Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Snagom vjere do savršenstva duše: Zla riječ – zla kob

Snagom vjere do savršenstva duše: Zla riječ – zla kob

Allah, dž.š., u Kur'anu je rekao:

    „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su zaista grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrlog brata svoga – vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah zaista prima pokajanje i samilostan je.“

(Kur'an, 49:12)

Muhammed, a.s., nije dopustio nikome da bilo što loše govori o njegovim ashabima. Rekao je: „Nipošto da mi niko nije ništa ni o kome od mojih ashaba nešto loše dostavio, jer ja želim da pred njih izađem čista srca i čiste namjere.“ Još je rekao: „Najbolji su oni ljudi koji se, kad ih drugi vide, Allaha, dž.š., sjete, a zlikovci i najgori između ljudi su oni koji riječi prenose, prijatelje zavađaju i koji čistima mahane traže.“

„Ogovaranje i prenošenje riječi uništi iman kao što čoban omlati štapom lišće sa stabla.“

Džabir ibni Abdullah pripovjeda: „Jedanput smo bili sa Allahovim Poslanikom kad iznenada odnekuda dođe gadan smrad. Muhammed, a.s., upita prisutne, znaju li odakle dolazi ovaj smrad. Kad odgovoriše da ne znaju, on im reče: „Taj smrad je od onih što ogovaraju vjernike.“

Zla riječ je zla kob, a ogovaranje je prokleta zla riječ. Ona nosi sobom mržnju i spletku iz kojih se, sigurno, rađaju nesreće. Kad sluša kur'anske riječi i Resulullahove, a.s., poruke, strah obuzima čovjeka i na samu pomisao ogovaranja. Jasno je da to zlo otvara put u džehennemsko grotlo, u njegov bezdan, odakle nema povratka. Često se pitam, kako mogu ogovarati i zlonamjerno prenositi tuđe riječi, ponekad i oni koji obavljaju namaz, poste, koji sigurno znaju što su o tome rekli Allah, dž.š., i Muhammed, a.s. Kako ih ne obuzme panika pred ivicom džehennemskog ponora kojim hodaju? Protiv Allahove, dž.š., Riječi ustati, a klanjati namaz, ići u džamiju…pa šta je to?

Ljudi dobrih misli i dobrih namjera daleko će biti od svih tih sumnjivih puteva, na koje poziva šejtan u svojoj zlobi. Oni neće dopustiti da ih ovaj pokosnik sunovrati u ponor.

Svijetla lica izlaziće dobri čovjek pred svoje bližnje, pred svoje prijatelje, jer je on daleko od zle riječi. Neće dopustiti da svijetlost njegove duše zastre mrak zlobe i ogovaranja. On, sigurno, neće biti taj koji jede meso svoga mrtvog brata. On, sigurno, neće pasti u tu strašnu gnusobu. On čuva dostojanstvo čovjeka, a Allah čuva njegovo dostojanstvo. Da ljudi hoće prihvatiti Istinu da je zla riječ samo čisto zlo, koliko bi bilo više sreće na ovoj zemlji! Pa zašto neće da poslušaju?

Ispričaću sada jedan istinit događaj iz doba prvih muslimana:

Allahov Poslanik posla jednom prilikom plemenu Benu Mustalik ubirača zekata Velida ibni Ukbu ibni Ebi Mujajta. Između ovog čovjeka i ovog plemena postojali su mržnja i netrpeljivost još iz predislamskog doba. Kada su beduini čuli da dolazi Resulullahov, a.s., izaslanik, sa radošću su pohrlili u velikom broju da ga dočekaju uz najljepše počasti i sa puno poštovanja. Međutim, Velid vidjevši da mu toliki broj ljudi ide u susret, preplaši se, misleći da su pošli da ga ubiju zbog starih zadjevica. On je još uvijek nosio u sebi prijašnje osjećaje prema beduinima ovog plemena. I nesporazum je bio očit. Velid u strahu pobježe i izvjesti Muhammeda, a.s., da se pleme Benu Mustalik pobunilo i da ne da zekat. A Muhammed kao i uvijek staložen, smiren, sa rezervom primi ovu vijest i ponovo posla istom plemenu drugog izaslanika, Halida ibni Velida da provjeri iznesenu tvrdnju. Halid kao iskusan ratnik, oprezno priđe beduinskom naselju. I gle, on ču glas mujezina, kako vjerne poziva na namaz. Obradova se, jer to je bio očit znak da pleme nije odbacilo islam, a time i davanje zekata.

Slobodno dođe među beduine, predstavi im se, a oni ga srdačno primiše. Prethodni nesporazum je ubrzo bio objašnjen i shvaćen. Zahvaljujući mudrosti Muhammeda, a.s., i njegovoj opreznosti u primanju vijesti, izbjegnuta je velika nesreća, koja je mogla imati nesagledive poslijedice.

Povodom ovog događaja došla je kur'anska poruka:

   „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“

(Kur'an, 49:6)

Događaj sa plemenom Benu Mustalik je vanredno upozorenje kako treba biti mudar u svim situacijama i ne nasjedati neprovjerenim vijestima. I opet, nažalost, srećemo ljude, koji olahko primaju vijesti za koje nisu sigurni. A upravo takve vijesti mogu nanijeti ogromne povrede ljudskim dušama.

Nekad zlobnici i loši karakteri prenose riječi da bi nanijeli zlo bližnjima, dobrim ljudima. Kad je ogovaranje kao „jedenje mesa mrtvog brata“, kako bi tek strašan stepen imalo nanošenje zla ovim putem. Za ovakve zlobnike spremljeno je dno Džehennema iz kojeg izlaska nema. A Allah najbolje zna!

Resulullah je rekao: „Čuvajte tuđe pravo i poštujte ga. Ne uhodite nikoga i ne istražujte tajne drugog da ih prepričavanjem raznosite. Nastojte se pokazati prema svakom iskreno i bez skrivenih namjera, a čuvajte se razgovora i upotrebe dvosmislenih riječi, kojima biste mogli druge uvrijediti.“

Ljudi nisu ni svijesni kako samo težak udarac i bol može nanijeti opaki jezik, kobna riječ. Smutnja, potvora, zavađanje ljudi su poroci, koji crpe sokove iz šejtanskog zla. To su otrovne strijele uperene u ljudske duše. Nosioci ovih zala su djeca vječne vatre. Islam je zato ustao protiv tog zla u svim njegovim vidovima i oblicima.

Na Oprosnom hadžu Resulullah je rekao:

„Oni koji kleveću poštene žene, neka su prokleti na oba svijeta. One koji optuže poštene žene zbog nevjerstva u braku, ili zbog nemorala, a ne mogu za to izvesti četiri vjerodostojna svjedoka, kaznite sa 80 udaraca i nikada im ubuduće nemojte ni u čemu vjerovati, jer to su nevaljali ljudi.“

Ahmed i Ebu Davud su zabilježili predanje Abdurrahmana ibni Džubejra od Enesa, da je Resulullah rekao: „Kad sam bio na Miradžu, prošao sam pored skupine ljudi, koji su imali bakrene nokte i njima su trgali svoja lica i prsa. ‘Ko su ovi ljudi?’, upitao sam Džibrila, a on mi odgovori: ‘To su oni što su klevetali ljude i kaljali njihovu čast.'“

Hasan Basri je pripovijedao:

„Nisi u istinskom imanu sve dok drugima iznalaziš mahane, a sam nisi bez mahana. Stoga, prvo otkloni svoje mahane, a ostavi druge i njihove mahane. Ali znaj da nikada nećeš moći sve svoje mahane otkloniti, pa je najpreče da se njima posvetiš i njima pozabaviš.

U pametna čovjeka je jezik iza srca: kad hoće nešto reći on prvo promisli, pa ako će to biti od koristi, onda kaže. U protivnom, pametan čovjek šuti. U neznalice je srce iza jezika. On govori kad god mu se prohtije, uopće o tome ne razmišljajući.

Najpreče je da budeš svoj gospodar, da jezik svoj držiš svezan i da ne podliježeš pohotama tijela.“

Džafer el-Mensur je savjetovao svoga sina:

„Od mene su ti dva savjeta: Ne govori dok ne promisliš, a ne radi dok poslijedicu ne uočiš.“

 

Autor: Munir Gavrankapetanović

Iz knjige: ”Snagom vjere do savršenstva duše”

Za Akos.ba priredio: Admir Iković

 

Partite Facebook stranicu posvećenu autoru ovog članka:

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top