Kolumne i intervjuiU Fokusu

Razan Al-Najjar: Bijeli mantil natopljen krvlju

Nakon uzastopnih tvrdnji demokratskih Zapadnjaka da ”Izrael ima pravo na samoodbranu,” izraelskoj vojsci nije trebalo dugo da to pravo i ”ostvari.” U njihovom napadu ubijena je palestinska medicinska sestra, noseći bijeli mantil i brinući se o ranjenima.

Šta je natjeralo ovu krhku, mladu djevojku na protivljenje najjačoj vojsci Blistog Istoka? Pravi kontekst izraelskog prava na odbranu jeste zapravo i zvanična dozvola za ubistva, te njihova opravdanja. U ime takve ”samoodbrane,” izraelska vojska vrši masovne zločine nad civilima već decenijama. Jednom takvom svijet je svjedočio i 14. maja ove godine, kada su na red došli protestanti sa periferije pojasa Gaze.

Dvadesetjednogodišnja Razan Al-Najjar, medicinarka, postala je simbol otpora u trenutku kada se njezino ime našlo na listi žrtava u petak, prvog juna. Ona je odavno poznato lice u humanitarnom radu i u štampi, poznata po medijskim svjedočenjima o napadima na nenaoružane civile u maršu ”Velikog povratka.”

Ova energična djevojka bila je medicinski volonter u nastojanju da doprinese svim demonstratorima povrijeđenim u izraelskim napadima, a i sama je na kraju postala žrtvom snajperiste u tom srdačnom činu. Njena uniforma uprljana je krvlju i Razan Al-Najjar, nakon ranjavanja u prsa, je udahnula posljednji put.

Ova mlada djevojka platila je vlastitim životom cijenu pomoći žrtvama – sunarodnjacima. Velika masa ljudi prisustvovala je njezinom posljednjem ispraćaju, dženazi u kojoj su se prosipale suze i kidale emocije. Ambulantna kola su priredila simboličnu paradu odavanja počasti ovoj humanitarnoj radnici. Danas, ona je palestinska ikona i inspiracija generacijama.

Razan, u moru protestanata na otvorenom trgu Khan Yunis u pojasu Gaze, bila je simbolička i glavna žrtva. Njena smrt predstavlja zastrašujući bitnu poruku svim dobrovoljcima da pokušaju zaustaviti krvoprolića nevinih. Još od početka marša Velikog Povratka u martu 2018., izraelski vojnici su ciljano za mete uzimali medicinare, reportere i ljude sa invaliditetom. Neka od ranjavanja ljudi u predjelu glave i prsa su neposredno rezultirala smrću, a sve to je dokumentovano kamerama.

Izraelska vojska tretirala je demonstracije kao brisan prostor i priliku za ”lahko potezanje obarača.” I sve to u okviru ”samoodbrane.” Izraelski snajperisti nastavljaju progoniti nenaoružane nosioce palestinske zastave, praveći metaforu lovaca iz divljine sa dugačkim ciljnim spiskom ubijenih, ranjenih i trajno invalidnih. Ova zvjerstva i brutalno nasilje nisu zaustavili, sada već tradicionalnu, evropsku i zapadnjačku propagandu o tome da ”Izrael ima pravo na samoodbranu.” Fraza je stara već decenijama i predstavlja neku vrstu ”svete izjave” sa obje strane Atlantika. Ko se usuđuje napraviti kontradiktornost i upitati da li zaista i Palestinci imaju pravo na samoodbranu? Kako se ovi ljudi trebaju ponašati pod okupacijom, uskraćeni međunarodne zaštite?

To i nije komplikovana igra. Gotovo svako dobro zna da je izraelska okupacija pod imunitetom međunarodne zajednice, zaštićena od bilo kakvog kažnjavanja i odgovornosti. Ova postavka ima odražaj u vetu Vijeća sigurnosti, stavljajući tačku beznačaja na palestinske živote od strane zapadnjačke demokratije. Kreatori evropske vanjske politike su i sami dijelom ove hronične stagnacije, netaknute konstantnim nasiljem, uprkos porastu demonstracija širom evropskih trgova i pokretima svjetskih civilnih društava protiv ovog nemara.

S obzirom na to da je Evropa pokazala nemar, žrtava je sve više. Aktivisti civilnog društva napravili su nedavno nevjerovatan prizor, zaustavljajući ministre vanjskih poslova Evropske unije u ponedjelja 28. maja, za kada je bio zakazan njihov sastanak. Red od preko četiri i po hiljade cipela bio je napravljen ispred njihovog sjedišta u Briselu, kao simbol broja palestinskih žrtava ubijenih u napadu na pojas Gaze u samo deset godina.

Ono što je svima politički jasno jeste da, niti Evropa, niti međunarodna zajednica, ne rade ništa po pitanju zaustavljanja izraelske okupacije. Sve se, otprilike, svodi na prazne izjave osuda nakon svakog pojedinačnog zločina. Ali, niti ove prazne izjave ne utječu na povlašten status Izraela u očima Zapada.

No, danas, i evropski, i svjetski politički lideri moraju da pogledaju u oči prizor djevojke Razan Al-Najjar i njezine uniforme obojene krvlju prije nego što izjave da ”Izrael ima pravo na samoodbranu.”

Autor: Hossam Shaker

Izvor: middleeastmonitor.com

Za Akos.ba preveo: Mujo Adžemović

Povezani članci