Iz pera hafiza Ibrahima Trebinjaca: Naša vječna dužnost – upućivanja na dobro i odvraćanja od zla

Tekst preuzet iz časopisa El-Hidaje, broj 7. – 8., god. VII,  Sarajevo, 07.03 1944.

U ovom članku želim skrenuti pažnju na jednu našu dužnost, od koje niko, makar u izvjesnim prilikama, ne može biti izuzet, a koja, na žalost, u našoj islamskoj zajednici ne zauzima pravo mjesto. Ta dužnost sastoji se od upućivanja na dobro i odvraćanja od zla ili pravije: od naređivanja da se vrše sve vjerske naredbe i od zabrane da se rade djela koja vjera zabranjuje. Kako se vidi, ova dužnost sadrži u sebi sve ostale dužnosti, koje se uopće mogu zamisliti, pa je, dakle, vrlo opsežna i traži svoje objašnjenje. Pokušat ću iznijeti o tome glavne momente, bez kojih nam udovoljavanje toj dužnosti ne može biti potpuno ni ispravno.

Dužnost pozivanja na vršenje vjerom naređenih i odbacivanje vjerom zabranjenih djela, temelje se najprije na Kur’anu, a potom i na sunnetu i idžmau. U suretu Ali Imran (104. ajet) stoji:

„Neka između vas bude jedna skupina ljudi, koji će pozivati na dobro, naređivati da se vrše dobra djela što ih vjera propisuje i odvraćati od vršenja djela što ih vjera zabranjuje. Samo takvi će biti spašeni.“

Iz ovog se ajeta, istina, razumije da ova dužnost pada na izvijesnu grupu ljudi. Međutim, to ipak ne znači da ona s drugih pada. Vjerski učenjaci dužni su tumačiti sve vjerske propise, ukazujući pri tome na njihovu važnost i potrebu, ali oni ne mogu zaviriti u pojedinosti privatnog života svakog pojedinca i doznati jesu li svi članovi jedne obitelji upoznati sa svim vjerskim propisima, kao i to, da li tome udovoljavaju ili griješe. To najbolje može doznati svaki starješina obitelji, pa je on dužan nadzirati i prema tome vršiti spomenutu dužnost. Zato su islamski učenjaci naglasili, da se ova dužnost ne odnosi samo na ljude koji su u vjerskom pogledu dobro upućeni, nego i na svakog pojedinog muslimana. Dužnost islamskih vjerskih učenjaka u ovom pogledu razlikuje se od dužnosti, recimo, starješine obitelji, u tome što će prvi svoje pozivanje upućivati svakome, bazirajući ga na Kur’anu i ostalijm vjerskim izvorima, dok će drugi tu dužnost imati u krugu svoje obitelji. Uostalom, ako se radi o propisima koji su svima muslimanima poznati (npr. namaz, post i sl.), onda se svi muslimani smatraju u tome pogledu učenim, pa im se, dosljedno tome, i ta dužnost nameće. Samo onda, kad se radi o pitanjima za čije se rješavanje traži dosta truda, učenosti i opreznosti, neuki ljudi ne smiju se miješati. I kad se kaže da je ovo pozivanje farzi-kifaje (tj. dužnost koju kad vrši netko, s ostalih pada odgovornost, a griješni su svi ako je nitko ne vrši), onda se time misli poglavito na ove potonje momente, odnosno na općenito pozivanje.

Da je ovo pozivanje dužnost općenite naravi, kad se radi o opće poznatim propisima, vidi se najbolje iz Alejhisselamovog hadisa koji se nalazi u Muslimovoj zbirci. Božiji Poslanik, a.s., o tome kaže:

„Tko god od vas vidi da se radi nešto što vjera zabranjuje (munker), nek to otkloni svojim djelom; ako ne može, onda riječima, a ako ne može ni na taj način, onda srcem (tj. preziranjem svake nevaljalštine), a to je najslabiji iman.“

Iz ovog hadisa zapaža se ne samo općenitost ove dužnosti, nego i naredba, da se svim raspoloživim silama nastoji ukloniti sve što je njoj protivno. Muslimani su, dakle, dužni ne samo upućivati jedni druge na vršenje vjerskih zapovijedi i odvraćati od vršenja vjerom zabranjenih djela, nego u vršenju te svoje važne dužnosti moraju se poslužiti svim dopustivim sredstvima koja im budu stajala na raspolaganju. Prva dva sredstva, koja su u ovom hadisu spomenuta, odnose se, naravno, na osobe koje nad vršiocima nevaljalština imaju neku vlast (vladar, sudac, starješina obitelji i dr.), dok se treće tiče svakog čestitog muslimana. Trećim sredstvom nevaljalština se ne uklanja – zato je i spomenuto na trećem mjestu, ali znači mnogo, jer zadužuje muslimana da ne bude s njom zadovoljan. Tko se može poslužiti prvim sredstvom, a posluži se drugim ili trećim, taj ovoj dužnosti nije udovoljio, pa će se smatrati griješnim. Inače, ako prva dva sredstva ne stoje na raspolaganju, iz ma koga opravdanog razloga, smatrat će se, da je dužnosti udovoljeno već samim pozivanjem, odnosno prezirom od strane pozivača, ako se ne pokaže pokoravanje. Na ovakvu okolnost odnosi se ajet u Kur’anu:

 „Vjernici, dužni ste paziti na sebe; ne smeta vam onaj tko je zalutao, ako ste vi sami na pravom putu.“

Dužnost pozivanja ne otpada čak ni onda, kad pozivač smatra da njegovo pozivanje ne koristi, jer u Kur’anu stoji zapovijed upućena najprije Alejhisselamu, a potom i drugima:

„Pozivaj, jer uistinu pozivanje koristi vjernima.“

Samo pozivanje mora biti umjesno, pozivač mora paziti na zgodnu priliku, mora biti oprezan i taktičan, kao što i Allah, dž.š., upućuje Alejhisselama:

„Pozivaj na put tvog Gospodara mudro i lijepim savjetom i raspravljaj s njima na najbolji način.“

Najljepša zamisao, najkorisnije djelo može propasti krivicom samog pozivača, njegovim grubim ispadima prema pozivanim. A kad se opreznost i taktičnost traži od Alejhisselama, čiji način života i ophođenje s ljudima može poslužiti kao uzor svakome, onda se na to prema ostalim pozivačima ima više prava tražiti. Sve ovo potrebno je poglavito u interesu samog predmeta pozivanja.

Sam pozivač ne mora biti uvijek savršenog i besprijekornog vladanja. Istina, od njega se traži da bude uzor, naročito u onome, što od drugog zahtjeva, ali ako i bude imao kakvih manjkavosti, makar i većih, ta činjenica, kažu islamski učenjaci, ne može ga obeshrabriti, niti osloboditi ove dužnosti. U takvom slučaju pozivač će imati zapravo dvije dužnosti: popravljati sebe, svoje manjkavosti sakrivati, pa onda preći na upućivanje drugih. U tome, neka ima na umu činjenicu, da uspjeh pozivanja ovisi prvenstveno o ispravnosti pozivača.

Dužnost pozivanja ne smije biti zanemarena, pogotovo ne napuštena ni onda, kad se pozivač nada ili je čak siguran da će zbog toga biti izvrgnut ruglu, ismijavanju ili napadanju. On mora paziti samo na to da njegovo pozivanje bude umjesno i taktično. Uz to mora uvijek imati na umu on sam, kao što mora i pozvane uvjeriti, da vršenje vjerom naređenih, odnosno zabranjenih djela nije i ne može biti privatna stvar pojedinaca, u koju muslimanska zajednica nema pravo miješanja, kao što neupućeni misle, nego je to sve, zbilja, stvar svakog pojedinog muslimana. Svak’ mora, naime, biti svjestan bar toliko, koliko može pojmiti, da se vršenjem dobrih djela stanje muslimanske zajednice podiže i popravlja, kao i da se vršenjem nevaljalih slabi i uništava. O ovome ima spomena u Kur’anu i hadisu na nekoliko mjesta. Svak’ mora znati, da je i najmanje dobro djelo pojedinca – dobro i ponos zajednice, a nevaljalštine – poniženje i sramota. Ima ljudi koji tuđe miješanje u svoja nevaljala djela pokušavaju odbiti poslovicom: „Svaki bravak za svoj papak.“ Takvi na ovaj način pokazuju svoju glupost i drskost, jer nisu svjesni štete koju čine i sebi i drugima, makar to bilo i nenamjerno. Ovakve i slične pojave ne smiju nikoga obeshrabriti u vršenju njegove dužnosti, koja mu bude pripala po njegovoj sposobnosti i prilikama.

Akos.ba