Kapetan Hajro: Na današnji dan poginuo narodni heroj Hajrudin Mešić

Hajrudin Mešić, heroj Oslobodilačkog rata, u ratnim danima poznat kao Kapetan Hajro, rođen je 1. januara 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik.

Bio je član Patriotske lige, organizator i vođa oružanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu na prostorima Zvorničke i Ugljevičke općine. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti: komandir policijske stanice u Ugljeviku, komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici. Poslije toga Prva teočanska brigada dobija naziv Brigada “Hajrudin Mešić”. “Zmaj od Majevice”, kako su ga još zvali u narodu, dobitnik je ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i policijskog odlikovanja “Medalja za hrabrost”.

Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine na Dan Armije 1994. posthumno ga je odlikovalo Ordenom heroja oslobodilačkog rata, a 1996. godine unaprijeđen je i u čin brigadnog generala.

Kapetan Hajro sin od oca Mehe i majke Zejfe, rođene Bećirović, rodom iz sela Šepak, opština Zvornik. Imao je dva brata i dvije sestre. On je bio drugo dijete po redu.

Osmogodišnju skolu završio je u Srednjoj i Donjoj Trnovi. Po završetku osnovne škole pohađao je i zavrsio podoficirsku školu JNA u Sarajevu.

Tokom službe u JNA, vanredno je završio vojnu akademiju JNA u Beogradu i dobio čin kapetana. Bio je oženjen i ima tri sina i suprugu koji sada žive u Tuzli. Posljednju službu u JNA, odradio je u Hrvatskoj u Karlovcu. JNA i Hrvatsku napušta i vraća se u rodni kraj Srednju Trnovu kada su počela ratna dogadjanja u Sloveniji i Hrvatskoj. U toku rata obavljao je niz visokih komandnih dužnosti, među kojima su: komandant Teritorijalne odbrane Ugljevik – Teočak i komandant 1. teočanske brigade.

Od samog početka vojne karijere doimao se kao osoba čvrstog a dobrog karaktera. Idejno- političku usmjerenost, vojno-stručnu osposobljenost i psiho-fizičku stabilnost – sve je to u svojoj ličnosti sublimirao Hajrudin Mešić. Posljednji čin iz bivše JNA koji je nosio bio je kapetan prve klase. Otuda su ga njegovi borci i narod zvali Kapetan Hajro.

Prilikom jednog kontranapada, 09. 05. 1992. godine u rejonu Boljkovice, Hajro je lakše ranjen ali je i dalje ostao na bojištu da komanduje svojom jedinicom. Odbrana ovih sela bila je presudna pa su napadi na njih četnike koštali velikog broja žrtava. Hajrina taktika vođenja oružane borbe podrazumijevala je primjenu principa iznenađenja „ubacivanjem snaga u pozadinu neprijatelja i borbu u njegovoj dubini“. Hajrini saborci Babak, Bobe, Mujo i mnogi drugi izveli su više takvih uspješnih diverzantskih borbenih dejstva na teritoriji pod kontrolom četničkih snaga. U takvim akcijama razbijena su neprijateljska utvrđenja u rejonima Ravne Njive, Brđani, Odžačina, te rejonima sela Boškovići, Malešići i Šetići.

Teočak je dugo vremena bio u okruženju, ali četnici nisu žurili sa napadima na tom kraju računajući ionako da je to njihova teritorija. Za to vrijeme momci iz bošnjačkih sela tog područja, prikrivajući se, prolaze i priključuju se Hajri. Neki od njih- upadali su u zasjede i doživjeli tragičnu sudbinu. Ukupno 82 hrabra momka, 82 lavova Teočaka.

(Teočak je naselje na južnom dijelu općine Ugljevik, sa pretežno bošnjačkim stanovništvom – po popisu iz 1991. oko 8,5 hiljada. U samom mjestu i široj okolini početkom agresije koncentriralo se oko 15.000 stnovnika, što mještana, što prognanika iz Bijeljine, Lopara, te raseljenih osoba iz sela općine Ugljevik. Samim rasporedom sela sa srpskim stanovništvom oko ovog područja /i jedinica JNA u njima/, ovo se mjesto prirodno našlo u okruženju i od marta do septembra 1992. godine ostalo je u blokadi. U okruženju je organiziralo svoje organe vlasti nivoa općine, koja će to i postati poslije Dejtona, na teritoriji površine 25 km2 i sa oko 10.000 stanovnika.).

Kada je bošnjačkom narodu teočanskog kraja zaprijetilo masovno odvođenje u konc logore i druga stradanja, Hajro se sa vojskom probija do Teočaka i organizuje odbranu prekinuvši time važnu komunikaciju Bijeljina – Priboj. Borci Teočaka, svaki od njih jedna legenda, odolijevali su najelitnijim četničkim jedinicama iz SAO Semberije i Majevice, i drugih okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine i iz Srbije i Crne Gore.

Uviđajući snagu ustaničko odbrambenog pokreta koji je izazvao nemir i nesigurnost u srcu četničke teritorije, Hajri se sa uvažavanjem počinju obraćati četničke vođe Dubajić, Mauzer i ostali – stalno nudeći pregovore i primirja. I tu onda demonstrira vrhunsku vojnu i političku taktiku. Nastavlja s pregovorima, ali istovremeno priprema veliku ‘Majevičku oluju’ oslobodilački slalom kroz četnička utvrđenja. Uz pomoć i sadejstva boraca sapanjskog kraja Hajrina vojska, iz dana u dan, ruši četnička uporišta: Laze, Čaklovicu, Čaire, Rastošnicu, Vasiljeviće, Zavid, Rožanj, Skakovicu. Time je obezbjeđena komunikacija Teočak – Goduš. Za oko 15.000 civila u teočanskom kraju to je postao put nade i spasa. Da nije bilo kapetana Hajre i njegovih momaka konc logori bi bili dopunjeni sa novih 15.000 ljudi, od kojih mnogi ne bi ostali živi.

Na slobodnoj teočanskoj teritoriji organizirana je uzorna vojna organizacija i civilna vlast kakva i treba biti u ratu. Provedena je regrutacija i obuka mladih vojnika u tamošnjoj kasarni, vršene su pripreme za buduće oslobodilačke akcije, jer čovjek Hajrinog kova nije mogao imati mira dok čitava Bosna ne bude slobodna. Zahvaljujući kapetanu Hajri Teočak je postao i ostao nepokoreno mjesto. Već je pokazano da je Kapetan Hajro bio nenadmašan strateg u vođenju vojnih akcija.

Ali Hajrudin Mešić je bio nenadmašan i u svim drugim aspektima ratne vještine. Narod ga je dobro razumio i čvrsto mu je vjerovao. Postao je legenda za života. Legenda o kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog ratišta.

Poslije fantastičnih uspjeha u kojima je početkom septembra 1992. godine deblokiran Teočak, od jedinica Općinskog štaba TO Ugljevik-Teočak, Kapetan Hajro je pristupio organiziranju i formiranju brigade pod nazivom Prva teočanska brdska brigada, čiji je on bio komandant. Brigada je formirana 16. 09. 1992. godine (u kasnijim preformacijama preimenovana je u 255. slavnu brdsku brigadu „Hajrudin Mešić“ Teočak).

A legende ne nastaju i ne ostaju tek tako. Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji. Pokušao je da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, onom narodu koji mjesecima umire od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali – a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. Slučajna smrt (ako u ratu ima slučajne smrti) spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice.

Noć uoči pogibije – pjevao je sa čuvenim goduškim komandirom -Jusom Jusićem Bonzom pjesmu o “Zmaju od Bosne”.

Komandantska hrabrost, lična neustrašivost, požrtvovanost koja zadivljuje, odlučnost koja začuđuje – bile su karakteristike koje su krasile istinsku legendu sjeveroistočne Bosne. Uspjeh na vojnom i političkom planu vezan je za ime legendarnog komandanta Hajrudina Mešića čije djelo neće nikad biti zaboravljeno. On je bio organizator golorukog naroda da pruži otpor agresoru i da se stavi na branik naše domovine, Republike Bosne i Hercegovine. Nije čekao pomoć iz dubine slobodne teritorije. Morao je djelovati sam. Narod sjeveroistočne Bosne i dan-danas još uvijek govori: „Hajro je živ“. Za života postao je legenda; njemu pripadaju prve stranice naše historije, historije RBiH. Dok je u početnom periodu agresije, uglavnom, cijela Bosna bila bunovna od sna, ne shvatajući kakvo joj se zlo sprema, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će se buduće generacije kretati. Legenda o Kapetanu Hajri, kao spasitelju naroda i nenadmašnom vojskovođi, davno je prešla granice zvorničko-teočanskog bojišta. Zato su heroja, Kapetana Hajru, opjevale mnoge pjesme.

ZEJFA MEŠIĆ MAJKA LEGENDARNOG KAPETANA HAJRE

Veće i teže žalosti na srcu nema od one za djecom.

U tuzlanskom naselju Ši Selo svoje staračke dane živi Zejfa Mešić, majka čuvenog komandanta s Teočaka, “zlatnog ljiljana” i heroja oslobodilačkog rata Hajre Mešića, poznatijeg kao Kapetan Hajro. Više od 80 joj je godina. Živi s najmlađim sinom Bakirom i njegovom porodicom.

– Nije me ubila bolest, već žalost. Kad sam u Drugom svjetskom ratu izgubila dva brata, svi su mislili da ću poludjeti od tuge za njima. A onda krenuo život, pa rađanje i podizanje svoje djece. I opet došao rat. Poginu mi najprije Hajro. Izginu mnogo rođaka, poznanika. Nakon rata umrije mi muž Meho. Pa, poginu unuka u Janji od 23 godine. Potom mi naprijeko, umrije najstariji sin Hamdija. Zatim umrije mi brat.  I sve žalosti na jednu stranu, ali veće i teže na srcu nema od žalosti za djecom – priča kroz suze majka Zejfa.

Na zidovima sobe Hajrine ratne fotografije. Poginuo je 30. oktobra 1992. Svako malo, pogleda na njih, pa iznova prolije suze. Prisjeća se vremena kad je otišao u srednju vojnu školu, vremena njegovog službovanja, a potom napuštanja bivše JNA.

Napustio je JNA još 1990. Došao u Trnovu, pitamo ga što je napustio vojsku, a on samo vrti glavom. Jednom nam reče: “Bojim se da dolazi vrijeme da će udariti nacija na naciju, vjera na vjeru”. Nakon izbora postavili ga za komandira policije u Ugljeviku. Vidio je na vrijeme šta se sprema. A, onda je krenuo rat.

Ženu i djecu je vodio sa sobom po ratištu. Vjerovao mu je narod i zato su svi i krenuli za njim i iz Teočaka i iz Sapne i svih ovih okolnih mjesta – priča nam majka Zejfa.Nije, kaže ona, znala mnogo o Hajrinim vojnim planovima, akcijama koje je vodio. Nije dao da se o tome priča u kući, posebno ne da o tome “žene razbijaju glavu”. Bio je, veli, poseban: plah, otresit, ali pravedan i dobar.Kad je Hajro 30. oktobra 1992. poveo jedinice u proboj koridora prema Srebrenici, nije dao bratu Bakiru da ide s njim. Naredio mu je da ostane na Teočaku, pripremi još stotinjak vojnika da mu se, kad oni probiju liniju, pridruži s tom vojskom.

Sanjala tevhid

Noć uoči pogibije sanjam u mojoj kući sijelo. Dođe neka žena i donese mi haljine, neki narod se skuplja. Probudim se, ne mogu više da spavam. Ujutro, čuju se detonacije oko Baljkovice. Zove nas jedna komšinica da dođemo na kafu. U meni nešto sve drhti, ne znam šta mi je. Domalo vidim dođe moj sin Hamdija i neki ljudi s njim. Presječe me nešto. Pitam: “Šta mi je sa Hajre”, a on mi veli: “Nemam ti šta, mati, kriti, Hajro je poginuo…” –  teško izgovara Zejfa Mešić dok sjećanja naviru.

Nije dao da se ubijaju civili

Moj Hajro je bio školovan vojnik. Kad bi zauzeo neko selo, ostavio bi put da izađu civili. Kad bi zarobio srpskog vojnika, on bi ga razmijenio. I kad je stao rat i moj Hamdija se s porodicom vratio u Trnovu, mnoge komšije Srbi su mu rekli da poštuju njegovog brata baš zato što nije dao da se ubijaju civili – naglašava majka Zejfa.

Sa komandantom Hajrom na ratište išla i supruga Radenka

Mešić je među vojnicima u Teočaku bio poznat kao kapetan Hajro, a pamte ga i po tome što je u prve odbrambeno-oslobodilačke akcije po šumama na relaciji od Ugljevika prema Teočaku sa njegovom jedinicom išla i njegova supruga Radenka te njihovo dvoje maloljetne djece – sin Zlatan i kćerka Lejla.

Prema internet forumima koji su posvećeni poginulim bocima i komandantima Armije RBiH, supruga i djeca Hajrudina Mešića prvih dana sukoba na teritoriji BiH nalazili su se u u Subotici u Srbiji.

Čuli su se telefonom i on je rekao da idu za Njemačku. Rada nije htjela ni da čuje za to i poručila mu je da dolazi njemu, da je nije strah ni barikada ni četnika: „Ja hoću tebi“ – ispričao je Mešićev sin Zlatko.

Džavad Avdičević Babak, koji će kasnije biti i Mešićev zamjenik, rekao je da je to što je komandant sa njihovom jedinicom poveo suprugu i djecu, dovoljno govorilo koliko je bio odlučan da se bori za Bosnu i Hercegovinu.

Ako je žrtvovao ženu i djecu koju smo mi na smjene nosili, bilo nam je jasno kolika je njegova odlučnost da se bori. To nam je davalo dozu hrabrosti da eliminišemo strah…

– Hajro je bio najveći čovjek za mene. Samim „padom“ Bijeljine i kad smo vidjeli šta se sprema našem narodu, mi smo organizovali po selima straže. Međutim kada smo vidjeli šta se dešava, kada smo morali da potpisujemo lojalnost, oduzeli smo nešto oružja od civilne policije i krenuli put Teočaka – kazao je Hajrudinov brat, Bakir Mešić.

Kapetan Hajro poginuo je pokušavajući spasiti hiljade Bošnjaka

“Sa prkosne Majevice, legenda se Bosnom širi, Teočanska prva gazi na slobodu zemlja miri. Sa prkosne Majevice, vjetrovi mu ime zbore, gdje njegova noga kroči slobodarske sviću zore…”, riječi su pjesme posvećene Hajrudinu Mešiću, legendarnom komandantu Armije RBiH, u narodu poznatom kao Kapetan Hajro.

Njegov nasljednik na mjestu komandanta teočanske brigade Dževad Avdičević Babak kaže:

“Prvi put sam čuo za njega kada je napustio policiju u Ugljeviku uzevši tačno onu količinu oružja i municije koja je procentualno pripadala bošnjačkom narodu i s tim istim naoružanjem kao legalni komandir otvorio je policijsku stanicu u Teočaku. Tim potezom zbunio je i nas, ali i Srbe…” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Kapetan Hajrudin Mešić je 1992. godine u jednom intervjuu za Tuzlanski radio izjavio: “Njihovih prijetnji se ne plašim, jer sam svjestan da se borimo za pravdu, u ratu u kojem možemo biti samo pobjednici, a nikako poraženi. Mi vodimo pravedni rat i mislim da je pravda na našoj strani i zbog toga ne možemo izgubiti.”

“Doslovno je rekao: ‘Ja više ne mogu da čekam. Narod tamo testera noge, ja ne mogu više slušati i čekati. Ja im idem pomoći…’” (Rada MEŠIĆ, supruga)

“Već na polasku komandant Hajrudin Mešić sreo je vojnika Sabira bez pancirke i dao mu svoju.” (Mirsad ČELIKOVIĆ, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Nije dao bratu Bakiru da ide s njim. Naredio mu je da ostane na Teočaku, pripremi još stotinjak vojnika i da mu se pridruži kad oni probiju liniju.”(7) (Zejfa MEŠIĆ, majka)

“Samo je stigao reći: ‘Pogođen sam…’” (Mensur ČELIKOVIĆ Patara, saborac)

“U Teočaku je zavladala velika panika. Narod se bojao kako dalje. Nad Teočakom se nadvila tama, mislili smo da je sve gotovo…” (Hajrudin HODŽIĆ, saborac i borac 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić”)

“Ako smo u nevjerici u Tuzli osluškivali njegove sjajne pobjede u Podrinju, u još većoj smo nevjerici bili kad smo čuli vijest da je poginuo – u predahu bitke, od ‘gluhe’ topovske granate, tek jednog njenog čeličnog zrna koje će biti smrtonosno za najvećeg gaziju sjeveroistočne Bosne.” (Alosman HUSEINOVIĆ, burek.blogger.ba)

“Poslije pogibije komandanta brigada je nastavila kao da je ostao među nama. Radili smo po njegovim instrukcijama. Ratujući, skoro da sam njega vidio i slijedio njegove naredbe.” (Dževad AVDIČEVIĆ Babak, komandant 255. slavne brdske brigade “Hajrudin Mešić” i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

Neka je veliki rahmet Hajrudinu Mešiću, sinu Mehe i Zejfe, Kapetanu Hajri, Zmaju od Majevice, brigadnom generalu, Zlatnom ljiljanu, heroju OOR ‘92.-‘95., jednom od najvećih bosanskih sinova.

FUSNOTE:

(1), (4), (6), (7) i (8) A. Hadžić, Dnevni avaz, 14. april 2012.

(2) Dr. Edina Bećirević, Na Drini genocid – istraživanje organiziranog zločina u Istočnoj Bosni, 131. str., Buybook, Sarajevo, 2009.

(3) Nakon jula 1992. godine u Zvorniku nije više bilo živih Bošnjaka. Oko 35.000 stanovnika je protjerano, a oko 2.000 ubijeno.

(5) “Zajedno s vojnim aktivnostima agresor je pokrenuo etničko čišćenje kako bi promijenio demografsku strukturu države i tako stvorio uvjete za njenu podjelu. Agresor je doveo nesrpske stanovnike nekih gradskih područja u takvu situaciju koja bi dovela do njihovog istrebljenja putem ubojstava, psihičkog i fizičkog mučenja i nasilnog preseljenja.” (Bosnia and Herzegovina report for Office of the UN High Commissioner for Human Rights, 7. 10. 1992)

(6) camo.ch/avaz

(7) nap.ba

akos.ba