Kuća
Tiha i bogata bila je ta treća ratna jesen na prostorima čitavog Sandžaka. Ovdje, u ovoj pitomoj kasabi stisnutoj između dvije rijeke, zelenog Lima i male, divlje Mileševke, u baščama su se rumenjele i plavile jabuke, dunje i šljive. To je bio dar od Boga, uz ovo žita i krompira, što je rodilo u poljima s obje strane Lima, jer ide zima, surova i ratna. Valja je preturiti preko glave.
Prijepolje je te jeseni, 1943. godine, bilo varošica sa 300-400 kuća. Najčešće kućica pokrivenih šindrom, a još češće daskom, sa lijepim vrtovima i baščama. Naselje se razvuklo uz obje rijeke, stisnuto brdima sa sve četiri strane. Njegovi kvartovi; Musala, Vakuf, Centar, Čair i Šarampov, vodili su svaki za sebe, pomalo zaseban život. Ali, svakog se trena, u bilo kom dijelu grada, znalo šta se u kojoj kući zbilo, pogotovo begovskoj, ko se oženio, ko umro, ko boluje i koji je nasilnik istukao svoju ženu; kad i kome otići na dženazu. To je čar ili usud svih malih gradova na svijetu, pa i ovog.
Glavna i najljepša ulica čaršije ide od Vakufa do centra grada u kojem se nalazi najveća od tri prijepoljske džamije. Nešto dalje, s njene gornje strane, raskošna na tri sprata Šećeragića kuća, a niže dućani i magaze prijepoljskih trgovaca i zanatlija. Niže, bar 200 metara, velika u kamenu urađena pravoslavna crkva sa ogromnim dvorištem i u njemu stoljetnim stablima lipa i platana. Ova ulica vodi do velikog kamenog mosta na Limu, a tu se naselje Šarampov stislo uz samo brdo. U njemu je treća prijepoljska džamija. Na kapijama grada stražari su brda Sokolića i Gradina, koji se čine tako blizu, da s jednog, kamenom, možeš dobaciti do drugog.
Naša porodična kuća bila je sagrađena pred sam rat pedesetak metara niže od glavne gradske džamije, u samom centru grada. Prilično velika, na dva sprata, tvrdo rađena za ondašnje prilike i dosta lijepa izvana. Imala je sedam-osam soba, dvije velike kuhinje, prostrane hodnike i ogroman trijem. Prilično udobna bila je za život mnogobrojne čeljadi, a vlasništvo dvojice braće Račića i njihovog prijatelja Zulfa. Sva trojica su imali mnogo djece, pa je dvorište ispred kuće u proljetna jutra nekad ličilo na školsko. Starija djeca pomagala su majkama i očevima, a mlađa su satima uživala u igri, dok ih glad ne bi natjerala da uđu u kuću i otud se vrate sa debelim namazanim kriškama hljeba, koje bi za čas bile slatko pojedene.
Lijepo i toplo jesenje vrijeme poče se kvariti čim prođe prva nedjelja oktobra. Beskrajno plavetnilo neba najprije se išara, visoko gore, ogromnim sivkastim oblacima, koji su tromo plovili iznad varoši. Onda niz Lim, možda s njegovog izvora, gore na granici Albanije i Crne Gore, prostruja hladan vjetar mahalama i sokacima i oblaci se spustiše. Otežaše i potamnješe. Navlačili su se nekako prijeteći i kako su krupnjali činilo se da su sve niži, i niži, iznad samih gradskih krovova. K’o mrka kapa koju ti uporno neko navlači na čelo i oči. Sokaci opustješe.
A onda poče kiša. Prve se kapi prosuše krupne, rijetke, nabubrile. Činilo se k’o da nekud žure, da će se prosuti ovdje na grad, pa onda produžiti dolje niz Lim ka Priboju da i njega natope.
Ali, smrači se još više i onda otpoče liti. Uporno, bez trena predaha, čitavog tog dana i čitave noći. Jutro osvanu malo svjetlije, ali sa oblacima i kišom koja nije prestajala. Ni tog, ni sljedećih dana. Već trećeg dana brzaci i potoci počeše rasti, mutni k’o oranje od zemlje sa Pušine, Ravana, Srijeteža i ostalih brda oko grada. A sve ove vode slivale su se u Mileševku i Lim. Iako veći, s mnogostruko dužim tokom, Lim nekako bijaše pitomiji, kao domaćin od dobra i ugleda. Bio je ogroman, modrožut, širok od jedne do druge obale, ogromnih talasa da ih je strašno gledati. Poplavio je najbliže njive i polja, šarampovske kuće koje su bile najniže, ali dublje u varoš nije išao. Kao da nije ni mario za nju.
Građani, pogotovo oni stariji, koji i duže pamte, bojali su se mnogo više male, divlje Mileševke, nepredvidive ćudi u ovakve kišne jeseni. Od svog izvora u brdima, nedaleko od čuvenog starog manastira Mileševo, ona je i sada primila u sebe sve divlje, brdske vode Hisardžika, Kosatice, Taševa, Pušine, Hrasna i drugih sela; otežala od njih razlila se i pomahnitala. Na nesreću ove male varoši, njen tok kroz naselje nije bio ničim omeđen. Već od vakufskog mosta, ona se širila dolje ka ušću u Lim i tu, činilo se, narastala trostrukom snagom. Muškarci, čak i oni koji nisu bili dokoni, počeše u grupama obilaziti obale rijeke i mjeriti njenu strašnu snagu, ali sa pristojne razdaljine.
Nakon četvrtog dana u kojem kiša još nije počela jenjavati, u ljude poče da se uvlači strah. Onaj tihi, prastari čovjekov strah pred silinom prirode i njenom rušilačkom moći. Hoće li stati i kad? Hoće li nastradati kuće, imovina i ljudi? Treba li krenuti u spašavanje ili čekati da te voda prevari? Ne bi joj bilo prvi put!
Brižna i mračna bila su lica obojice braće, Maša i Dauta, i njihovog prijatelja Zulfa. Velika, tvrda i sigurna je njihova zajednička kuća, ali vodi, vatri i vojsci nije vjerovati. A tolika nejač u kući, stari roditelji i žene. I sva imovina koju su svojim radom stekli zadnjih dvadesetak godina, od svog rasturanja gore u Crnoj Gori. Skrasili su se i odomaćili u ovoj maloj, pitomoj kasabi. Oženili, postali domaćini. Po poštenju cijenjeni među susjedima, i domaćim i muhadžirima.
„Mašo, ja bih đecu i ove stare poveo noćas kod Sadikovića. Biće im sigurnije. A nas trojica ćemo čuvati kuću“, s već vidnom panikom u glasu i držanju, javi se Zulfo.
„Ne budali Zulfo, molim te! Vidiš da je voda još daleko od kuće, a ovo nije pletara, ovo je tvrđava. Ja glavom jamčim da ni doći do nas neće, uz pomoć Allaha“, suviše uvjeren u to što kaže, odgovori mu krupni, plećati Mašo, dobroćudni četrdesetogodišnjak bistrih plavih očiju. Otac šestoro djece.
„Čekaćemo i budno pratiti, hoće li voda i dalje rasti ili padati, pa ako prigusti ima nas dosta, spašavaćemo se“, reče Daut, stariji brat, staložen i sabran u svim situacijama, pa i u ovoj. Njegovo lijepo lice, prodornih crnih očiju, uokvireno kao gar crnom kosom odisalo je mirom i odlučnošću. Duboko u srcu on se nadao da neće biti tako hude sreće da po drugi put u dvadeset i nešto godina, za jedan dan ili noć ode u nepovrat sve što je sticano za jednog ljudskog života. Jednom je to bilo od zlih ljudi u Crnoj Gori, a evo se sprema drugi put od stihije. Skrušeno, bez glasa, umom i srcem, molio je Allaha, taj tihi muškarac, da ne dozvoli iznova ljudsku patnju.
„O Bože, a patnje je uvijek najviše na ovom dunjaluku…“
I petog dana kiša nije jenjavala. Rijeka je rasla, a huk i grmljavina njene vode, te pomahnitale praiskonske snage, nagonili su strah u srca. Gradom su kružile priče da se već zna za dva, možda i tri utopljenika. Neki su vidjeli kako matica nosi goveče, nečije sijeno, psa, a strah glasine nosi na krilima.
U smiraj dana, braća shvatiše da Mileševka još raste i da se opasno primakla njihovoj kući. Na nešto više od dva metra. Mutna, ogromna i poludjela. Teška srca ispratiše stare roditelje i djecu prijateljima, gore će biti sigurniji. Iako su njihova lica bila mračna od brige, srca je još grijala nada.
„Do noći ima još dosta, može Mileševka opasti i za dva sahata, a do jutra se prepoloviti. Gledali smo je takvu više puta“, razmišljao je Daut. Dogovoriše se da ništa od pokućstva ne iznose.
„Ujutro ćemo je mi akobogda, gledati daleko od naših kuća.“
Nad varoš je padala teška noć. Mračna kao bezdana jama. Rijeku nisu više mogli gledati, ali su čuli njenu prijeteću grmljavinu. Kad bi neki od njih trojice sa upaljenim lučem stao uz otvoren prozor, učinilo bi mu se da je voda pod samim prozorom.
„Bože, jesam li se ja ovo prevario, ili je ona baš tu?!“
Strašna briga izobličila je muževna lica trojice domaćina. Ćutali su. Riječi su noćas suvišne. Ponekad bi im se učinilo da je ovo neki ružan san, iz koga će ujutru izaći, a da ga se i ne sjete. Ali, pogled dignut na lica druge dvojice potvrđivao je zbilju. Huk i tutnjava vode prijetnja koja raste iz minute u minutu. Udarala je bijesno, lomila, činilo im se tu ispod njih, oko njih.
Bilo je iza ponoći, možda malo kasnije, kad je Daut odozgo sa sprata sišao u prizemlje da provjeri stanje kuće i vode. Kad je ušavši u veliku, prostranu kuhinju, čiji prozori gledaju u rijeku i Srijeteže, osjetio pod nogama vodu, užas je istog trena prostrujao kičmom i na tren paralisao ruke i noge. Nijemo je zurio u prozore, iza kojih se valjala sila. „Opet je Bog sručio nesreću na nas“, već sabran, a pomiren sa najgorim, on se pokrenu i u tri skoka nađe kod njih dvojice.
„Ustajte, jadna vam majka, rijeka će nas sve odnijeti! Već je prodrla u donji sprat! Spašavajmo glave!“
“Ne može bit”, s nevjericom, ali lica avetinjski blijedog, dočeka ga brat. „Ja ne idem. Ovu kuću rijeka ne može odnijeti!“
„Idemo Mašo, nećemo sirotiti onoliku đecu, a kuću će Bog sačuvati ako šćedne!“
Osvrnuše se oko sebe da možda zapamte, kako to ostaviše ono što se godinama kućilo, a sad se predaje rijeci. Pred kućom ih dočeka mrak i učini im se svud okolo voda. Oko kuće, oko njih, svuda. Gazili su je hladnu, dušmansku. Začas se ispeše uz sokak do kuća prvih susjeda koje su bile malo visočije i noćas sigurnije od njihove. Dočekaše ih pred vratima, osvijetljena kuća posvjedoči da ni u njoj, sem djece, noćas niko ne spava. Uđoše s domaćinom na kratko u kuću, ali ih strašni nemir opet istjera napolje, u tminu noći. Biće im teže, ali hoće da vide ono što je neizbježno.
A napolju, u noći, oni više nisu bili sami. Dosta komšija sa upaljenim zubljama luča bilo je tu. Kiša je jenjavala. Možda zbog svjetiljki, ali noć se činila manje tamnom. Mogla se nazirati, dolje niže, kuća i voda oko nje. Tutnjala je i dalje nesmanjenom žestinom. Svima je bilo jasno da joj nema spasa.
Prošlo je sat-dva vremena, a njima se činila vječnost, kad je dolje par metara ispod njihovih nogu zatreštalo kao gromovi, zaglušujućom silinom kakvu uši dotad nisu čule i njihova velika, tvrda kuća već je nestajala u talasima. Kao da je nikad nije ni bilo.
Prodoran vrisak prolomi se kroz noć i onda komšije vidješe kako se mlađi brat Mašo pokušava oteti iz ruku brata i prijatelja i strmoglaviti u bezdan rijeke. Pritrčaše i prihvatiše na ruke krupno tijelo mladog čovjeka bez svijesti.
Doniješe ga do prve komšijske kuće. Unutra, on se brzo povrati. Pogledom punim bola pređe po licima prisutnih, a onda zari lice u dlanove i zaplaka. Gorko, kako to samo može prepuklo muško srce. A to srce se osjećalo kao gubitnik. Do njega nisu dopirale riječi utjehe i bodrenja prijatelja i komšija. Ono se bilo zatvorilo u svoj bol. Taj bol nadjačao je sve ostalo. Čak i svijest da je on, hranitelj brojne porodice živ i zdrav. Da su mu djeca, žena i roditelji na sigurnom. Da će morati početi sve iznova. Po drugi put.
Kad se dobro razdanilo, mogli su krenuti kući svojih prijatelja i biti uz djecu, žene i roditelje, sad kad im je najteže. Nijedan od trojice nemade snage da se osvrne na mjesto gdje je do juče bila kuća, na rijeku koja je počela jenjavati. Na nju pogotovo. Nju su mrzili.
Saznadoše usput daje Mileševka noćas, sem njihove odnijela još pet kuća i vakufski most. Saznadoše i čije su kuće.
Prilazeći kući, Mašo se prisjeti da na tavanu kod Sadikovića imaju ostavljeno pet tovara žita. To je bio višak od onog što nije moglo stati u njihovu golemu, punu kuću. „A i žena ima dukate. Kapu sa 50 zlatnika. Dobila ih je od đeda i bijače. Od toga ću početi. Važno je da đeca ne ogladne i starci. Radiću. I dosad se nisam libio rada. Mogao sam svaki posao odraditi za trojicu. Biće nafake. A Bog će pomoći i da se stekne krov nad glavom. Uzdam se u Njega i u svoje ruke.“
Vedrilo se. Razmicali oblaci i postajalo svjetlije. Mokra, opustošena varoš ulazila je u nov jesenji dan. Brda oko nje i nebo iznad, mirno su i ravnodušno posmatrali dolje u kasabi ljude i njihovu patnju, svjesni valjda da oni ostaju, a ljudi prolaze, i tako od pamtivijeka.
Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić
akos.ba