Kako potaknuti interes mladih za sport?

Autor: Matej Fiškuš

Prema podacima iz 2003. godine, u Hrvatskoj u sportsko-rekreacijskim aktivnostima sudjeluje 12% građana od čega 7% otpada na registrirane sportaše (Božinović, 2003). Jasno se vidi da je to vrlo mali postotak populacije koja se bavi sportoms obzirom na potrebu tjelesnog vježbanja, a i na prosjek aktivnih sudionika u naprednim zemljama Europske Unije gdje ima oko 30% aktivnih. Zato postoji stalna tendencija uključivanja što većeg broja djece i mladih u sportsko-rekreacijske aktivnosti.

Kada djecu uključiti u natjecanje?

Mišljenja na ovu temu su prilično kontroverzna. Ni roditelji ni treneri ne mogu se složiti u pogledu toga je li rano uključivanje djece u sport štetno ili korisno. Razlog tome može biti činjenica da treniranje dovodi do potrebe za natjecanjem i zato je važno uzeti u obzir optimalan uzrast da se uopće započne sa trenažnim i procesom, a samim time i natjecanjima. Kod nekih sportova je prednost da se dijete počinje ranije baviti tim sportom (npr. gimnastika), dok kod nekih sportova starija dob nije prepreka da se dijete počne baviti sportomčak i u starijoj dobi (npr. streljaštvo).

Strah od ozljeda i negativnih efekata na psihosocijalni razvoj (npr. zlostavljanje) može biti prepreka roditeljima da svoje dijete uključe u sport. Zato je važno prilikom konačne odluke uzeti u obzir zahtjeve i karaktereistike sporta, kao i dostignutu razinu fiziološkog i psihološkog razvoja djeteta.

Danas su sportski programi usmjereni na ranu identifikaciju darovitih sportaša, odnosno na intenzivan trening i ranu specijalizaciju. Takvi programi često ne odgovaraju dostignutoj razini fizičkog i psihološkog razvoja većine mladih sportaša. Posljedično, oni mogu izazvati negativne efekte na rast zglobova i udova djece, dugotrajnije ozljede, kao i negativne psihološke posljedice na socijalni razvoj i samopoštovanje mladih.

Kao pomoć roditeljima pri odluci kad je pravo vrijeme da svoje dijete uključe u sport mogu poslužiti ova tri psihološka aspekta:

            1. motivaciju za bavljenje sportom,

            2. razinu kognitivnog razvoja djeteta i

            3. potencijalnu opasnosti bavljenja sportom.

1. Motivacija za bavljenje sportom

Prvi „znak“ da se dijete želi baviti sportom je naglašeno ponašanje koje psiholozi nazivaju “socijalna komparacija”. To je nastojanje djeteta da se uspoređuje s vršnjacima u velikom broju aktivnosti. Djeci je cilj odrediti kako su rangirani i gdje se nalaze u odnosu na svoje vršnjake. Ako je primarna motivacija natjecanje, onda se bavljenjem sportom može započeti u predškolskoj dobi (oko 6-7 godine starosti djeteta).  Ali ovdje valja biti izuzetno oprezan.  Naime, djecu treba odgajati kroz početni period treniranja (3-4 godine) na način da sport bude zabava. Rezultat ima posebnu važnost na natjecanja rezultat ima posebnu važnost i cilj je naučiti mlade sportaše da se loš rezultat koristi kao poticaj za napredak i poboljšanje svojih sposobnosti, ali i sposobnosti ekipe.

Djeca često znaju plakati i osjećati se obeshrabreno kad dožive neuspjeh pa je zajednička uloga trenera i roditelja da djetetu olakšaju prilagodbu na takvo iskustvo. Svako želi pobijediti, ali poraz je ponekad dragocjenije iskustvo jer jača naše psihološke kapacitete za suočavanje s nevoljama koje nas čekaju u životu. Ovo je način na koji se njeguje pozitivan (adaptivan) stil suočavanja i koristan je neovisno o kontekstu u kojem se mlada osoba nalazi. Sportski psiholog može pružiti stručnu pomoć i podršku klubu i kroz kontinuiran rad s mladima olakšati proces prilagodbe na izazove koje natjecanja nose sa sobom.

2. Razina kognitivnog razvoja

Kognicija je, u širem značenju, sposobnost djece da procesiraju (pamte, obrađuju i tumače) značajan broj informacija neophodnih za uspješno izvođenje tehnike i taktike nekog sporta. Sportski psiholozi posjeduju određene instrumente kojima mogu provjeriti na kojoj razini kognitivnog razvoja se dijete nalazi. Rezultati ukazuju da djeca predškolskog uzrasta mogu vrlo kratko usmjeriti pažnju na neki sadržaj. Uz to imaju mali kapacitet pamćenja i konkretno mišljenje. Kako napreduju kroz osnovnu školu, postaju sposobnija dulje održavati pažnju, povećavaju opseg pažnje, kapacitet pamćenja, brzinu obrade informacija i odlučivanja, mišljenje im postaje fleksibilnije te razvijaju sposobnosti logičkog zaključivanja i apstraktnog mišljenja. Tek na uzratu od 10-12 godina sposobnosti dostižu razinu razvijenosti koji im omogućava da zrelo shvate natjecateljski proces, da razumiju tuđa gledišta, svoju ulogu i grupnu perspektivu.

Istraživanja pokazuju da djeca mlađa od 7 godina sudjeluju u ekipnim sportovima, a da su pritom potpuno nesvjesna svojih suigrača i njihove uloge, već su jedino zainteresirana za loptu i same sebe. Stoga je od izuzetne važnosti pričekati da se dijete kognitivno razvije kako bi moglo sudjelovati i adekvatno se ponašati u natjecateljskim situacijama.

3. Potencijalne opasnosti bavljenja sportom

Nažalost, postoji i cijeli niz razloga zbog kojih djeca nerijetko napuste sport. Često tome pridonose loša iskustva s trenerima, a razlog tome mogu biti loša komunikacija, prevelike ambicije trenera i/ili roditelja i nedostatak „sluha“ za potrebe djeteta. Ako se tome još pridoda pritisak da se ostvaruju dobri rezultati (pobjede i osvajanje trofeja), nastaje situacija u kojoj dijete postaje frustrirano i donekle gubi motivaciju za treniranjem i natjecanjima. Posljedično se može javiti generalno nezadovoljstvo koje se manifestira u ostalim područjima (npr. u školi). Iz ovoga se može zaključiti da je kritična tačka u kojoj djeca gube motivaciju nezadovoljavanje glavnih motiva djece zbog kojih su oni ušli u sport. Stoga je preporuka roditeljima i trenerima da se posavjetuju sa stručnjakom iz područja psihologije sporta i zajedno postave realne ciljeve za svako dijete.

U usmjeravanju djeteta od velike pomoći može biti savjet sportskog psihologa. Kroz kontinuiran rad s mladima, sportski psiholog pomaže olakšati proces prilagodbe na izazove koje natjecanja nose sa sobom. Poznavajući sposobnosti djece određene dobne skupine moguće je procijeniti kognitivni razvoj djeteta i omogućiti sudjelovanje i adekvatno ponašanje u natjecateljskim situacijama. Uz to, postavljanje ciljeva, održavanje motivacije i poticanje na trud i zalaganje svakako će biti značajan doprinos mladom sportašu koji lakše može ostvariti zadovoljavajuće rezultate.

istrazime.com