Dan kada je nebo plakalo, svijet šutio, a ubica ubijao: Srebrenički inferno
Srebrenički inferno je pjesma koju je napisao Džemaludin Latić u spomen na žrtve Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, pjesma od koje se razumnom ljudskom biću ma koje nacije i religije bio duša ispuni bolom, oči suzama, a knedla u grlu nikako da se proguta:
Majko, majko, još te sanjam
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći
Nema vas, nema vas, nema vas
Tražim vas, tražim vas, tražim vas
Gdje god krenem vidim vas
Majko, oče, što vas nema
Bosno moja, ti si moja mati
Bosno moja, majkom ću te zvati
Bosno majko, Srebrenice sestro
Neću biti sam
Bio je to dan kada je čovjek pokazao svoju tamnu stranu, dan u kojem je zlo pobijedilo dobro, dan u kojem su mogli, a nisu bili spriječeni zločinci da sprovedu u djelo svoje monstruozne ideje i zaokruže sve vrste zla na teritoriji Bosne i Hercegovine – i dan je to kada se muški jauk čuo do nebeskih sfera, a svijet je gledao i šutio!
Ulaskom u Srebrenicu 11. jula 1995. godine, Ratko Mladić je gledao u kameru i jasno dao do znanja šta se to sprema, nagovijestio je Genocid nad Bošnjacima riječima – napokon, došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru!
Bila je to velikosrpska ideja, zločinački pohod, mržnja koja je tinjala stoljećima u prsima onog Srbina — koji nikada nije oprostio smrtni grijeh svojoj slavenskoj braći — Bošnjacima, prelazak na islam. Kriviti samo Mladića koji je bio general bilo bi naivno, jer svaki pripadnik VRS koji je prekršio pravila ratovanja i postupao nečasno gori je od Mladića, jer trebalo je pogledati u oči svakom muškarcu i dječaku, ženi i djevojčici, tek rođenim bebama, mučiti ih, silovati i ubijati.
Ratovi su vođeni otkad je čovječanstva, imperije su se sukobljavale, ubijala je i jedna i druga strana, malo je prostora na zemaljskog kugli na kojoj se nije vodio rat. Mnogi kažu kako u ratu i ljubavi nema pravila, ali ne, nisu upravu, jer i u ratu i ljubavi ima pravila, a pravilo je samo jedno – budi čovjek i kada gubiš i kada pobjeđuješ!
U RS-u i Srbiji uče svoju historiju, laž predstavljaju kao istinu, a istinu predstavljaju kao najveću teoriju zavjere protiv njih, Genocid u Srebrenici predstavljaju kao običan zločin i usuđuju se javno negirati ono oko čega se gotovo cijeli svijet složio, međutim, nesporne pravne činjenice, Sud u Hagu i bezbroj dokaza i osuđenika svjedoče o samo jednoj istini, svjedoče da je u Srebrenici bio G E N O C I D.
Svake godine, 11. jula u Srebrenici, Bosni i Hercegovini i svijetu odjekuje vapaj, plač, krik muškarca, žene, dječaka i djevojčice, 11. jula će zločinac, ako savijesti ima poželjeti da se nije rodio, 11. jula će oni koji su šutjeli poželjeti da su progovorili, 11. jula će Bošnjaci poželjeti da im se nikada ništa slično ne dogodi, a to možemo samo unutarbošnjačkom slogom i jedinstvom!
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
