Da li i vi izgovarate ovu rečenicu kad ste u nevolji “Neću kod psihologa! Nisam lud!”

Ne samo kod nas, nego i u brojnim drugim zemljama svijeta, vrlo često izgovara se ova rečenica, koja je pogrešna iz niza razloga.

Iako kao psiholog smatram svoju struku vrlo vrijednom i potrebnom, žao mi je kada vidim da (nažalost) brojni ljudi odbijaju stručnu pomoć u situacijama u kojima bi im dobro došla, iz nekog općenarodnog stava koji glasi kao u naslovu.

Naime, situacije u životu koje nam se događaju na nas mogu djelovati različito – neko će se s jednom stresnom situacijom nositi jako dobro, a neko loše – neće znati što da radi, kako da se postavi, što da učini. Upravo pri tom haosu u glavi može vam dobro doći psiholog, da vam pokaže neke nove načine razmišljanja, pomogne vam da vidite novu perspektivu događaja koji su vam se dogodili.

Već priznavanje same činjenice da ima problem s kojim se ne može nositi, stavlja pred osobu ogromnu poteškoću. Priznati svoju slabost nije lako. Sljedeći je korak potražiti pomoć.

Kome će se pojedinac obratiti za pomoć ovisi o mnogim stvarima:

– o tome kakve odnose ima s ljudima oko sebe – neki će se ljudi obratiti za pomoć i razgovor bračnom partneru, sestri / bratu, roditeljima, prijateljima, kumovima…. I zaista na toj “adresi” dobiva se briga i suosjećanje koje se ne može dobiti ni na jednom drugom mjestu. No, ponekad to nije dovoljno. Bliski ljudi imat će subjektivan pogled na problemsku situaciju, neće ponekad dovoljno objektivno vidjeti situaciju, neće je sagledati iz svih uglova… A osim toga, ima i ljudi koji nemaju (toliko) bliske odnose s drugima ili jednostavno ne žele zamarati nekoga od bliskih ljudi svojim razmišljanjima i poteškoćama.

– o tome kakva je osoba po strukturi ličnosti – neki su ljudi introvertirani (zatvoreni) i neugodu im predstavlja priznati da imaju poteškoću. Neki tu neugodu imaju zbog osjećaja nemoći koji prati poteškoću – da se ja ne mogu nositi s nečim. Neki su ljudi emocionalno osjetljivi te intenzivno doživljavaju svaku prepreku i u svemu vide poteškoću… To su faktori koji isto utječu na vjerojatnost traženja, ali i dobivanja podrške.

Kada pojedinac “iscrpi” sve resurse u brižnosti od strane drugih ljudi koje ima blizu sebe ili je poteškoća s kojom se susreo prevelika i čini se nepremostiva, vrlo često pojavi se ideja da se ode “stručnjaku na razgovor”.
Iako je situacija tražnja podrške i pomoći od strane stručnjaka stresna sama po sebi, treba imati na umu da samo hrabri (ne ludi!) ljudi priznaju nemoć i traže pomoć. Naravno da ne možemo sve sami – nismo roboti. Prisjetiti se da i ne moramo sve sami malo je teže. U nekim ćemo stvarima uspjeti sami, u nekima ne. U nekim će nam situacijama pomoći bliski ljudi koji nas vole, a nekad je upravo ta ljubav prepreka za pomoć.

Kome i kako otići po pomoć? 

Ko je za što “zadužen”? Treba li porazgovarati sa psihologom ili sa psihijatrom? Ili možda psihoterapeutom? Ljudi često smatraju da kod psihologa idu “normalni ljudi koji imaju neke probleme”, dok kod psihijatra idu “oni koji su ludi”. To su, međutim, također predrasude. Važno je da osoba dođe k osobi koja će joj najbolje moći pomoći; nekad će to biti psihijatar, a nekad psiholog. Nekim ljudima najbolje će pomoći lijekovi u kombinaciji sa psihoterapijom, a drugima će biti dovoljna psihoterapija ili savjetovanje. Kome ćete se obratiti za pomoć kada imate psihičkih tegoba, ovisi o vrsti problema i poremećaja, ali i o osobi. Isto tako ovisi i o tome koga imate dostupnog.

Sve tri spomenute struke imaju svoje sličnosti – bave se psihičkim poteškoćama, ali i specifičnosti i posebnosti, i to ne samo u edukaciji i prethodnom školovanju.

Psihijatri su primarno liječnici i imaju mogućnost pomoći vam u rješavanju poteškoća i kroz propisivanje lijekova – što nekad može biti vrlo dobra opcija, a ponekad i jedina kod težih poteškoća. Tek uz odgovarajuću medicinsku terapiju, osoba se može dovesti u stanje da preuzme odgovornost za svoj život i svoje postupke.

Psiholog je osoba koja proučava ljudsko ponašanje – a kao klinički psiholog i/ili savjetovatelj pruža psihološku pomoć i podršku. Psiholog može kroz proces psihološke dijagnostike tačnije utvrditi gdje je poteškoća i problem (što je specifičnost psihologije kao struke). Bavi se provođenjem psiholoških tretmana, što uključuje intervju s klijentima, psihološko testiranje, psihološko savjetovanje i primjenu različitih psiholoških tehnika koje mogu pomoći u lakšem svladavanju poteškoća s kojima se osoba nosi.

Psihoterapeuti mogu biti i psiholozi i psihijatri, a u nekim zemljama i stručnjaci iz drugih područja (npr: pedagozi, defektolozi, socijalni radnici itd.), koji su pored svog osnovnog obrazovanja završili neku od specijalističkih edukacija za neku od vrsta psihoterapije (kognitivno-bihevioralna terapija, realitetna terapija, geštalt terapija, neuro-lingvističko programiranje, integrativna terapija…) Edukacija traje nekoliko godina i budući terapeut, osim što uči teoriju, prolazi i kroz vlastiti rast i razvoj.

Dakle, nisu svi psiholozi i psihijatri ujedno i psihoterapeuti, to su samo oni koji su završili određene edukacije. U našoj zemlji (još) ne postoji posebno i zvanično zanimanje psihoterapeut, za razliku od zanimanja psiholog i psihijatar.

Psihoterapija predstavlja jednu vrstu psihološkog tretmana (specifične vještine,) čiji je osnovni cilj pružanje psihološke pomoći osobama koje imaju neke psihičke smetnje, koji prolaze kroz neku vrstu životne krize, imaju različite vrste emocionalnih problema, problema u komunikaciji ili samo žele unaprijediti svoje mentalno zdravlje, poboljšati osobni rast i razvoj, saznati nešto više o sebi i poboljšati kvalitetu svog života.

Dakle, ni psiholozi ni psihijatri pa ni psihoterapeuti nisu nikakvi čarobnjaci koji imaju neke natprirodne moći, oni ne proriču sudbinu i ne čitaju misli drugim ljudima, već u svom radu koriste isključivo provjerene psihološke tehnike i metode putem kojih pomažu ljudima da razumiju, riješe i kontroliraju svoje psihičke smetnje i unaprijede svoje svakodnevno funkcioniranje. Ili da budu malo sretniji.

Dakle, ako imate poteškoća – potražite pomoć. Prvo se okrenite onoj dostupnoj pomoći, od onoga ko vam je najbliži. A ako to ne možete ili ne želite, potražite stručnjaka. Ukoliko bude potrebe, stručnjak kojemu ste došli uputit će vas kamo dalje. Bitno je samo napraviti prvi korak i krenuti negdje – već zbog toga što ste priznali da imati poteškoću, učinili ste velik korak ka tome da se osjećate bolje.

I zapamtite – ne postoje male teškoće. Svaka teškoća koja vas sprečava da budete sretni i zadovoljni za vas je velika.

Autor: Sandra Matošina Borbaš

istrazime.com