Ganuši: Rušenje diktatora ne znači da je demokratija uspješno izgrađena
Tunis je 2011. godine ušao u novu eru slobode. Njegovo svjetlo sad obasjava cijeli arapski svijet, koji je živio izvan historije, jer bez slobode zemlja ne može kreirati historiju, decenijama pritisnuta tiranijom i ugnjetavanjem. Tuniska revolucija uvela nas je u novu eru demokratske tranzicije, a s uspjehom Arapskog proljeća dobili smo i mogućnost da se pridružimo ostatku svijeta u stvaranju historije. Ovi talasi promjena prelili su se iz Tunisa u Egipat, Jemen i druge zemlje. Naravno, suočili su se s kontrarevolucijom. Sada se odvija borba na različitim frontovima između revolucije za slobodu i kontrarevolucije. Trenutno se čini da kontrarevolucija ostvaruje prednost, ali snage slobode su vrlo snažne. Kao što smo mogli vidjeti kroz propast zavjere protiv Turske da bi se kaznila što je stala na stranu revolucija. I pokušaji da se Tunis uvuče u konflikt i rat su također propali. Tunis pokazuje da je moguće imati demokratiju u arapskom svijetu, da je moguće imati demokratiju u islamu i da islamisti i sekularisti mogu sarađivati i živjeti zajedno. Tranzicija je još u toku. Ako pogledamo historiju revolucija, ona nam pokazuje da podizanje revolucije ne znači da će ona uspjeti, a rušenje diktatora ne znači da je demokratija uspješno izgrađena.
Postoje, s jedne strane, oni koji islamskim otporom smatraju potpuno negiranje i odbacivanje modernog svijeta i oni optužuju za robovanje ili asimiliranje u modernost drugu stranu koja tvrdi da je nemoguće u potpunosti negirati i odbaciti moderni svijet i da je neophodno da se o tome pregovara i raspravlja. Kako vi vidite ovu pojavu?
Ova debata započela je u 19. stoljeću, kad su u muslimanskom svijetu uvidjeli da je konkurentska civilizacija napredovala prema modernosti i razvila vlastita sredstva za proizvodnju, naoružanje i tehnologiju. Ovo ih je natjeralo da postave pitanje zašto je druga civilizacija napredovala dok su oni nazadovali? Jedan od nekoliko odgovora koji su se pojavili u muslimanskom svijetu bio je da ne možemo napredovati dok ne usvojimo isti takav način života i ne postanemo poput Zapadnjaka. Drugo stajalište je bilo da mi takvo ponašanje trebamo odbaciti, jer naša religija zabranjuje preuzimanje običaja od drugih civilizacija. Rješenje koje je predložio islamski reformistički pokret bilo je da ne prihvatamo sve i ne odbacujemo sve, već da uzmemo ono što nam je potrebno od drugih civilizacija, a da u isto vrijeme sačuvamo svoju religiju i identitet. Hajruddin-paša, koji je bio beglerbeg Tunisa i veliki vezir Osmanskog carstva, zastupao je ideju da nam islam omogućava da uzmemo sve što je dobro, ako to nije u suprotnosti s našim vrijednostima. Naprimjer, u slučaju žena, raspravljalo se o tome da li žene trebaju ostati u kući ili izlaziti, živjeti i ponašati se kao i Evropljanke. Rješenje koje je predložio islamski pokret bilo je da žene trebaju izlaziti i raditi, ali čuvajući svoj identitet i balansirajući svoje različite uloge i odgovornosti. Tako današnje muslimanke rade, prisutne su u javnoj sferi, ali primjenjuju islamski način oblačenja, koji odražava ovaj balans između njihove uloge u javnoj sferi i njihovog religijskog identiteta.
Opširnije na portalu Algoritam.net
