Bolest

Strah od zlih ljudi koji sigurno neće odustati: „Možda su juče saznali za njen bijeg i spremili potjeru. Mnogo opakih ljudi na konjima. Šta ako su i oni blizu Bijelog Polja? Onda joj nema spasa! Zato što prije na put i što dalje od rodnog sela, od ove pitome kasabe, od ljudi, od čitavog svijeta, ako se ikako može.“

Promicale su uređene mahale, bašče i lijepe zidane kuće Bijelog Polja, mnogo zelenila i behara svud okolo, a Azema ništa od te ljepote nije primjećivala. Njenu dušu razdirao je strah koji je paralisao svaku misao i svaku želju. I bol. Žestok bol koji je gotovo fizički osjećala u stomaku, u grudima i nogama. One su bile odrvenile i činilo joj se da uopšte ne bi mogla da hoda kad bi je skinuli sa konja.

„Bože, juče si mi dao snagu da se oprostim s najmilijima, sa babom i majkom, sa sestrama. Sa mojim kumovima. Ublažio si mi bol za njima. Odagnao strah dok sam kao lopov bježala iz svog sela. Hvala, Ti Bože! Ali zašto mi danas uzimaš snagu?! Zašto me danas ovako boli? Zašto me je slomilo ovo zlo? Možda sam ga kod Tebe nečim zaslužila?!“

Samo jedan pogled na blijedo djevojčino lice i tužne oči, bio je Muartu dovoljan da shvati njenu patnju. Bez sumnje je bila duboka i zato je on ćutao da riječima ne bi šta pokvario. Neka je same sa sobom. Bijeg i rastanak mora odbolovati i onda je bolje nek’ to bude odmah. Mlada je, izdržaće. Prebole se i gore stvari. Umakla je i iznijela živu glavu. To je najvažnije. U Prijepolju je čeka sestra. Kod nje će se razvedriti. Mladost je mladost. Ona sve pobjeđuje.

Ovako je razmišljao Murat dok su pitomom dolinom Lima odmicali od Bijelog Polja. Varoš se odavno nije vidjela. Sunce je dobro odskočilo, postajalo je sve toplije. Sjeti se da u džepu ima dvojnice, izvadi ih, ovlaži malo, pa poče da svira. Naučio je to još kao dječak za ovcama i bio je prilično vješt i sad u zrelim godinama. Dok je svirao, pogleda djevojku da vidi hoće li je razvedriti. No, na njenom licu ni jedan pokret, ni pogled, ni sjena, ne pokazaše da joj je milo. Samo se malo boje vratilo u obraze, ali su oči i čitav lik ostali beskrajno tužni i slomljeni.

Kad odsvira nekoliko lijepih čobanskih melodija, Murat spremi dvojnice. Onda su dugo jahali i ćutali. Sunce se pelo po svodu. Bilo je toplo, a oni već umorni. Murat se okrene ka djevojci i predloži:“Skoro će Brodarevo, možda za frtalj sahata. Dobro smo gladni, pa moramo šta prezalogajiti. A i konji nek se odmore i malo pasu.“

„Kako ti kažeš“, tiho mu odvrati djevojka.

Nadomak Brodareva, dosta prije prvih kuća, svratiše u jednu livadu kraj puta. Sjahaše, raskomotiše konje, pa sjedoše da malo predahnu i jedu. Stara strina ili neka od njenih snaha, znalački je u čobansku torbu stavila svega: pogaču, pečenu kokoš, kajmak, kiselo mlijeko. Da se putnici okrijepe i povrate snagu za duga puta.

Dok su jeli, Murat nije mogao da ne primijeti da je juče žustrije i slađe jela. I sad je gladna, ali danas drugačija. Jede što mora, polako, tek da utoli glad i lakše podnese ovu polovinu puta koja im je još ostala. Kad su dovršili, Azema spretno pospremi ostatke hrane i vrati ih u torbu. Posjedeše još malo, tek da konjima daju oduška, pa se digoše i nastaviše put.

Do Prijepolja im je trebalo bar još dva i po sahata. Murat je u sebi računao da bi mogli stići iza ikindije. On je bio stari putnik i dobro je znao po imenima sva sela u dolini Lima, s obje strane, a i sve ravnine i gudure ovog starog carskog puta.

Kad su promakli Gračanicu s lijeve i Lučice s desne strane Lima i počeli se primicati širokoj zelenoj dolini zvanoj Župa, on saopšti djevojci da se primiču Prijepolju.

„Najviše za sahat smo u kasabi“, reče joj on sa olakšanjem, jer je već bio umoran. Tada se i ona razvedri, lice joj zasja radošću, sva oživje, pa reče svom saputniku: „Blago meni, brzo ću viđeti moju Begu!“

Taj ostatak puta nekako nisu ni osjetili, čak im se učini da i konji premda umorni žustrije gaze. Kad se iza jedne povelike okuke ukaza s desne strane Lima dvadesetak kuća, pripijenih u samo brdo, a malo dalje vitka bijela munara džamije i Azemi bi jasno da su nadomak varoši. Trebalo im je destak minuta da stupe na veliki kameni most, kakav djevojka u svom životu nije vidjela i uđu u kasabu. Čitava je bila na toj desnoj obali lijepe, zelene rijeke.

Ujahaše u čaršiju i djevojka vrlo uzbuđena upijaše prizore oko sebe širom otvorenih očiju. S obje strane glavne ulice skladne, negoleme kuće, gore bliže centru dućani i magaze, nekoliko velikih, novih zidanih kuća, velika kamena pravoslavna crkva s lijeve strane. Uz kuće bašče, zelene i pune behara. Malo prije velike džamije u centru grada, Murat okrenu konje naniže, jednim sokakom iz koga se ovako s visine, lijepo vidjelo ušće male u veliku rijeku, Mileševke u Lim. Utom stigoše pred jednu kapiju, koja je ogradom i velikom okućnicom i baščom sakrivala od pogleda negolemu kuću pokrivenu šindrom. Kad onako s konja, Murat zalupa po vratima i zavika: „O domaćine!“ Azemi bi jasno da su stigli. Srce joj divlje stade lupati, učini joj se da se popelo u grlo.

„Da li je moguće da ću za koji tren viđeti Begu?“

Murat siđe s konja, a onda pomože i djevojci. U tom času otvoriše se teška vrata velike, drvene kapije i u njihovom okviru pojavi se mlad čovjek srednjeg rasta, lijepog ozbiljnog lica i tamne kao gar kose. Znatiželjno je par trenutaka gledao pridošlice, očito nemajući pojma ko su i šta su, a onda ih uljudno oslovi: „Kojim dobrom dobri ljudi? Tražite li koga?“

„Tražimo kuću Ferhata Račića. Da nismo na krivi trag udarili?!“

„Niste. Ovo je kuća Ferhata Račića. Ja sam njegov najstariji sin Daut. A koja sreća i otkud vas nanosi?“

„Ja sam Murat, amidžić Kurta Kalića. Njega sigurno znaš ako mene ne poznaješ. A ovo pored mene je Kurtova pastorka, rođena sestra tvoje žene. Doveo sam je k vama!“

Dok su njih dvojica razgovarala, Azema je ćutala i gledala domaćina. Njen zet. Begin muž. Na njegovom ozbiljnom licu, dok je razgovarao s Muratom, nije se pomakla ni žilica. Tek kad saznade ko su i kad pogled nakratko zaustavi na djevojci, nešto nalik smiješku obasja mu čitavo lice, najviše oči. Glas mu posta mekši, on široko otvori kapiju i toplo ih pozva: „Bujrum, bujrum, hajte unutra, umorni ste.“

Propusti Azemu ispred sebe, a on i Murat uvedoše konje u prostranu avliju i odmah ih vezaše za šljivu pri samom dnu okućnice.

„Majko, majko, Bego!“ povika domaćin dok su prilazili ulaznim vratima. Njih dvojica, smireni u uljudnom razgovoru, a Azemi je bubnjalo u grudima i ušima i mislila je da će joj srce iskočiti.

Malo potraja pa se otvoriše vrata kuće i u avliju izađe punačka žena srednjih godina, a iza

nje se pomoli visoka mlada žena ovalnog lica, tamnih očiju i kose. Bila je to Bega. Njoj

je trebao samo djelić sekunde da pogledom pronikne u oči i lik voljene sestre i vrisne od

radosti: „Moja Azema!“

U dva koraka nađe se s njom u čvrstom zagrljaju. Mokre od suza, sretne kako samo sestre mogu biti, ostaše tako par trenutaka. Razdvojiše se i Begina svekrva primi u zagrljaj djevojku, pa joj reče: „Dobro mi došla šćeri. Bujrum u našu k’o u svoju kuću!“

Shvativši da se djevojka snebiva, uze je ispod ruke i uvede. Ostali uđoše za njima. Uvedoše ih u prostranu sobu namještenu po varoški, zastrtu ćilimima, sa senđerima duž čitavog bočnog zida. Na dugoj mekanoj sećiji uz prozore sjedio je stariji čovjek rumenog lica, prodornih tamnih očiju. Pred njim kahva, a malo niže od nogu mangal.

„Selam alejkum prijatelju“, osloviše ga Murat i Azema, a on mirno otpozdravi: „Alejkumu selam đeco,bujrum“, pa im pokaza mjesto do sebe da sjednu.

„Ovo je babo, Begina mlađa sestra Azema, a ovo je Kurtov amidžić Murat. Došli nam iz Šahovića“, obavijesti ga Daut.

Kad posjedaše i kad domaćini ispitaše za zdravlje Hajrije i Kurta, djece i Muratove familije, šerbe i kahvu unese visoka mlada djevojka crne kose i očiju,veoma nalik bratu koji ih je na kapiji dočekao. Bila je to Hana, Begina zaova. Pošto popiše, Murat shvati da je čas da im ispriča pravi razlog njihovog dolaska. On to i učini. Azema je ćutala, nanovo sve preživljavala, ali je krišom na licima prisutnih uspjela pročitati zgroženost i nevjericu. Na licu svoje sestre nijemi užas. Nju je djevojka u stvari najviše i gledala. Njeno mokro lijepo lice, tužne oči, teške tamne pletenice i blago zaobljen stas. Stomak buduće majke nježno se ocrtavao iz dimija.

„E moja đeco, isto to zlo je i nas otjeralo iz Crne Gore“, oglasi se stari Ferhat.

„Niđe na svijet ne imade takve pitomine, plodne zemlje i voćnjaka k’o u moju Tiču. I ime je po nama dobila Tiča Račića. Da mi se povratiti bar još jednom da onu Božiju ljepotu vidim, pa da umrem ne bi žalio“, i lice mu se rastuži, a tamne oči ovlažiše.

On se okrete djevojci: „A ti mi se dijete ne boj više ničega. Nek naša kuća bude i tvoja. A ovo je mirna i lijepa kasaba i niko nas u njoj ne dira. Neće ni tebe.“

Azema je ćutala. Slušala je starog prijatelja, njegov razgovor sa Muratom i sinom, a činilo joj se da ništa ne razumije, niti joj je jasno gdje je zapravo. Neviđena zbrka bila joj je u glavi.

„Šta ću ja ovdje među ovim nepoznatim ljudima? Koliko li ću ostati dragi moj Bože? Hoću li ikad moći da se vratim tamo đe sam ponikla? Ovi ljudi oko mene nisu dužni da me drže? A đe ću poslije, jadna mi majka?“ Da nije bilo Bege koju je gutala očima kad god je ušla u sobu, djevojka bi se rasplakala i svima pokazala svoj očaj.

Na čas je razvedri tamnoput dječak, koji uletje trčeći u sobu, ostavi širom otvorena vrata, munjevito preletje pogledom po prisutnima, pa povika; „Majko, daj mi užinu! Crkoh ti gladan!“ Cupkao je nogama dok je čekao da mu krišku sa kajmakom iznese starija sestra. Pogled malo duže zadrža na Azemi, oči mu radosno bljesnuše, možda mu bi drago da još ko ima mlad u kući.

„Ćamile, ovo su Begina sestra Azema i njen amidžić. Priđi i pozdravi ih“, blago ga ukori majka. Bilo je očigledno da je najmlađi od djece i da je razmažen.

Dječak zgrabi krišku, okrenu se na peti i k’o da ga vragovi jure istrča napolje.

Pred samu noć u kuću dođoše još dvojica Ferhatovih sinova. Stariji Mašo, krupna momčina širokih ramena, snažan i plećat, plave kose i kao nebo plavih očiju. Mogao je imati dvadeset i neku godinu. Bilo je očigledno da liči na majku. Mlađi Šefko, bio je vitak sedamnestogodišnjak krhkije građe od svog brata. Imao je smeđe oči i kosu i nešto gospodsko zračilo je iz čitave njegove pojave. Saznadoše od majke i sestre ko su gosti u kući, uljudno ih pozdraviše, pa se očigledno umorni po večeri povukoše na spavanje.

Azemi namjestiše postelju u sobi sa Beginom zaovom. Hana se dosta zadrža oko spremanja postelja, pa su za to vrijeme sestre razgovarale. Bega nije spominjala sestrin bijeg, jer je znala da joj je to bolno. Pričala joj je o sebi, svom novom domu i širokoj porodici.

„Dobri su ljudi, i moj Daut i ostali. Đeverovi me paze k’o sestru. Ne mogu se ni na šta požalit.“

„A kako sa svekrvom?“ upita mlađa.

„Dobro. Ne bi me čini mi se ni majka bolje gledala. Pogotovo sad kad sam noseća. Štiti me od svega. A ja radim i slušam, nju i ostale.“

„Kad će se roditi moj sestrić?“ upita Azema i nježno položi ruku na sestrin stomak.

„Za manje od pet mjeseci. Tamo neđe sredinom jeseni“, odgovori joj Bega, a oči joj sinuše radošću. Onom koju poznaju samo buduće majke.

Kad Hana uđe u sobu, Bega ustade, poljubi sestru i ode k mužu. Umorna od puta, od utisaka iz kuće u koju je stigla, od svega preživljenog, Azema ubrzo zaspa.

Sljedećih, nekoliko dana djevojka nije nikako umjela da se povrati. Nije to bilo samo privikavanje na kuću i nove ukućane i drugi način života. Nešto unutra ju je tištalo, neka praznina koja se svojom hladnoćom širila čitavim tijelom. A svi su se svojski trudili da joj olakšaju. Gledali je kao svoje čeljade, ugađali joj hranom. Ćamil joj svaki dan donosio pregršt prvih trešanja iz bašče. Hana joj je pokazivala svoje vezove i bila voljna da i nju nauči. Sve je bilo uzalud!

Od dolaska u kuću vrlo je slabo jela i za nekoliko dana nestade njenog lijepog, zdravog rumenila. Bila je blijeda, velike modre oči tužne, a tijelo sve mršavije. Na brižna pitanja njene sestre i svekrve boli li je što, ona je odgovarala da ne boli i da je dobro.

Nedjelju dana po dolasku probudi se malo kasnije nego obično i, postiđena, hrupi da ustane da je ne čekaju sa doručkom. Pokuša, ali je noge ne htješe držati. Najprije u nevjerici pomisli da su utrnule pri spavanju, posjede u postelji još par trenutaka, pa opet pokuša. Bez uspjeha! Bile su kao ledenice. Kad shvati surovu istinu, Azema se sruči na dušek i bolno zaplaka. Najprije tiho, pa sve glasnije.

Kad se na vratima ubrzo pomoliše Bega, njena svekrva i zaova, starija sestra kleknu kraj mlađe, ona joj obavi ruke oko vrata i zavapi: „Bego jadna, ja ti ne mogu na noge?!“

„Ma samo ti malo utrnule dušo sestrina. Šta si mi se prepala. Hajd malo odmori, pa ćeš sa mnom i Hanom probati i sići ćemo dolje. Čekaju te s doručkom!“

Hana strča u prizemlje i donese joj čašu mlijeka. Onda je dvije mlade žene obuhvatiše oko struka i ramena, podigoše je, postaviše na noge i probaše doći do vrata. Nekoliko koraka, ali su je one više nosile, nego što je išla. Sama, ni pola koraka. Polako je vratiše u postelju. Sve tri žene pokušaše da ostanu pribrane. Najteže je bilo Begi, ona je s mukom zadržavala suze, dok je nježno milovala sestrinu mršavu ruku. Mirna i razborita osta samo Alema, Begina svekrva.

„Ništa to nije sinko! I meni se tako jednom desilo. I našoj komšinici Zejni dvaput. Izlomio te put! Danas se dobro odmori, pa sutra ćeš akobogda na noge! Viđećeš. Al’ moraš dobro jesti. Snaga na usta ulazi.“

Azema je prestala plakati. Gledala je s nadom u ženu koja ju je svojski tješila. Ako i izmišlja od toga je malo lakše. Kad ima nade ima i spasa. Onda je prenijela pogled na lice svoje sestre u grču i zabrinuto lice njene zaove. One ništa nisu umjele sakriti.

„Idi Hano i donesi joj ovdje doručak“, naredi Alema kćeri. Djevojka izađe iz sobe i brzo se vrati sa tepsijom na kojoj je bio tanjir vrele kajgane koja se još pušila, šolja mlijeka, bijeli koziji sir i dvije kriške domaćeg hljeba. Sve postaviše pred djevojku, Hana se malo izmače, a njena majka poče nuditi Azemu.

,,Prvo čimbur sinko, dok je toplo. Jaja vraćaju snagu i krv. Pa onda malo kozijeg sira, od njega zdravijeg i ukusnijeg nema.“

„Nešto ne mogu“, tiho se javi djevojka.

„Bogami moraš! Bar nekoliko zalogaja, uhar je. Nazor. Ako ne jedeš onda baš nećeš moći na noge“, ozbiljno dovrši Alema, znajući da će je malo uplašiti, ali i natjerati da šta pojede.

Ona uspije u tome. Azema je gutala s naporom, ali ipak malo pojede. Više za ljubav njih tri, nego što je stvarno mogla.

Kad izmakoše jelo, sestra je vrati u postelju. Djevojka sklopi oči i poželje u sebi da je svi ostave. Osjećala je neku težinu u svakoj žilici tijela. Kao da je neko nevidljiv pritegao ogromnim vodeničkim kamenom. Boljela ju je glava. Smetali su joj glasovi, a i svjetlost.

„Bego, navuci zastore, smeta mi sunce“, tiho se oglasi. Sestra je posluša, pa onda sjede kod nje i poče joj milovati kosu. Njena svekrva i zaova izađoše.

Kad po sestrinom mirnom disanju shvati da je zaspala, Bega polako izađe iz sobe. Dosad se uzdržavala, ali sad se rasplaka. „Dobri moj Bože, nemoj je uzimati sebi, sad kad si mi je poslao“, i poče se tiho moliti. Dolje u velikoj sobi zateče muža i djevere spremne za odlazak na posao. Kola i konji spremno su čekali pred kapijom.

„Zaboga Daute Azema ne može na noge! Bojim se umrijeće mi?!“

„Polako ženo, ne umire se tako lako i brzo. Ako joj do sutra ne bude bolje, dovešću doktora. Ne sjekiraj se. Biće njoj bolje akobogda. Viđećeš.“

Muškarci odoše, a žene se zabaviše domaćim obavezama. Begi se činilo da su joj noge nalivene olovom. Sklanjala je suđe, počela pripreme za ručak, a misli i srce bili su joj gore, u sestrinoj sobi. Malo-malo pa se pela na sprat, tiho otvarala vrata i zaticala je da spava. Ulazila je na prstima i dodirivala joj čelo. Srećom vatru nije imala. Ali nije se ni budila.

Kasno popodne sestra je probudi i natjera da malo jede. Opet silom i vrlo malo. Ali zato je žedno pila. Veliku čašu vode i pola ćase kiselog mlijeka. Begi se učini da je malo živnula i iznenadi se kad je sestra upita: „Hoće li majka doći?“

„Doći će majka, nego šta! I mene da vidi, a ne samo tebe. Ja joj se nadam do kraja hefte“, prihvati Bega ovu lažnu nadu u želji da sestru bar malo razvedri.

„A hoću li ja dotle ozdravit Bego?“

„E moja ludice, nego šta ćeš. Malo te umorio put, malo si nazebla, pa se prepala k’o malo dijete. Sutra ćeš ti na noge akobogda!“

„Hoću li moći Begice?“

„Nego. Pa da pomogneš malo svojoj sestri. Vidiš šta je čeljadi u kući i šta posla.“

Azema se nasmiješi i nada zasja u lijepim modrim očima. Osjeti sreću što ima svoju lijepu, pametnu stariju sestru. Svog zaštitnika.

„Nešto sam mnogo umorna Begice“, oglasi se opet mlađa sestra.

„Ti se onda odmaraj, evo ja ću biti uz tebe. Niđe ne mrdam. Sem ako me ti ne oćeraš!“

Azema se nasmiješi pa sklopi kapke. Sestra joj je držala ruku dok nije zaspala.

Te noći Bega zatraži od zaove da spava u njenoj postelji i bdije uz sestru. Djevojka je spavala, povremeno se grčila u postelji, a negdje iza ponoći, Azema jednom jauknu, pa ne budeći se zavriska: „Eno ih, stižu me! Majko ne daj me! Babo!“

Još jednom se zgrči kao u odbrani, pa se smiri. Sestra je nježno prihvati za ruke i prošapta: „Azema ne boj se. Seka je uza te. Niko te ne stiže! U mojoj si kući!“

Djevojka se ne odazva. Bega joj pomilova lice, obrisa kapljice hladnog znoja sa čela i jednu suzu u uglu oka. Još jednom je pokuša dozvati, ali bez uspjeha. Ostavi je da se odmara, pa sama leže. Ali san nije htio na oči. Ustajala je nekoliko puta, pipala sestrino čelo, kvasila joj usta i tek pred zoru malo zaspala.

Kad Hana uđe u sobu prvo priđe Beginoj postelji, nježno je probudi i upita: „Kako je Azema?“

„Spavala je čitavu noć. Da vidimo je li budna.“

Priđoše djevojčinoj postelji. Još je spavala. Bila je vrlo blijeda i skoro nečujno disala. Sestra je poče buditi. „Azema, seko probudi se. Da te umijem da šta popiješ!“

Djevojka ne otvori kapke i ničim se ne javi.

Bega pokuša ponovo, onda joj nježno podiže glavu, mokrom mahramom malo ovlaži usta i prihvati za ruku. Druga joj klonu na postelju. Vrisak starije sestre prolomi se kućom: „Azema, sestro, nemoj mi umrijeti! Šta ću jadna bez tebe ako me ostaviš?!“

Hana strča niz stube da obavijesti braću i za čas sva trojica Ferhatovih sinova upadoše u sobu. Smrtno ozbiljnih lica i očiju punih nevjerice.

„Daute, trči po doktora, ja ću ostat uz snahu i đevojku“, odlučno reče Mašo starijem bratu.

Za manje od sahata, sredovječni doktor, jedini u varoši, pažljivo je pregledao bolesnu djevojku. Dugo joj je držao ruku, s palcem na bilu iznad šake i nešto brojao. Svi su se bili povukli sem Bege.

„Zaboga doktore, hoće li mi umrijeti sestra?“ zavapi ona kroz suze.

„Neće. Sad je bez svijesti ali će se razbuditi. Srce je zdravo. Vrlo je iscrpljena, ali je mlada i jake građe i oporaviće se i prije nego ti misliš. Davaćeš joj ove lijekove i pojićeš je makar i na silu.“

Bega i Hana su čitavog dana bile uz bolesnicu i davale lijekove po doktorovim uputama. Kad tog dana i noći, pa ni sljedećeg Azema ne dođe svijesti i kad se mlado tijelo poče topiti na očigled svih, onda stari Ferhat zabrinut kao nikad u životu, uzva dva starija sina i zapovijedi im: „Trčite đeco za Boga miloga hodži Smail efendiji na Kolovrat. Sve mu ispričajte. Ako je on učenjem i zapisima ne spasi, umrije nam dijete usred kuće. A on je hairli ruke, znam ih dosta što ih je spasio. Ako Allah ščedne i nju će.“

Daut i Mašo se brzo spremiše, sjedoše u kola i krenuše. Do Kolovrata im nije trebalo više od četvrt sahata. Tu je uz riječicu naselje od dvadesetak kuća sa zasijanim baščama i njegovanim voćnjacima. Kuću Smail efendije lako nađoše. Skromna, ne velika, sa avlijom naprijed i baščom i voćnjakom iza, na samom kraju naselja. Kad uđoše u avliju, dočeka ih miris stotine cvjetova svih boja, uredno zasađenih duž obje strane kaldrmisanog prilaza kući. Bilo je jasno da brižne ženske ruke sa ljubavlju gaje ovu dženetsku ljepotu.

Braća prođoše kroz taj mirisni sklad i zakucaše na ulazna vrata. Par trenutaka tišine, pa se na vratima pojavi starija žena, hodžinica.

„Tražite li koga ljudi?“ oslovi ih ona i prije nego su stigli da joj nazovu selam.

„Smail efendiju“, odgovori joj Daut. „Jel’ hodža kod kuće?“

„Jeste. Eno ga uči. A niđe bogme i ne ide kako je ostario, sem do džamije! A koji ste vi?“ upita žena prenoseći pogled s jednog na drugog brata.

„Sinovi Ferhata Račića“, reče joj stariji.

Onda ih hodžinica kroz polutamno predsoblje uvede u veliku sobu, lijepo namještenu i vrlo urednu. Na sećiji okružen mekanim vezenim jastucima sjedio je čovjek sijede kose i bijele njegovane brade. Mogao je imati sedamdeset, a možda i koju godinu više. Ispred njega, na lijepo izrezbarenom drvenom stoliću, Kur’an. Poštujući Božiju Knjigu u koju je bio udubljen stari hodža, braća pričekaše da on dovrši svoje učenje. Tek kada hodža to učini, podiže glavu i osmotri ih pogledom punim mira i topline, oni ga osloviše: „Selam alejkum Smail efendija!“

„Alejkumu selam đeco. Sjednite. Ako stojite ne možemo se upitati ni za zdravlje.“

Kad Daut i Mašo posjedaše naspram hodže koji je mirno posmatrao njihova zabrinuta lica, sačekaše da domaćin prvi započne.

„A čiji vi ono biste?“

„Ferhata Račića iz Prijepolja!“

,,Jel’ vaš otac od Bijelog Polja?“

„Jeste iz Tiče Račića. Znaš li ga?“ upita Daut.

„Znam. Viđali smo se u džamiji. Čestit čovjek vam je otac. A kojim dobrom do mene, đeco?“

„Nismo dobrom efendija. U kući mi je ženina mlađa sestra. Dva dana i dvije noći ne dolazi svijesti. Bojimo se umrijeće nam. Došli smo k tebi po spas.“

„Život i smrt daje samo Allah, đeco moja. I nafaku. I bolest i zdravlje. To i sami znate! Ja samo imam Božiju knjigu i molitve. Time pokušavam pomoći ljudima. Allah daje kako On hoće!“

Onda malo poćuta gledajući ozbiljna lica dvojice braće, pa ih upita: „Od kad je bolesna đevojka? Živi li oduvijek kod vas?“

„Došla je kod nas iz Šahovića prije jedne hefte. Odozgo je pobjegla jer su se spremali da je otmu. Od kako je došla nikako se nije oporavila“, mirno mu odgovori Daut.

„Golemo je ljudsko zlo đeco moja! A može biti da je sirotica na sihre nagazila. To najčešće biva. Ovako ćemo. Vi se sad vratite kući i dođite mi pred akšam. Dotle ću ja proučiti što valja da se prouči. Kad se opet vidimo, sve ću vam reći kako da činite. Dotle, uzdajmo se u Allaha. On je Velik i Milostiv!“

Kad popiše kahvu braća se oprostiše od domaćina i izađoše u sunčan, majski dan. Mlađi brat Mašo koji je dotle uglavnom ćutao upita starijeg: „Moj Daute, šta misliš hoće li joj hodža moći pomoći?“

„Hoće uz Božiju pomoć!“

Mlađi ne reče više ništa, ali duboko uzdahnu, potegnu uzde i okretoše prema gradu.

U kući najprije upitaše sestru kako je bolesnica. Saznadoše da je i dalje bez svijesti. Onda uđoše ocu i sve mu ispričaše. Nada obasja starčeve oči i lice.

„Učite i vi sinovi moji i molite Boga da je sačuva. Ona je dijete, siroče. Poslušaće nas Allah i ostaviti je.“

Čim se sunce poče kloniti zapadu, Daut i Mašo se opet uputiše na Kolovrat. Ovog puta išli su sa malo više nade. Hodžu zatekoše kako su ga jutros ostavili. Nad svetom Knjigom. Pošto nazvaše selam i on ih pozva da sjednu, starina im se obrati: „Evo, ovako đeco. Ovaj prvi“, i pruži im lijepo složen zapis kakve su već viđali, „svakog ćete jutra potopiti kratko u vodu i tom vodom pojiti bolesnicu. Tako za sedam jutara. Ovaj drugi stavljaćete u toplu vodu kojom će žene djevojci splakati i kosu i čitavo tijelo. Samo tri puta, pred sami akšam i pod kućnom strehom. Svaki put svu odjeću s nje baciti, a posteljinu promijeniti. Jeste li me dobro razumjeli?“

„Jesmo“, odgovoriše braća.

„Ovo su proučeni ajeti iz Kur’ana. U njima je Božija mudrost, ja drugog ničeg nemam. Sve je ostalo u Allahovim rukama. Ja ću i dalje učiti za nju, a molite i vi!“

Daut pokuša da se zahvali, ali ga hodža prekinu: „Ne zahvaljuj se sinko. Ja sam samo pokuš’o, a Allah će učiniti milost ako šćedne. A nadamo se da hoće!“

Ovoga puta oni se samo zahvališe na kahvi, ali je ne popiše, uljudno pozdraviše i pohitaše svojoj kući.

U kući su ih čekali s nestrpljenjem, naročito Bega. Bila je tiha, skrhana, a modri kolutovi ispod očiju svjedočili su o besanim noćima.

„Pričajte đeco, šta bi kod Smail efendije?“

„Dao nam je dva zapisa. Jednu heftu piće u sabah vodu sa prvim zapisom. Sa drugim tri noći za redom žene će je morati okupati. To je sve“, ispriča Daut ocu.

Nekoliko trenutaka svi su ćutali.

„Daće Bog da od hodžinih zapisa krene na bolje. Sad se samo u njih uzdamo!“

Umorni i izlomljeni od brige ukućani večeraše, pa se svi povukoše na spavanje. Hana jedva umoli Begu da je noćas zamijeni kod Azeme.

Stanje bolesnice i u ovoj noći osta bez promjena. Nečujno je disala i dalje bez svijesti. Hana joj je više puta davala po kašiku mlijeka ili vode. Bojala se da joj ne umre i silno željela da što prije svane i počnu vidanja hodžinim zapisima.

Čim se zabijelio dan u sobu uđe Hanina majka s čašom vode i lijekom. Malo podigoše djevojku i kašiku po kašiku, sve joj dadoše. Onda je umiše, počešljaše kosu, Alema joj nježno izmasira mršave ruke, pa je vratiše u postelju.

„Ti Hano ostani kod nje dok Bega ne ustane. Daj joj s vremena na vrijeme pomalo mlijeka. Makar nazor. Da ne umre od gladi!“

Dan je, svima se činilo, trajao kao zla godina. Nikako da prođe. Sahat pred akšam, Begina svekrva ugrija vodu, a kćer zaduži da pripremi veš i odjeću, peškire i veliku vunenu deku da ogrnu bolesnicu. Sinu naredi da pripremi klupu i zastor iza kojeg će njih tri sve obaviti.

Kad se pola sahata pred akšam žene skupiše oko bolesnice, iskrsnu problem kako je snijeti sa sprata. Iako skopnilu djevojku nije mogla sama iznijeti ni Hana, ni Alema. Zato stara uzva srednjeg sina i reče mu: „Mašo sine, moraš Azemu na rukama snijeti pred kuću. Nijedna od nas dvije nije dovoljno kadra.“

„Dobro majko“, odgovori krupni mladić, priđe postelji, nježno podvuče ruke pod djevojku i lako je podiže. Sestra mu otvori vrata i on je snese u dvorište. Za njim strčaše sve tri žene i pažljivo je namjestiše na klupu.

Voda, presvlaka i ostalo čekalo je spremno. Bega polako svuče sestru, a njena svekrva preuze kupanje djevojke toplom vodom. Svo vrijeme ona je učila. Kad završi Bega je pokri peškirom, pa potom velikom dekom, pa stara opet pozva sina: „Mašo, vrati djevojku u kuću!“

U toploj sobi Hana i Bega joj obukoše drugu odjeću i položiše je u postelju. Ušuškaše pokrivače oko nje da je zgriju. Alema joj dobro peškirom posuši kosu, pa poveza glavu, a onda je napoji mlijekom. Ostaše kod nje još jedno vrijeme pa majka reče kćeri i snahi: „Hajte vas dvije dolje postavljajte večeru. Ja ću do spavanja ostat uz Azemu. Al’ noćas ti ćeš Hano opet uz nju.“

Kad se dosta kasnije Hana vrati u sobu upita majku: „Ima li ikakve promjene?“

„Jok. Diše, ali je bez svijesti. Daće Bog da od sutra krene nabolje.“

Sljedećeg jutra, malo iza sabaha, Alema i Bega zajedno uđoše u sobu kod djevojaka. Probudiše Hanu. Stara nježno podiže djevojčinu glavu i gutljaj po gutljaj dade joj vodu s lijekom. Osta uz nju još neko vrijeme i baš kad ustade da siđe dolje, djevojka podiže kapke. Zadrža pogled na staroj, prenese ga na sestru, pa na njenu zaovu. Sem blagosti taj pogled je izražavao čuđenje. Možda nijemo pitanje šta se to zbilo i što su svi oko njene postelje. Stara se vrati uz njeno uzglavlje, pomilova joj blijede obraze i prošapta: „Azema šćeri vratila si nam se. Allah je šćeo da se vratiš, sad se odmori, pa malo kasnije da jedeš, da povratiš snagu.“

Djevojka ponovo sklopi oči i dok je njena sestra tiho plakala, sada od radosti, Hana izleti iz sobe i s vrha stepenica povika: „Daute, Mašo, Azema je došla svijesti! Kažite babu, biće mu milo!“

Za njom izađe Bega, dvije se mlade žene zagrliše i Hana joj sijajući od radosti reče: „E nema snaho, danas u Prijepolju sretnije kuće od naše.“

Nešto kasnije stara Alema opet se pope u djevojčinu sobu sa činijom tople, mirisne pileće čorbe. Nježno probudi djevojku i strpljivo, kako to znaju samo majke, nahrani je.

Pred noć, pred drugo kupanje, Azema je opet kratko bila budna i ponovo je nahraniše pilećom čorbom. Kad je sestrin djever iznese na rukama pred kuću, obrazi joj se blago zarumeniše, vjerovatno od stida. Mladić se povuče, a sestra joj pažljivo poskida odjeću i Alema pristupi kupanju. Djevojka stidljivo sklopi ruke preko grudi i velikim modrim očima pređe po njima trima. Nije joj bilo jasno šta s njom čine, ali joj sestra očima dade znak da se smiri, pa će joj kasnije sve kazati.

Gore na spratu obučena, očešljana, u toploj postelji, Azema prvi put poslije više dana tiho prozbori: „Bego, šta mi se ovo desilo?“

„Odmaraj sad, pa ću ti kasnije sve ispričati, može li tako?“ odgovori joj sestra.

Pred treće kupanje u smiraj dana, Bega i Hana podigoše Azemu da proba malo hodati. Ona napravi nekoliko koraka, ali ipak na kupanje je opet morao snositi Hanin brat.

Od četvrtog jutra oporavak poče bolje nego što su svi očekivali. Budila se rano, odmah bi pila hodžin lijek, pa doručkovala. Prvo po nekoliko zalogaja, pa potom sve bolje. Dugo je ostajala budna i uvijek je neko bio pored nje.

Prošlo je nekoliko dana i Azema se dosta oporavila, sama jela, počela ustajati i tada joj sestra sve ispriča. Bile su same i sjedile jedna prema dragoj. Djevojka je u čudu širila oči, ćutala, a kad starija završi ona joj reče: „Ja ti se Bego ničeg ne sjećam.“

„Nije ni važno. Allah nam te sačuvao i hodžini zapisi. Da si otišla ne znam kako bih ja nastavila živjeti bez tebe.“

Da je ne rastuži ona joj se primače, zagrli je i želeći da je razvedri, stavi njenu ruku na svoj stomak: „Poslušaj malo pokrete moje bebe. Ti si tetka, tebi je najdraže.“

Azema pažljivo položi ruku, pričeka malo i osjeti nježno micanje u sestrinoj utrobi. Zasja joj lice, a lijepe zelene oči ozari radost koje dugo nije bilo u oku i srcu mlade djevojke.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba