Anatomija emocionalnog puča: Kako nauka objašnjava stanje emocionalnog afekta?

Redakcija portala Akos.ba započinje novi serjal odabranih odlomaka iz vrlo cjenjene knjige Daniela Golemana “Emocionalna inteligencija”

II dio

Anatomija emocionalnog puča

“Život je komedija za one koji razmišljaju, a tragedija za one koji osjećaju” HORACE

Bilo je to jednog vrućeg poslijepodneva u augustu 1963., onog istoga dana kada je Martin Luther King pred borcima za ljudska prava okupljenim na protestu u Washingtonu izrekao glasoviti govor I Have a Dream. Toga dana Richard Robles, iskusan lopov koji je upravo bio uvjetno otpušten sa odsluženja trogodišnje zatvorske kazne zbog više od stotinu provala koje je počinio kako bi financirao naviku uživanja droge, odlučio je izvesti još jednu provalu. Želio se ostaviti zločina, tvrdio je kasnije, ali očajnički mu je trebao novac za djevojku i njihovu trogodišnju kćerkicu.

Stan u koji je tog dana provalio pripadao je dvjema mladim ženama. Jedna od njih bila je dvadesetjednogodišnja Janice Wylie, koja je radila u redakciji časopisa Newsweek, a druga dvadesettrogodišnja Emily Hoffert, učiteljica u osnovnoj školi. Premda je Robles Stan u otmjenoj newyorškoj četvrti Upper East Side odabrao zbog toga što je mislio da u njemu neće zateći nikoga, Janice Wylie bila je kod kuće. Prijeteći joj nožem, Robles ju je svezao. U trenutku kada je htio otići, kući se vratila i Hoffertova. Kako bi se osigurao za bijeg, Robles je počeo vezivati i nju.

Prema verziji koju je Robles pričao godinama kasnije, dok je vezivao Emily Hoffert, Janice Wylie upozorila ga je kako se s tim prijestupom neće nekažnjeno izvući: zapamtit će njegovo lice i pomoći policiji da ga pronađe. Robles, koji je samome sebi bio obećao da će mu ovo biti posljednja provala, na to se uspaničio, posve gubeći nadzor nad sobom. Već pomahnitao, ščepao je bocu za mineralnu vodu i njome udarao žene sve dok nisu izgubile svijest, a onda ih je, posve obuzet bijesom i strahom, nasumce izranjavao ubodima kuhinjskoga noža. Kada se nekih dvadeset pet godina kasnije prisjećao tog događaja, Robles je tužno rekao: »Jednostavno sam skrenuo. Glava mi se jednostavno rasprsnula«.

Još i danas Robles ima više nego dovoljno vremena za žaljenje zbog onih nekoliko minuta neobuzdane razjarenosti. U trenutku dok ovo pišem, još je uvijek u zatvoru, nakon približno tri desetljeća, zbog događaja koji je postao poznat kao »ubojstvo djevojaka od karijere«.

Takva emocionalna eksplozija zapravo je nervni »puč«. U takvim trenucima, govore nam dostupni podaci, jedan od centara u limbičkome mozgu proglašava opću uzbunu i mobilizira čitav preostali mozak za rješavanje neodložne situacije. Ovakav prevrat događa se u djeliću sekunde, potičući takvu reakciju nekoliko presudnih trenutaka prije nego što se neokorteksu, mozgu koji razmišlja, pruži prilika da posve uvidi što se događa, a kamoli da razmisli je li takva zamisao uopće dobra. Izrazito obilježje takva emocionalnog puča jest to da, pošto takav trenutak prođe, onaj koga su preplavili nekontrolirani osjećaji ima dojam da ne zna što ga je to bilo obuzelo.

Takvi pučevi nipošto nisu izolirani slučajevi, kobne slučajnosti koje dovode do ovako brutalnih zločina. U manje pogubnome obliku – ali ne nužno manje intenzivnome – takvo što događa nam se poprilično često. Razmislite malo o tome kada vam je posljednji put »puknuo film«, kada ste se »izgubili« i nekontrolirano se istresli na nekoga – bračnog druga ili dijete, ili možda vozača u drugome automobilu – i to toliko da vam se to kasnije, nakon malo pomnijeg razmišljanja i analize, činilo nepotrebnim i pretjeranim. Vrlo je velika vjerojatnost da je i to bila takva vrst puča, nervnog prepada koji, kako ćemo vidjeti, potječe iz amigdala, centara u limbičkome mozgu.

To ne znači da je svaki limbički puč mučan. Kada se određena šala nekome učini toliko urnebesnom da se ta osoba nasmije smijehom koji je na rubu eksplozije, i to je jedna vrst limbičke reakcije. Takve su reakcije na djelu i u trenucima intenzivne radosti: kada je Dan Jansen, nakon nekoliko tragičnih neuspjeha u osvajanju olim­pijskoga zlata u brzinskome klizanju (zarekao se da će zlatnu medalju osvojiti za sestru koja je umirala), na Zimskoj olimpijadi održanoj 1994. u Norveškoj, konačno osvojio zlatno odličje na 1000 metara, njegova je supruga bila toliko obuzeta uzbuđenjem i srećom da su joj dežurni liječnici u dvorani morali ukazati hitnu pomoć. 

Akos.ba