10 briga roditelja prvačića

Roditelji koji prvi put imaju prvačića ,polazak u prvi razred najstresnije preživljavaju. A rvačići se ne uzbuđuju mnogo zbog novina koje ih očekuju…Roditelji su puni pitanja, dilema, briga i strahova. Najčešća pitanja ili brige su:

1. Treba li da zna da čita i piše?
Naravno da, ne. Škola uostalom i služi da bi se djeca uz pomoć stručne osobe opismenila.

2. Da li i koliko treba da mu pomažem?
Roditelji ne treba previše da se mješaju u dječje školske obaveze i da umjesto njih rade domaće zadatke. Ne treba ni da im pakuju stvari za školu. Dovoljno je da im nekoliko puta pokažu kako da prema rasporedu časova spakuju knjige i pribor da bi oni to kasnije radili sami.
Dijete kome se previše pomaže teško će se osamostaliti i steći radne navike. Zato ga pustite da samo piše domaći, a vi eventualno, kada završi, prekontrolišite da li je dobro rješilo zadatke. Ako ima grešaka, nemojte odmah da ih ispravljate, već pustite njega da traga za ispravnim rješenjem.

3. Kako da mu nametnem radne navike?
Zajedno s djetetom napravite plan aktivnosti koji mora da se poštuje. Naviknite ga da, kada dođe iz škole, prvo treba da se malo odmori, jede i onda krene da uči i piše domaće zadatke. Biće mu od velike pomoći ako se navikne da uči i rješava domaće zadatke svakog dana u isto vrijeme. Osim što treba da ima ustaljeno vrijeme za učenje, mora da ima i mjesto u kući gdje će uvjek učiti. Najbolje je da to bude njegov radni sto, ali ako nemate uslova da mu ga obezbjedite, zajedno izaberite neki kutak u kući koji će služiti za učenje. Veoma je važno i da shvati kako školske obaveze treba da mu budu na prvom mjestu. Roditelji treba da znaju da đak prvak ne može učiti više od pola sata bez pauze i zato, ako za to vrijeme ne može da završi sve obaveze, neophodno je da napravi pauzu od sat-dva.

4. Šta sada sa njegovim igračkama?
Polazak u školu ne znači da je vrijeme igre prošlo jer igra je dječja potreba i nikako ne predstavlja gubljenje vremena. Kroz igru s vršnjacima dijete se socijalizuje, uči pravila ponašanja, a kroz igranje s igračkama oblike, vježba motoriku, razvija kreativnost. Zbog svega toga dijete treba da nastavi da se igra, a polaskom u školu mjenja se samo to što prvo mora da završi domaće zadatke, pa tek onda da se igra. Zato igračke ne treba sklanjati. Jedino treba ubaciti neke nove didaktičke – što više kockica i slagalica, lopte i lutke zadržati, dječacima ne braniti da se druže s automobilčićima.

5. Vannastavne aktivnosti?
Ovde je najbitnije naći pravu mjeru. Kao što nije dobro da dijete nema nikakve vannastavne aktivnosti, tako ne valja ni kada ih roditelji upisuju na sve i svašta, pa djeca ne mogu sve da postignu i vječito su umorna. Prvih nekoliko mjeseci, dok se ne naviknu na novu sredinu, prvačiće je najbolje i ne upisivati na vannastavne aktivnosti. Kada se priviknu na školu i učenje, shodno interesovanjima djeteta treba odabrati neki sport ili neku drugu sekciju, ali najviše dvije. Sat-dva nedeljno dodatnih aktivnosti za njih sasvim su dovoljni.

6. Da ga vodim u školu ili da ide sam?
Prvog dana obavezno. Bilo bi lijepo da porodica svečanim, ručkom ili već nečim po svom izboru, obiljleži taj dan. I sljedećih nekoliko dana roditelji ili neko od odraslih ukućana mogu dijete odvesti do škole, ali ne treba praktikovati uvođenje u učionicu, već samo do ulaza u školu. Kasnije, ako škola nije baš daleko, možda je dovoljno otpratiti ih do pola puta. U svakom slučaju, treba osluškivati dijete i procjeniti kada je spremno da ide samo.

7. Šta ako nije spremno za školu?
Ovo bi prije moglo da se svrsta u neopravdan roditeljski strah nego u mogućnost koja je realna jer to se zaista rijetko dešava. Uostalom, djeca su već pri upisu prošla neke testove, a sada se i kroz pripremu u obdaništima osposobljavaju za hvatanje u koštac sa školskim obavezama.
Ako se baš i primjeti da dijete teže savladava gradivo, roditelj ne treba da se osjeća sam u tom problemu i uvek može da se obrati učitelju, psihologu i pedagogu kako bi se djetetu pomoglo.

8. A ako bude loš đak?
Svaki roditelj želi da njegovo dijete bude dobar đak, ali nemaju sva djeca iste sposobnosti i mogućnosti niti želju da uče. U svakom slučaju ne treba se unaprijed plašiti od toga da će dijete biti loš đak. Umjesto da strahuju, roditelji treba da, shodno svojim mogućnostima, obezbjede djeci uslove za učenje, pomognu im da steknu radne navike i da prate kako napreduju u školi. Tako će im najbolje pomoći. Relativno je i šta znači to „loš đak“. Za neke roditelje to je čak sve što je manje od odličnog ili vrlo dobrog uspjeha. Roditelji, međutim, ne smiju svoje ambicije da ostvaruju preko djece i da od njih traže više nego što su ona u stanju da postignu.

9. Da li će se uklopiti u novu sredinu?
Neka djeca se uklapaju lakše, neka teže. Da biste znali kako se vaše dijete privikava, razgovarajte s njim, pitajte ga s kim sjedi, zna li kako mu se zovu drugari iz razreda, da li na odmorima ostaje u učionici ili izlazi s djecom napolje. Iz odgovora na ova pitanja saznaćete dosta o tome kako vaše dijete provodi vrijeme u školi, da li je samo ili već ima svoje društvo. Ukoliko procjenite da privikavanje ide teško, dobro je da porazgovarate i s učiteljem. Oni imaju iskustva u radu s djecom i pomoći će vam da otkrijete zašto adaptacija ide teško i šta da uradite da djetetu olakšate.

10. Šta ako ga budu tukla djeca?
Tu su roditelji naročito osjetljivi, što je i razumljivo jer djeca u školi treba da budu bezbjedna. Treba im objasniti da u tom slučaju treba da se obrate učitelju, dežurnom nastavniku ili bilo kome od odraslih osoba koje rade u školi. A kada dođu kući, da ispričaju roditeljima šta se desilo. Roditelji u takvim situacijama treba da budu prisebni, da pokušaju da što realnije sagledaju situaciju, ne reaguju ishitreno i ne djele sami pravdu, što se nerjetko dešava. Oni najprije treba da se obrate učitelju koji će, ako procjeni da je potrebno, u rješavanje konflikta uključiti i školskog psihologa i pedagoga. 

ringeraja.ba