Zapadu uvijek nedostaje dokaza protiv terorista koji ruše Tursku
Piše: Bojan Budimac
Prvi komentari i analize ubistva ambasadora Ruske Federacije Andreya Karlova u Ankari obilovali su predviđanjima krize u odnosima između Rusije i Turske sve praćenim sintagmama poput “krhki (nesigurni, drhturavi) odnosi”. A, površne komparacije ovog s ubistvom Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine da i ne spominjemo. Iako su neporecive veze ubice ruskog ambasadora s terorističkom organizacijom Fethullaha Gülena (FETÖ) ustanovljene veoma brzo, one su se u tim prvim izvještajima, analizama i komentarima skoro redovno prešućivale u inostranoj štampi. No, zato je bilo u njima svega i svačega, uključujući i spomenutog Ferdinanda.
Lumen iz SkyNewsa David Bowden (prekaljeni dopisnik), izvještavajući o ubistvu Karlova, izvršenom 19. decembra 2016. godine, uspio je udrobiti i psihoanalitičke momente. “Rusima će ovo oživjeti sjećanje na ustanke na Kavkazu prije dvije decenije, kada su Čečenija i Dagestan ustale protiv Moskve”, piše Bowden, povezujući proteste ispred Ambasade Rusije i konzulata u Turskoj zbog Halepa s ustancima u Kavkazu i, još volšebnije, s ubistvom ambasadora. Dobro, znamo da mašta može svašta, ali ta čorba nije jestiva.
Vodu ne mute samo strani mediji
Ted Kemp iz CNBC-a uspio je napisati izvještaj u kojem spominje pokušaj puča u Turskoj od 15. jula ove godine, a da ni ne spomene Gülena, koji je stajao iza ovog krvavog pokušaja. Međutim, citirajući Iana Bremmera, osnivača i predsjednika “Eurasia Group”, konsultantske firme za globalne rizike (i hronično oboljelog od opsesivno-kompulzivnog poremećaja Erdoğanom), CNBC je natuknuo da je turski predsjednik Recep Tayip Erdoğan oslabio sigurnosni aparat svoje države čistkama (nespomenutih gülenista).
Boško Jakšić iz beogradske Politike ošljarski je sve pojednostavio povezavši i pripisavši napade kamionom u Berlinu i ubistvo ambasadora Karlova ISIL-u i binladenizmu (šta god mu to značilo). “Pitanje bez odgovora jeste da li su napadači direktno radili po uputstvima Islamske države, ili su bili ‘usamljeni vukovi’, ali čini se da je to nebitno”, piše samouvjereno Jakšić.
Nespominjanje FETÖ-a možda ne bi bio problematično da su navedene “analize” (a one su samo kapi u moru sličnih) pisane sat-dva nakon ubistva ruskog ambasadora, ali one su pisane više od 24 sata nakon atentata, kada je omanja hrpa dokaza o vezi Mevlüta Merta Altıntaşa s FETÖ terorističkom organizacijom već bila utvrđena. Ta hrpa nastavila se uvećavati u narednim danima. Ispostavilo se da je ubica imao instaliran komunikacijski program “Bylock” na svom telefonu, odnosno program kojim su se isključivo služili pripadnici FETÖ–a. Ustanovljeno je i da mu je komandir u Diyarbakıru, koji se poslije neuspjelog puča našao u pritvoru kao pučista, izdao nezakonit dvodnevni dopust baš na dane puča (gdje je bio i šta je radio tokom puča tek se treba istražiti). Listinzi mobilnog telefona pokazuju da je bio u intenzivnoj komunikaciji s “imamima” (naziv za operativne vođe FETÖ ćelija) iz Izmira i Diyarbakıra.
Međutim, veoma malo tih informacija dospijeva u strane medije. Kao da se namjerno ignoriraju ne bi li šum u protoku informacija imao bolju čujnost. Jedan prasak tog šuma bio je pokušaj plasiranja informacije da je Al-Nusra preuzela odgovornost za atentat na ruskog ambasadora u Ankari. Ofrlje fotošopirano “saopćenje”, koje su oni upoznati s formom Al-Nusrinih, ili po novom Jabhata Fataha al-Shama (JFS), saopćenja odmah prepoznali kao nekvalitetan falsifikat, navodno je poslato ruskoj državnoj novinskoj agenciji Sputnik. Negadljiva na dezinformacije bilo koje vrste, ona je promptno objavila breaking news. Niti modus operandi izdavanja saopćenja ima ikakve veze s praksom bivše Al-Nusre, koja za to koristi isključivo svoj sajt, a i Jabhat Fatah al-Sham (JFS) ubrzo je izdao demanti. Osim gülenističkih dezinformacionih septičkih jama na internetu, sajtovi po pravilu bez ikakvog impresuma, malo ko je prenio ovu patku (srbijanski kvaziinformativni portal B92 jeste).
Voda se muti i tamo gdje je potpuno bistra, a to ne čine samo strani mediji. Onima koji malo znaju o FETÖ-u još može biti progledana kroz prste pomisao da bi njegovim članovima bila dopuštena (ili prošla neprimijećena) lojalnost bilo kome drugome, u ovom slučaju JFS-u, osim Fethullahu Gülenu, samozvanom “imamu univerzuma”. Međutim, ko god išta zna o Gülenu zna da to nije moguće.
Jedno od pitanja koje se nameće jeste i ono zašto je FETÖ, koji se pokazao izuzetno vještim u manipulaciji percepcijom, izabrao za ubicu čovjeka čije veze s organizacijom ne mogu dugo ostati tajna? Ako je cilj pokvariti odnose između Rusije i Turske, zar ne bi potencijalno veću štetu i tim odnosima i pogotovo Turskoj nanijelo ako bi se ispostavilo da ubica dolazi iz redova JFS-a ili ISIL‑a?
Pogoršanje odnosa s Rusijom kao bonus
Teorija koja pokušava dati odgovor na ta pitanja zastupa mišljenje da je izbor Mevlüta Merta Altıntaşa bio “amaterska greška”, izazvana istanjenošću FETÖ kadrova čistkama koje su počele od kako je Vlada Turske u ratu s organizacijom (dvije godine), a naročito onima izvršenim poslije 15. jula. U “normalnim” okolnostima, kaže ta teorija, “imam” zadužen za atentat našao bi pravog pripadnika JFS-a ili ISIL-a i time zametnuo tragove. Kao primjer koji treba podržati tu teoriju, navodi se ubistvo Hranta Dinka, turskog Armenca, novinara i intelektualca ubijenog 19. januara 2007. godine. Ubistvo je izvršio klinac koji se nije mogao direktno povezati s FETÖ-om iako se mnogo kasnije ispostavilo da je to bila FETÖ operacija, kako su neki tvrdili otpočetka (pa zbog toga hapšeni i tuženi po izmišljenim optužnicama od strane gülenističke policije i tužilaca).
Nisam sklon da prihvatim tu teoriju. Zapravo, dozvoljavam sebi da je smatram pogrešnom i mislim da doprinosi (možda nehotično) manipulaciji percepcije. Da, svakako izgleda amaterski da se pošalje ubica koji će biti povezan s terorističkom organizacijom koja ga šalje odmah nakon otkrivanja identiteta, AKO i samo ako je cilj da se zametne trag. U svjetlu informacije da je Mevlüt Mert Altıntaş od 15. jula bio čak osam puta dio ličnog osiguranja predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana sve navodi na pomisao da se mnogo zlokobnija poruka željela uručiti odabirom Altıntaşa za atentatora – “Mi smo tu bez obzira na čistke i možemo da udarimo koga hoćemo i kada hoćemo.” Smatram sasvim mogućim da je to bio primarni cilj, a ako dođe do željenog pogoršanja odnosa s Rusijom, to bi bio bonus. No, to je ionako zavisilo od ruske reakcije i nije se moglo predvidjeti sa sigurnošću.
Da li ta jasna veza dovodi FETÖ i Gülena u opasnost? Pa ne pretjerano. Organizacija je ionako na udaru u Turskoj, ali, kao što uvod ovog teksta govori, to ima malo efekta na SAD i EU, u kojima je ova teroristička organizacija u najvećoj mjeri zaštićena. Hoće li eventualni zahtjev Rusije za Gülenovo izručenje, po okončanju istrage, o kojem govore izvori bliski kancelariji predsjednika Turske, biti uslišen? Sumnjam, unatoč trenutnoj volji Michaela T. Flynna, Trumpovog izbora za savjetnika za sigurnost, da time zakrpi odnose s Turskom. Ta volja prethodi detaljnom brifingu koji će Trump dobiti od CIA‑e.
Zapravo, čini mi se da se otvara prostor za relativizaciju dokaza o vezama FETÖ terorista s FETÖ organizacijom. Zvuči čudno, ali ako ništa od spomenutih dokaza “nije vrijedno” izvještavanja, a najveći broj tekstova koji sadrže oba imena (Gülenovo i Altıntaşovo) svode se na Fethullahovo negiranje veza ili čak kontraoptužbe po kojima je on žrtveni jarac, onda se stvara percepcija da “nema veze” da li je ubica pohađao gülenističke škole, bio stipendiran od gülenističkog biznismena, ubačen na policijsku akademiju gülenističkom prevarom, imao “Bylock” na telefonu, redovno komunicirao s “imamima” koji su pali u međuvremenu itd. Nema potrebe objašnjavati opasnosti svođenja dokaza na “nema veze,” a formula “usamljeni vuk” uvijek može pokidati te neraskidive veze FETÖ terorista s FETÖ, ma koliko apsurdna bila.
Eno se po Evropi švrćka poslanik Parlamenta Turske Faysal Sarıyıldız, koji je uhvaćen “in flagranti” kako prevozi oružje terorističkoj Radničkoj partiji Kurdistana (PKK), pa ga to ne čini teroristom (čak ni pomagačem) u očima Evropskog parlamenta, u kojem je rado viđen gost. Zapadu nikad nije “dovoljno” dokaza protiv terorističkih organizacija koje udaraju na Tursku. Rusija, kada je riječ o FETÖ organizaciji, zna s kim ima posla još od 2008. godine, kada je gülenističkim školama, kao ispostavama CIA (ruski zvanični stav), zabranjen rad. Hoće li utjecaj Rusije biti dovoljan da se zadovolji apetit zapadnjaka za dokazima? Vidjet ćemo.
