Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Dijaspora > Bošnjaci u Turskoj imaju dvije želje: obaviti hadž i posjetiti Bosnu

Bošnjaci u Turskoj imaju dvije želje: obaviti hadž i posjetiti Bosnu

Dok hodam mahalama, ne osjećam se više kao da sam u Turskoj. Ulice, radnje i pojave ljudi, daju mi osjećaj kao da sam u Sarajevu, Mostaru ili Novom Pazaru. Ovdje u Pendiku, u Saban Baglari mahali, na južnom vrhu azijske strane Istanbula, restorani nude bosanski burek i ćevape. Na zidovima su okačeni posteri pjevača Dine Merlina, Halida Beslića i Hanke Paldum, kao i ponude nekih redovnih autobuskih linija izmedju Pendika i Novog Pazara.

Jedna zelena površina nosi naziv “Bosanski park”, a susjedna džamija izgrađena 2004. godine, zove se “Džamija Alije Izetbegovića”. U kafanama duž Mimar Sinanove ulice, igra se bosanska talva i umjesto čaja, ispija se kahva na bosanski način, koja se serivra u izrezbarenim, bakrenim džezvama, uz lokum i času hladne vode.

Prisustvo Bošnjaka u Istanbulu i Turskoj seže daleko u prošlost. Sve do zlatnog doba Osmanskog carstva, nakon što su Osmanlije u 15. vijeku osvojile Srbiju i Bosnu. Prvi u Istanbulu bili su janjičari, dječaci iz kršćanskih balkanskih sela, koje su sakupljali i u redovnim intervalima dovodili u glavni grad. Odgajani su kao muslimani i obučavani za janjičare. Kao takvi, služili su ili u sultanovom okruženju ili kao zvaničnici u raznim uredima. Mnogi balkanski janjičari kasnije su postali vodeće paše ili veziri. Ukupno je bilo devet velikih vezira bošnjačkog porijekla u 16. i 17. stoljeću. Već u 1488. godini poslani su u Bosnu kao službenici vlasti, odnosno namjesnici.

Bošnjake je sultan posebno poštovao

Najmanje 200.000 djece dovedeno je u Istanbul s Balkana, pa je na dvor tako došao bosanski jezik. Jedan zapadni analitičar zapazio je 1595. godine da je “slavenski” bio treći službeni jezik nakon turskog i arapskog, jer je to jezik janjičara. Drugi analitičar, 1660. godine primijetio je da se “turski jezik teško može čuti na sultanovom dvoru, jer čitav dvor, tj. većina utjecajnih ljudi potječe s Balkana.

Bošnjake je sultan posebno poštovao. Jedan austrijski autor je napisao da preferira njihovo zapošljavanje jer ih smatra “najboljim, najčasnijim i najodanijim ljudima”. Oni su se razlikovali od drugih „Turaka“ po tome što su bili „mnogo veći, zgodniji i sposobniji“.

Kad je Austro-Ugarska 1878. godine okupirala Bosnu i Hercegovinu, došlo je do prvog vala doseljavanja u Tursku. To su bili Bošnjaci koji iz vjerskih razloga nisu bili voljni živjeti pod vlašću Beča. Turska je dočekala svoje bivše podređene. Drugi val imigracije dogodio se nakon 1918. godine. Nakon toga, mnogo Bošnjaka je došlo tokom Drugog svjetskog rata kada su morali pobjeći od progona od strane četnika. 1950-ih mnogi nisu mogli izdržati Titovu vlast i emigrirali su u Tursku. Nakon dolaska dobili su zemlju, tako da danas u zemlji postoje čista bosanska sela; neka su stara više od stotinu godina. Ostali su se nastanili u srednjim i velikim gradovima – u specifičnim, etnički kompaktnim mahalama poput Pendika.

Neki Bošnjaci u Turskoj potpuno prekidaju veze sa rođacima koji su ostali iza njih. Oni su odustali od jugoslovenskog državljanstva i promijenili prezimena. Mnoge porodice, u potpunosti ili skraćeno, nazivale su se po gradovima, mjestima i selima rodnog Balkana. Njihova originalna imena prenošena su usmeno ili su zaboravljena. U početku su formirali bliske zajednice, vjenčavali su se i ostajali jedni s drugima. Postepeno su se integrirali u tursko društvo, što im je vjerovatno bilo lakše zbog njihove zajedničke vjere. Kasnije su se vjenčavali i s autohtonim stanovništvom, tj. Turcima.

U restoranu koji reklamira bosanski burek imao sam razgovor sa konobarom Safetom, rođenim u mahali. Govori njemački jezik jer je ranije radio na građevinarstvu u Hamburgu.

– Čitava ulica, cijela mahala je bosanska. Vaši fudbaleri su poznati. Sva tri glavna kluba, Galatasaray, Fenerbahče i Bešiktaš imaju igrače iz bosanske zajednice nastanjene u Pendiku-pojašnjava Safet.

-Ljudima je ovdje dobro. Naravno, nigdje to nije u kao u Sandžaku, pretežno muslimanskoj provinciji Srbije iz koje većina dolazi ovamo. Ali samo prije rata. Nakon toga uslijedio je “finito capito”- kaže Safet dok trlja ruke.

Naručim tursku kafu koju serviraju u velikim šoljama, kao u Sandžaku i bosanski burek. Po Safetu, njen se ukus razlikuje od turske verzije.

Koliko je Bošnjaka u Turskoj?

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Koliko Bošnjaka zaista ima u Turskoj, među povjesničarima vlada vrlo različito misljenje. Podaci bivših austrougarskih vlasti navode da je 32.625 Bošnjaka napustilo svoje domove između 1883. i 1905. Još 24.000 otišlo je između 1906. i 1918. Neki muslimanski historičari pretpostavljaju da je taj broj 300 000 ljudi. Geograf koji je istraživao migrantsku populaciju i njihove potomke procijenio je da je oko 350.000 došlo u Tursku. Prema službenim turskim podacima, dva i pol miliona Bošnjaka trenutno živi u Turskoj, dok drugi procjenjuju da je taj broj veći. Prema bosanskom diplomati Rami Braliću, taj broj je oko šest miliona. Stoga, moguće je da u Turskoj živi više Bošnjaka nego u Bosni i Hercegovini i Sandžaku zajedno.

Što se broja ljudi tiče, Pendik je druga najveća općina u Istanbulu po broju stanovnika iz Bosne. Od centra Kadikoya vozi se minibusom 45 minuta krivudavom ulicom, u smijeru Saban Baglari mahale. Ovdje vjenčanja slijede isti sofisticirani protokol kao u Sandžaku. Isto se odnosi na običaj sunećenja, dženaze i iftare.

Ovdje to ljudi doživljavaju kao ispunjavanje vjerskih dužnosti (teško je vjerovati u to kada vidite poredane kafane koje prodaju pivo i rakiju). U međuvremenu, jedna starica pjeva unucima stare bosanske pjesme dok im sprema obroke iz svoje stare domovine.

S godinama, u Istanbulu sve manje i manje ljudi govori bosanski jezik. Razgovori u kafanama duž Mimar Sinan ulice vode se na turskom, a ne na bosanskom jeziku. Neki su mještani potpuno zaboravili bosanski jezik dok ga drugi govore, ali s neobičnim naglascima.

Muškarci možda imaju u sjećanju nekoliko bosanskih pjesama i dragih uspomena iz stare zemlje, ali i suvenire iz posjete Sarajevu, gdje su pili vodu iz fontane Sebilj na Baščaršiji. Oni vjerovatno uzdisu melanholičnom čežnjom za starom zemljom, ali mnogi nikad nisu bili u Bosni i poznaju je samo s televizije. Neki imaju u ovom životu dvije želje: obaviti hadž i posjetiti Bosnu.

Dio Bošnjaka koji su pedesetih godina izašli iz Sandžaka počeli su raditi u tvornicama. U to doba Pendik je bio nezavisni gradić, odvojen od Istanbula, u kojem su se ljudi međusobno poznavali. Djeca su radila šta su htjela, ulice su bile sigurne, a tih dana more je bilo čisto i moglo se plivati. Ljudi su dolazili iz Ankare da ovdje pojedu čuveni iskenderski kebab.

To je bio jedan Sandžak u sandžačkoj mahali Pendik, a ja sjedim u restoranu koji se zove “Sandžak”. Razgovaram s stanovnicima sporazumijevajuci se rukama i mješavinom bosanskog, turskog, njemačkog i engleskog. Do mene sjede efendija Osmana i Meho iz Novog Pazara. Obojica su u svojim šezdesetim, u mladosti su radili kao ispomoć u Njemačkoj, ali su veći dio njemačkog jezika zaboravili.

-Koliko ljudi iz Bosne i Hercegovine i Sandzaka živi ovdje u Turskoj- pitam ih.

-Sigurno sedam miliona- odgovara Meho i dodaje:

-Oni dolaze svakih 50 godina, jer tamo se uvijek dešava rat i muslimani moraju ići. Ali za mene je osoba, osoba. Nije bitno da li je Bosanac ili ne. Njegovo uvjerenje mi nije važno. (…) Svi moraju umrijeti. Dakle, svi se moraju dobro nositi s onim iznad nas. Politika je politika. Ali, čovjek je čovjek- zaključuje Meho.

Prijevod za Preporod.info: Aida Čičak

Izvor: islamische-zeitung.de

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top