Hajrudin Šiba Krvavac: Das ist režiser
Piše: Edib KADIĆ
Istaknuti režiser i scenarist Hajrudin Šiba Krvavac rodio se u Sarajevu 22. decembra 1926. godine. U Drugom svjetskom ratu bio je ilegalac i učesnik Narodnooslobodilačke borbe. Nakon Rezolucije Informbiroa iz 1948. godine zatočen je šest mjeseci na Golom otoku. Vrlo se rano posvetio filmu, svom životnom opredjeljenju i profesiji. Počeo je u “Bosna Filmu”, za koji je snimio mnogo dokumentarnih, reklamnih i propagandnih filmova, među kojim se izdvajaju: Skidanje zara i feredže (1949), Storija iz mjesečnika br. 33, Uspomene s pruge (1952), Planinci (1954), Djeco, čuvajte se (1961) i Nišani (1981). Prvi svoj igrani film, Vrtlog, snimio je 1964. godine, a iza toga ostvaruje uspješan niz akcionih filmova: Diverzanti (1967), Most (1969), Valter brani Sarajevo (1972), Partizanska eskadrila (1979). Od nerealiziranih projekata ostao je Konvoj za El-Šat, koji se također bavio ratnom temom. Napisao je i dvadesetak scenarija. Umro je u Sarajevu 11. jula 1992. godine.
“Mene je Rezolucija zatekla u Beogradu. Bio sam student prve generacije Više diplomatsko‑novinarske škole. Okupe nas u amfiteatru, dođe Đido. Optuže mi cimera da je bio za Staljina. Svi šute, ja ga branim. Sto posto sam bio ubijeđen da nije kriv. Sutra pokupe i mene i njega i na Goli otok. Držali su nas tamo šest mjeseci, da bi nas na kraju pustili. Kada sam se vratio iz Beograda, tumarao sam po Sarajevu. Jednog dana sretne me Finci, bio je ministar za kulturu, pa me pita: ‘Bi li ti, Krvavac, radio na filmu?’ ‘O filmu znam ono što sam vidio na platnu. Ne bih’, odgovorih mu. ‘Mlad si, naučit ćeš’, veli. I tako sam počeo raditi na filmu”, rekao je Šiba Krvavac o svojim filmskim počecima.
Čovjek bez osjećaja straha
“Šiba je bio legenda ovog grada. Rođen je na Mejtašu, čitav svoj život proveo je na Mejtašu i na koncu je na njemu i umro. On je volio svoje rodno Sarajevo i ta velika ljubav očitovala se i njegovim ostankom u opkoljenom Sarajevu, iako mu je više puta nuđeno da iz njega ode. Bio je jako dobar čovjek i čovjekoljubac. Veoma je volio pomagati mladima i nije mu bilo strano da pomaže svima kojima je ta pomoć bila potrebna. Volio je ljepotu svake vrste i veoma se volio šaliti”, izjavila je za Slobodnu Evropu Devleta Filipović, direktorica Kinoteke BiH.
O Hajrudinu Šibi Krvavcu uvijek su s poštovanjem govorili glumci i njegovi filmski saradnici, čak i oni koji su se Šibom ideološki i politički razišli tokom Agresije na BiH.
“Za vreme rata dok sam snimao neku komediju na Palama, Šiba je bio u Sarajevu. Kao i sve Sarajlije tih godina, živeo je teško. Bio sam svestan da je Šiba dole, a dole su bili i mnogi moji prijatelji. Čuo sam se s njima i razgovarali smo kada su to uslovi dozvoljavali. Bio je šećeraš i jedva da je mogao preživeti u mirnodopskim uslovima. Molio sam ga da izađe iz okoljenog Sarajeva i nudio sam se da mu organizujem dolazak. Hteo sam da ga smestim u svoju kuću u Šumadiji, u istu onu u kojoj sam ga venčao. Odbio je kazavši da želi da ostane sa svojim narodom”, prisjetio se Velimir Bata Živojinović.
Krvavčevi ratni filmovi priče su o borbama specijaliziranih partizanskih jedinica i tzv. ilegale. Oni su dramaturški zasnovani na motivima stripova i američkih akcijskih filmova, pogotovo vesterna, za koje je govorio da su njegova velika ljubav. U njegovim se filmovima maštovito spajaju akcija i emocija, osobne drame s epskom tragedijom, idealizirano junaštvo s psihologijom iskušenja, koju skoro uvijek prati doza humora. Krvavčev filmski opus dosljedno je žanrovski kodiran, a profesionalno sasvim čisto izveden, što mu je osiguralo veliku popularnost u bivšoj Jugoslaviji, ali i na inozemnom filmskom tržištu. Šibini filmovi popeli su se u Kini i Indiji na sami vrh popularnosti. Bio je od onih režisera koji najviše vjeruju publici i njenoj sposobnosti doživljavanja istinskih vrijednosti. Radio je s posebnim osjećajem za estetiku i uvijek je bio očaran ljepotama Bosne i Hercegovine. Dugo se bavio snimanjem filmova kojima je pratio izgradnju velikih objekata kao što su hidroelektrane na Neretvi.
Mensur Čolaković prisjeća se Šibine neustrašivosti: “Šiba nije imao osjećaj straha. Često je nas saradnike pri snimanju izuzetno opasnih scena pazio kao djecu i govorio nam: ‘Nemojte vi ići ovamo ako vas je strah.’ Svi Hajrudina Krvavca poznajemo kao režisera koji je radio partizanske filmove akcionog žanra. Bio je veliki esteta i znao je kako iz kamere izvući maksimum. Davao je šansu svojim mladim saradnicima za čije je potencijale znao, a koji se još nisu bili dokazali.”
I Ljubiša Samardžić, glumac i režiser, prisjetio se u jednom intervjuu kakav je bio odnos Šibe Krvavca prema glumcima: “Bio je veoma brižan i uvek se tako i odnosio prema nama. Sećam se da smo jedne prilike ludovali u onom vozu koji je išao gore na Vracama, a on je sve vreme brinuo samo da ne nastradamo.”
Spašavanje vojnika Bambina
“Na jednom evropskom festivalu imao sam čast razgovarati s čuvenim, svjetski poznatim režiserom Stevenom Spielbergom, koji je imao premijeru svoje ratne drame Saving Private Ryan. Razgovarali smo o našim filmovima i ratnim spektaklima. Tada je Spielberg izjavio da ga ne fasciniraju veliki ratni spektakli. I u svom filmu Saving Private Ryan pokazao je da nije oduševljen idejom velikih ratnih filmova sa scenama nepreglednih bojnih polja i beskonačnih okršaja. Nastavila se priča, pa je Spielberg, onako usput, izjavio da je imao priliku gledati filmove Hajrudina Krvavca iz kojih se uvjerio da se s mnogo manje sredstava, a s boljim radom s glumcima, može postići mnogo veći efekt u filmu. Ovo nam govori da je Spielberg zapravo proučavao djela Hajrudina Šibe Krvavca. Sticao se dojam, iako to Spielberg nije eksplicitno rekao, da se Spielberg, snimajući film Saving Private Ryan, koji je osvojio pet Oskara, vodio filmskom niti koju je Šiba Krvavac mnogo ranije kreirao”, kaže Mensur Čolaković, asistent režije i režiser druge ekipe za akcione scene na filmu Partizanska eskadrila, dugogodišnji prijatelj i saradnik Hajrudina Šibe Krvavca.
Sličnu tezu iznio je i režiser Jasmin Durković. “Nedavno sam pažljivo gledao Spašavanje vojnika Ryana S. Spielberga. Taj se film danas smatra inovatorskim u žanru ratnog filma, prvenstveno zbog novog realizma slike, ali i tona koji je sa sobom donijela tehnologija. Međutim, meni je nešto drugo bilo zanimljivo u tome filmu. Scene su me jako podsjećale na jugoslavenske ratne filmove, naročito Šibine. Film sam gledao nekoliko puta i sada sam siguran – Spielberg je za potrebe ovog svog filma dobro istražio jugoslavenski ratni film, a naročito scene iz Mosta, Valter brani Sarajevo, Diverzanata i Partizanske eskadrile”, napisao je Duraković za portal Depo.
Film Nišani iz 1981. godine skoro je sasvim nepoznat film Hajrudina Krvavca. Bilo je više nego čudno da u to doba nastaje film koji se okreće proučavanju muslimanskih nadgrobnih spomenika. “To ostvarenje treba pogledati i vidjeti kako je Šiba u izuzetno skromnim produkcijskim uvjetima, s nekoliko zaljubljenika u bosanskohercegovačku baštinu, snimio film kojim je ateističkom društvu prikazao estetsku vrijednost nišana u Bosni i Hercegovini. Oni koji ne poznaju kompletno djelo Hajrudina Šibe Krvavca uglavnom ga povezuju s partizanskim filmovima. Tačno je da je on ljudima širom svijeta najpoznatiji po ovim filmovima, međutim, postoje i njegovi dokumentarni filmovi za koje se malo zna. Smatram da je neophodno da i ova djela Šibe Krvavca, koja su dokumentarni doprinos bosanskohercegovačkoj baštini, trebaju biti dostupna novim generacijama. Moramo više raditi na promoviranju majstora kakav je bio Hajrudin Krvavac”, naglašava Čolaković.
Snimajući film Nišani, Šiba Krvavac nailazio je na gigantske nišane koji su oblikom, dimenzijama i reljefnim slikopisima neodoljivo podsjećali na stećke. “Za ovu temu zaintereresirao se usput, jer je snimajući igrane i dokumentarne filmove nailazio na stećke. Budući da nije imao nikakav budžet za snimanje stećaka, nije imao dodatnu filmsku traku, pa je kratke zapise pravio na ostacima traka. Od tih ostataka upotpunjavao bi sliku“, istakao je Čolaković, dodavši da je snimanje stećaka, koje se nadovezivalo na dokumentarni film Nišani, počelo smetati finansijerima i tadašnjoj vlasti, pa je ovaj projekt ugašen: “Sve što je asociralo na religiju nastojalo se uništiti, pogotovo u Bosni i Hercegovini, a vlast je najrigoroznija bila po pitanju islama. Vi ste imali priliku vidjeti neke filmove za Šibinog života koji su imali patriotske sadržaje o životu partizana. Mogli su se vidjeti popovi i svećenici, ali samo u nekoj sporednoj sceni. Čim je film o stećcima sniman na teritoriju Bosne i Hercegovine, odmah je to nekima zasmetalo. U nekoliko navrata ispitivan je o ovome, a na kraju mu je snimanje filma o stećcima zabranjeno. Ne znam da li je ikada film o stećcima završen u tajnosti.”
Bio je zaljubljenik u svoj posao
Hajrudin Šiba Krvavac snimao je filmove za publiku svih uzrasta. Govorilo se kako je on najgledaniji režiser na planeti i kako su njegovi akcioni filmovi, u prvom redu Valter brani Sarajevo, bili izuzetno popularni u Indiji i Kini, u kojoj je proglašen najgledanijim filmom svih vremena. Po nekim procjenama gledalo ga je više od milijardu osoba. Ali to nije bio jedini Šibin film koji je stekao veliku popularnost na Istoku. “Dobro se sjećam kako smo snimali Most, a na račun tog filma dva puta sam bio u Kini, dočekan uz sve počasti. Hajrudin Šiba Krvavac bio je jedan od onih režisera koji je naprosto znao pogoditi puls inostrane publike, pa i gledalaca iz dalekih zemalja poput Kine. Partizanski filmovi koji su se tada snimali bili su za Kineze pojam uspješne antifašističke kinematografije. Kada sam bio gost na jednom filmskom festivalu u Pekingu, zbog Mosta su me dočekali kao pravu zvezdu. Kinezi su oduševljeno gledali film”, izjavio je istaknuti hrvatski glumac Relja Bašić za beogradske Večernje novosti.
U svojim filmovima imao je ustaljene motive i elemente borbe dobra i zla, vrijednosti prijateljstva, moralnosti i amoralnosti, pravednog i nepravednog, te izdaje kao jednog od motiva koji se kroz cijelu ljudsku historiju ponavlja. “Bez obzira na to koliko vlast nekog političkog sistema bila represivna, niko publiku nije mogao natjerati da filmove Hajrudina Krvavca gleda po nekoliko puta. Ljudi su odlazili u kino i s uživanjem gledali i danas gledaju njegove filmove. Gledanost nije postignuta glorifikacijom komunizma, koje u filmovima Hajrudina Šibe Krvavca gotovo da i nema, nego preko elemenata i vrijednosti koje je i Daleki istok prepoznao u filmovima Šibe Krvavca. Gledaoci su se mogli poistovjetiti s junacima Krvavčevih filmova koji su bili obični ljudi. Kroz razvoj filma može se uvidjeti da su to ljudi koji svojim osobinama i djelima postaju neka vrsta skromnih junaka”, naglašava Čolaković.
Krvavac je bio zaljubljenik u svoj posao, imao je nerv za film. Cijenio je svoje saradnike, ukazivao im povjerenje i davao im šansu, a iz glumaca je znao izvući maksimum. Tjerao ih je do samog ruba živaca, do onog momenta u kojem iz glumca uspijeva izvući svu emociju i prirodnost. Njegovi nekadašnji saradnici kažu da se Šiba volio šaliti. Iz najtežih situacija umio je izvući ono što posao od njega zahtijeva, a kod glumaca je znao razbiti tremu i strah. Zato su kadrovi njegovih filmova uvjerljivi kao da su snimani tajnom kamerom, a glumci su vrlo često zaboravljali da su uopće na setu.
“Hajrudin Šiba Krvavac verovatno je najinteresantnija ličnost u svetu filma. On je bio jedan beskrajno mio, pametan i mudar čovek. Poštovao je ljude i ljudi su ga beskrajno voleli. Sa svoja četiri filma ostavio je ogroman pečat na antifašistički film. To je čovek koji je zaslužio veliko poštovanje”, rekao je Ljubiša Samardžić.
Nekoliko dana prije nego što je napustio ovaj svijet, od prijatelja, saradnika, producenata i režisera i od svog već opkoljenog grada, Hajrudin Šiba Krvaca oprostio se sljedećim riječima: “Nedavno sam govorio s prijateljima da priželjkujem da se kao iz magnovenja javi neki pokret obnove Sarajeva i Bosne i Hercegovine, jer njegovi ljudi su uvijek znali da naprave čuda. I nijednog trenutka ne sumnjam da se čuda napraviti neće i da će se sve rane Sarajeva na najljepši način zaliječiti i da će Sarajevo, po onom svom starom historijskom običaju, uvijek izaći novije i ljepše.”
Odbio pomoć Bate Živojinovića
Režiser i producent Mensur Čolaković, koji je sarađivao sa Šibom, priča kako je u junu 1992. godine bio prisutan kada je teško bolesnog Šibu nazvao glumac Velimir Bata Živojinović. Bata je Šibi ponudio avion, helikopter, šta god je bilo potrebno, da ga izvuče iz opkoljenog Sarajeva i dovede na liječenje u Beograd. Šiba je, tvrdi Čolaković, Bati sasuo u lice da će “radije umrijeti sa svojim narodom nego da ga on spašava, on koji s kokardom četnikuje po parlamentu”. “Radije ću da mi klanjaju dženazu, nego da me ovakvi kao ti liječe i spašavaju”, rekao je Šiba Živojinoviću.
Oporuka Hajrudina Šibe Krvavca
“Kada umrem, ostavit ću dosta novaca, dosta da se može napraviti skroman američki pogreb. Prvo ne želim nikakav oficijelan, službeni, saveza boraca pogreb, ni komunistički pogreb, nek idu oni svi u p. materinu. Hoću da me sahrane po pravom muslimanskom običaju. Sva ta regulativa muslimanska da se obavi. I kada zadnji oni sjednu i čučnu i kažu ‘Hoćemo li mu halaliti?’ i ostali kažu ‘Halalosum’ i svi odu, ostanu hodže da mole se Bogu, da tada grmne Internacionala. Da se svi ponovo vrate, da se sa mnom oproste sad po komunističkom običaju, a u tabutu, tom muslimanskom, će biti samo lutka Hajrudina Krvavca i oni će skinuti zeleni pokrov i mene sahraniti po muslimanskom običaju uz zvuke Internacionale. I kad se ta komedija završi na groblju, sutra će ili prekosutra moji snimatelji za vrijeme normalnog obavljanja posla iz helikoptera prosuti moj prah po Hutovom blatu.”
