklanjala evropskom načinu života i zdušno podržavala kemalističke reforme u Turskoj – a jedan njezin dio i komunističke ideje – dotle se ulema uglavnom dijelila na modernističku i tradicionalnu.
I dok su modernisti pretežno bili okupljeni oko reisu-l-uleme Čauševića i tako slijedili modernistička strujanja Abduhua, dotle su tradicionalisti bili okupljeni oko listova Hikjmet i El-Hidaje. Ova dva lista – svaki na svoj način – branila su postojeće shvatanje islama i tradicionalne oblike muslimanskog način života.
Na malom bh. prostoru izrastao je i stasao veliki broj značajnih ličnosti koje se s pravom mogu nazvati velikim islamskim misliocima. Džemaludin Čaušević je bio ponos bosanskih muslimana i najizraslija islamska ličnost u prvoj polovini XX stoljeća. On je kao i mnogi drugi islamski obnovitelji, reformatori i prosvjetitelji, bio novinar, publicist-eklektik, glavni urednik novina, izdavač i pokretač izdavačkih projekata, vjerski lider, vaiz… Pokrenuo je časopise Muallim (izlazio od 1910-1913.); Tarik (izlazio od 1908-1910.) a neko vrijeme bio je i urednik slavnoga časopisa Behar (izlazio od 1900-1911.), da bi izuzetno marljivo promovirao Novi Behar (izlazio od 1927-1945.).[5]
Zahvaljujući ponajviše Čauševiću, opći i univerzalni pokret islamskog buđenja, prosvjetiteljstva i reformizma u Bosni dobija svoju specifičnu lokalnu školu islamskog prosvjetiteljskog i reformatorskog mišljenja. Ova je škola bila pod velikim utjecajem reformatorskih ideja iz Egipta koje su do Bosne došle posredstvom Abduhuovog i Ridaovog časopisa El-Menar (Svjetionik).[6]
Mehmed Handžić (1906-1944) je druga ličnost koja je na mnogim poljima ravnopravno stala uz iskusnog Čauševića i koja zaslužuje posebnu pažnju. Za razliku od moderniste Čauševića, Handžić je bio tradicionalist. Dok je Čaušević htio obnoviti naše institucije i onim postignućima koja nam dolaze iz Evrope, što je za bosanske muslimane značilo neminovnu modernizaciju, dotle je Handžić htio obnoviti našu bosansku islamsku sadašnjost iz sigurne i provjerene tradicije i pouzdane prošlosti.[7]
Pa ipak, Handžić, iako je bio tradicionalist, radi sve što su radili tadašnji islamski reformatori i prosvjetitelji u Bosni koji su bili okupljeni oko agilnog Čauševića. I Handžić je za obnovu, u svojim tekstovima često ponavlja slavne ideje iz prošlosti, zarad obnove osniva ulemansko udruženje koje naziva arapskim terminom El- Hidaje, bavi se novinarstvom i osniva istoimeni časopis El-Hidaje, koji je izlazio od 1936-1945., čiji je urednik bio nekoliko godina.
Čaušević u svojim reformatorskim djelovanjima nije bio isključiv i nije gušio opoziciju u IZ-i. Dok je on u Sarajevu i drugdje u Bosni pomagao reformatorske mislioce i ohrabrivao pokretanje reformatorskih listova i časopisa, dotle se u Tuzli pojavio u neku ruku Čauševiću opozicioni tradicionalistički časopis Hikmet (izlazio od 1929-1935), koji su uređivali braća Čokići i koji je na svojim stranicama promovirao islamski ultrakonzervatizam.
TRADICIONALISTI OKUPLJENI OKO HIKJMETA I EL-HIDAJE
HIKJMET
Ibrahim Haki Čokić (umro 1948.), tuzlanski muftija, pokrenuo je 1929. god. mjesečnik Hikjmet, koji je izlazio od 7. 6. 1929. do 14. 11. 1936. god.
Ibrahim Haki Čokić rođen je u Brčkom 1871, gdje mu je otac hadži hafiz Muhamed-ef. bio muderris Čačak-medrese. Šerijatsko- sudačku školu završio je u Sarajevu 1897., a profesorski ispit iz arapskog jezika i književnosti položio je 1904. god. na Bečkom univerzitetu. On je bio osnivač, vlasnik, izdavač i urednik Hikjmeta.
Osim nekoliko brošura i separata, samo u Hikjmetu pod ovim imenom i pseudonimom Chameran objavio je 105 tekstova različitih sadržaja,[8] što ga svrstava među najangažiranije spisatelje tog vremena.
U uredništvu ovog lista bila su njegova braća Ahmed Lutfi (1878-1933) i Abdurahman Adil (1888-1954).
Inače, porodica Čokića je kroz 200 godina dala muslimanima BiH nekoliko generacija sposobne i zaslužne uleme. Po hafizu Mahmudu Traljiću, Čokići su doselili u Kovače kod Živinica iz okoline Temišvara.[9]
Među saradnicima Hikjmeta značajno mjesto pripadalo je Mehmedu Handžiću, Muhamedu Zahiroviću (1886-1931), Dervišu A. Korkutu, Hazimu Muftiću i dr.
Kao glavni razlog pokretanja lista navođeno je otkrivanje hikjmeta – mudrosti i afirmativnih strana islamskih propisa, njihova odbrana i borba s reformaštvom. Reforma je potrebna, čak i neophodna, priznavali su, ali ona se mora kretati u granicama islamskih propisa. Oni su smatrali da su mnogobrojne reforme samo donijele muslimanima još veće neugodnosti u moralnom i materijalnom pogledu.
Urednici Hikmeta bili su izuzetno obrazovani, posebno u tradicionalnim islamskim disciplinama, a Hikmetu su namijenili ulogu afirmiranja tradicionalne i klasične islamske učenosti i širenja povjerenja u nju.
Dok je Čaušević bio za ukidanje zara i feredže, dotle je Hikmet bio za zar i feredžu, dok je Čaušević bio za prevođenje Kur’ana na bosanski, dotle je Hikmet prevođenje Kur’ana smatrao kolonizatorskom urotom protiv islama i muslimana.
Ipak, Hikmetova misija i uloga bila je vrlo značajna. Na bosanskom jeziku na stranicama ovog časopisa po prvi put objavljeno je mnoštvo islamskih tema. Treba spomenuti da je ovaj časopis doprinio oblikovanju islamske bosanske terminologije.
Inače, Čokići su, posebno vlasnik i urednik Hukjmeta Ibrahim Haki i brat mu Ahmed Lutfi, smatrani predstavnicima konzervativnog dijela naše uleme. Istina, sve reforme koje su odudarale od islama bile su na udaru njihove kritike. Posebno su kritizirali reforme Kemala Ataturka u Turskoj. Imali su snage ustati protiv svih poroka i svega onog što je prijetilo islamskom moralu.
U ovom se listu veoma oštro reagiralo na sve pokušaje promjene tradicionalnog islamskog načina života (pokrivanje lica žene, njeno izdvajanja iz društva i sl.), islamskog prava (višeženstvo, šerijatski nasljedni red) i ustanova (imobilnost vakufa i njihov individualistički karakter, poštivanje ustaljenog načina korištenja).
Primjećuje se da su kritike modernista nekada prelazile u etiketiranje vjerske ili političke prirode. Reformisti su optuživani za kemalizam ili za zagovaranje boljševičke reforme, budući da je ova posljednja optužba u staroj Jugoslaviji bila mnogo efikasnija.
Temeljna ideja tradicionalista da se u islamu nema šta reformirati proširena je u tezu da djelovanje reformista vodi dekadenci i rasulu muslimana. Upravo ovakvi stavovi i način pisanja Hikjmeta doveli su do brojnih i žustrih reagiranja muslimanskih intelektualaca, koji su ovaj list okarakterizirali kao eksponenta islamske skolastike i reakcionarstva.
U Hikjmetu je objavljeno oko 500 članaka, rasprava i drugih napisa, u 72 broja na 2.326 stranica. To je svakako fascinantna cifra, tim prije što su se neki tekstovi objavljivali u nastavcima iz broja u broj, pa su tako postale čitave studije, od kojih su neke štampane i kao separati.
El-Hidaje
Nakon prestanka izlaženja Hikjmeta stavovi islamskih tradicionalista artikulirani su u novopokrenutom glasilu Organizacije jugoslovenske ilmije El-Hidaje (od decembra 1936. do februara 1945.). Oko ovog lista bili su okupljeni autori iz reda vjerske inteligencije. U tumačenju vjersko-pravnih pitanja zastupana su tradicionalna stanovišta, a u toku Drugog svjetskog rata došle su do izražaja ideje svojstvene nekoj vrsti revivalizma.
Najistaknutija ličnost ovog El-Hidajinog kruga bio je Mehmed Handžić (1906-1944), svršenik El-Azhara, profesor Gazi Husrev-begove medrese i Više islamske šerijatsko-teološke škole. Može se slobodno konstatirati da stavovi elaborirani u njegovim tekstovima mogu poslužiti kao ilustracija teorijske pozicije El-Hidaje u šerijatsko-pravnim pitanjima.[10]
Ukoliko želimo saznati kakva su pitanja dominirala u muslimanskim vjerskim krugovima krajem četvrte decenije XX stoljeća, i kakav je bio stav tradicionalista o njihovom rješavanju, najbolje će nam poslužiti članak El-Hidajinog saradnika Muhameda Pašića, profesora Šerijatske gimnazije u Sarajevu. U tekstu pod naslovom Jedna vrlo važna i aktuelna fetva[11] on je objavio svoj pismeni zahtjev Ulema medžlisu da se da odgovor, između ostalog, na pitanja:
1. da li je po šerijatu dozvoljeno držati slike umrlih lica u sobama gdje se obavlja namaz;
2. smije li musliman ići nemuslimanu na krsnu slavu i čestitati;
3. smije li musliman učestvovati u sprovodu nemuslimana;
4. smije li proizvoditi i prodavati alkoholna pića;
5. smije li kod osiguravajućeg društva osigurati život, kuću i dućan;
6. smije li muslimanka podrezati kosu, ondulirati je i gologlava izlaziti na ulicu, i
7. jesu li kod nas dozvoljene kamate od 4-6 %?
Na ova pitanja odgovorio je referent za tumačenja šerijatskih pitanja (fetva emin) u Ulema medžlisu, Mehmedalija Ćerimović (1872-1943). Prva tri pitanja ostavio je bez odgovora, budući da spadaju u krupnije vjerske stvari za koje je nadležan širi savjet reisu- l-uleme. Proizvodnja i prodavanje alkoholnih pića nisu dozvoljeni muslimanima. U pogledu osiguranja zainteresirani je upućen na stavove tradicionalnog islamskog učenjaka iz Egipta Muhammeda Behita, a u pogledu kamate na fetvu Ismail Hakije, koja je već bila publicirana u BiH. U pogledu ženskih frizura odgovoreno je na takav način da se razumije negativan odgovor.
Jačanje islamskih tradicionalističkih krugova u toku četvrte decenije XX stoljeća uočeno je i u tadašnjoj muslimanskoj publicistici i ocijenjeno, mada nedovoljno precizno, kao pojava nove puritanske tendencije teoloških i teološko-pravnih stručnjaka.
Drugi svjetski rat iznjedrio je omladinsku sekciju El-Hidaje, nazvanu Mladi muslimani. Ova organizacija uspostavljena je po uzoru na istoimenu organizaciju u Egiptu, a njena je pravila odobrio Glavni odbor El-Hidaje 27. 6. 1943. Inače, opću orijentaciju Mladih muslimana obilježavao je antikomunizam i politički panislamizam.
Inače, u periodu između dva svjetska rata naši ljudi odlaze u velike svjetske centre na školovanje, odakle se vraćaju s idejama koje su tamo bile aktuelne. Tako jedna grupa studenata odlazi na studije u Kairo upravo u vrijeme kada je u tom području nastajao i svoj uspon i afirmaciju doživljavao pokret Muslimanske braće. Ti studenti će po povratku u Bosnu najprije prenijeti ideje ove organizacije a ubrzo potom pristupiti i organizacionom ustroju koji će imati neke bosanske specifičnosti, ali koji će u suštini biti eho organizacione sheme i metodologije djelovanja ovog pokreta. Ono se izrazilo upravo kroz udruženje ilmijje El-Hidaje, njen istoimeni list i kroz sekciju udruženja nazvanu Mladi muslimani.
Centralna ličnost ove grupe studenata svakako je Mehmed Handžić, ali tu su i Alija Aganović (1902-1961), Kasim Dobrača (1910-1979), Ibrahim Trebinjac (1912-1982) i Husein Đozo (1912-1982).
Postoji velika vjerovatnoća i brojne indicije – iako o tome nema nikakvih pisanih tragova – da su se neki od ovih studenata čak susretali i družili s Hasanom el-Bennaom, osnivačem i vođom ovog pokreta. Po mišljenju mnogih, to bi mogao biti Mehmed Handžić, Bennaov vršnjak, koji se bez sumnje kretao u istim krugovima u kojima i El-Benna dok se još kao student nalazio u Kairu.[12]
Izvjesni zaključci o odnosu Mladih muslim ana prema ideji reforme islamskih normi i ustanova može se naslutiti iz članka Kompromisni islam i kompromisni muslimani.[13] U ovom članku islam se ne definira samo kao vjera, već i najsavršenija univerzalna ideologija koja uključuje socijalnu ili državnu misao. Pravi se razlika između pravog islama (Kur’an i sunnet) i kompromisnog islama (onoga koji se historijski oblikovao u susretu s različitim kulturama i običajima). Kao primjer tog kompromisa ističe se slijeđenje evropskog načina života, misli, političkih pokreta, ideje o emancipaciji žene itd. Odbacuje se ideja reforme islama. Ističe se da je potrebna samo reforma i buđenje muslimana. Naglašava se da su islamski propisi precizno i definitivno određeni jednom zauvijek, tako da odgovaraju za svako vrijeme i svaki lokalitet.
Antimodernizam i ideologizacija islama evidentni su i ovdje, kao što je to slučaj s revivalističkim grupama u islamskom svijetu, kojima su Mladi muslimani bili slični kako po organizaciji, tako i po metodama djelovanja.
Nastavlja se, ako Bog da.
[1] Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u Bosni i Hercegovini XX stoljeća, knjiga I, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 26.
[2] Tekst je objavljen u Gajretu 1. marta 1924. god.
[3] Enes Karić, Prilozi za povijest islamskog mišljenja u BiH XX stoljeća, knjiga I, El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 268.
[4] Cit. djelo, knjiga I, str. 269.
[5] 5 Novi Behar uređivali su Husejn Đogo, Edhem Mulabdić, Alija Nametak, Maksim Svara, Fehim Spaho i Abdurahman Mešić.
[6] O ovom reformatoru i njegovom posebnom prosvjetiteljskom angažiranošću
među Bošnjacima pogledaj: Reis Džemaudin Čaušević — prosvjetitelj i reformator, priredili: Enes Karić i Mujo Demirović, Izdavačka kuća Ljiljan,Sarajevo, 2002.
[7] O njegovom stavu i metodama rada vidi izvanredan tekst: Duraković, Esad, Prosvjetiteljski zanos Handžićev, Izabrana djela Mehmeda Handžića, knjiga I, Ogledalo, Sarajevo, 1999, str. 5-31.
[8] Vidi: Hifzija Suljkić, Hadži Ibrahim Hakki ef Čokić, GLASNIK Rijaseta IZ u SFRJ, LIV, br. 5, juli-august 1991, str. 548-555.
[9] Provjeri: Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 58.
[10] Njegove stavove, a posebno njegovu percepciju sunneta, pogledaj u neobjavljenoj doktorskoj disertaciji autora ovog teksta: Al-’inaya bi al-haditfi al- Busna mundu fathiha ila awahiri al-qarn al-’išrin, Al-Ma’had al-a’la li usul ad- din, Gami’a az-Zaytuna, Tunis, 1997, str. 101-125, i u objavljenom članku istog autora: Hadis u djelima Mehmed-ef Handžića, Zbornik radova četvrtog simpozija Zagrebačke džamije, Zagreb, 1994, str. 167-176.
[11] Tekst je objavljen u El-Hidaji,III, br. 9 (decembar 1939), str. 112-113.
[12] Vidi o tome vrlo zanimljivu studiju Mustafe Prljače, Pokret Muslimanska braća,a posebno poglavlje pod naslovom: Refleksije vjersko-prosvjetnog djelovanja Ihvanu-l-muslimina na Bosnu i Hercegovinu, El-Kalem, Sarajevo, 2006, str. 151169.
[13] Ovaj je tekst potpisao mladi musliman, student medicine, a objavljen je u El- Hidaji, VI, br. 4 (23. 11. 1942), str. 91-96.
P.S.
Naslov redakcijski
Odlomak iz knjige: Bošnjački tradicionalisti i njihova percepcija sunneta
Dr. Šefik Kurdić, El-Kelimeh
Ovaj rad predstavlja svojevrsnu analizu pristupa sunnetu od strane bošnjačkih tradicionalista. Analiza je bazirana na bošnjačkim raspravama koje su vođene tokom 20. st. Njihovi stavovi manifestirani su kroz časopise “Hikjmet” i “El-Hidaje” u kojima su najizrazitiji predstavnici bošnjačke tradiciononalne škole artikulirali svoja gledišta na brojna aktualna pitanja tog vremena. Pokretanje značajnih pitanja muslimanskog političkog, društvenopravnog i kulturnog života( pitanje hilafeta, ustrojstva IZ u Bosni i Hercegovini, preuređenje sistema vakufa, korištenje mezarja u druge svrhe, nošnja muslimana itd) od strane bosansko.hercegovačkih modernista dovelo je na javnu scenu tradicionalno obrazovanu ulemu, koja je nastupila s idejama očuvanja i odbrane postojećeg islamskog mišljena i prakse…
Akos.ba
