Iz pera Mehmeda Handžića: Ružni običaji vezani za ženidbu među Bošnjacima
Uz ženidbu uvriježilo se mnogo ružnih običaja, koji su protivni uzvišenim islamskim propisima, a u mnogo slučajeva štete i samoj ženidbi, jer mnoge odbijaju od nje. Zato ćemo ovdje iznijeti ukratko nekoliko tih ružnih običaja
Obično je kod nas prethodilo ženidbi ašikovanje, koje je bez sumnje bilo sasvim čisto, a svrha mu je bila upoznavanje momka i djevojke, da bi mogli kasnije kada se uzmu živjeti u boljoj slozi i ljepšem slaganju. Šerijat nema ništa protiv upoznavanja budućih supružnika; on to čak preporučuje. Alejhisselam u nekoliko hadisa ističe potrebu da budući muž prije sklopljenog braka vidi svoju buduću suprugu. Čestitost i čistoća koja je bila kod nas u ašikovanju počela je još odavna slabiti i popuštati; najprije se izašlo na ulicu i počelo zajednički u grupama šetati. Iza toga su polahko nastale i šetnje u periferiji grada, gdje se počeo momak sa djevojkom osamljivati. Iz toga su se porodila mnoga zla, jer nije uzaludno uzvišeni islam zabranio osamljivanje muškarca i ženske, koji nijesu bliža rodbina. Poslije toga pod uticajem zapada i pokvarenosti došlo je zajedničko pohađanje kina, kazališta, kafana i drugih lokala, zajednički izlazak na razne izlete daleko i od samoga grada i napokon kod nekih pokvarenjaka i intimni život, koji smatraju da nije nikakvo zlo, jer će se napokon ovi zaručnici i vjenčati.
Iz svega toga došlo je toliko pokvarenosti da je ona čista muslimanska obitelj zatrovana i uništena. Iza ovakog pokvarenog života kada se zaručnici i vjenčaju, u njihovu braku nema sloge ni ljubavi, nema onog sretnog života, koji su u braku provodili naši čestiti pređi. A osim toga ovakav razuzdani život i postupak mnogo je smanjio broj brakova i mnogu, ovako emancipiranu žensku, ostavio bez udaje.
U vlastitom interesu naših djevojaka je da se potpuno klone osamljenih šetnja sa muškarcima, da izbjegavaju posjećivanje kina, kazališta i drugih lokala i da paze da čestito i muslimanski žive i vladaju se. Na taj će im način vrijednost porasti i na taj će način u svom bračnom životu sretne biti.
U vezi sa sklapanjem braka priređuju se razna veselja: svadbe, mubareći i slično. Uzvišeni islam je protiv toga, a ako ono bude u granicama uljudnosti, nema ništa. Islam čak preporučuje da se u vezi sa sklapanjem braka priredi neko veselje i gozba, na koju će se pozvati prijatelji i poznanici. Alejhisselam je rekao jednom svome drugu kada se oženio: “Priredi gozbu, zakolji makar ovcu!” Čak kada na ovakim sastancima bude malo i zabave i veselja, ni to ni u kom slučaju ne smeta. Alejhisselam je dozvoljavao da se na ovakim sastancima digne glas i uz def udara. To je smatrao da je znak javnosti sklopljenog braka.
Međutim, kod nas se u posljednje vrijeme pojavljuje raznih ružnih običaja u vezi sa svadbom, sklapanjem braka i sličnim sastancima. I u te čiste i korisne sastanke, koji imaju i vjerski karakter uvodi se sve više upotreba alkoholnih pića, zbog čega se često ovaki sastanci pretvore u zlo i dobiju najodvratniji izgled.
Osim toga raskoš na ovakim sastancima uzima sve više maha. Pri tome se ne gleda, može li račun izići, nego se jedni u druge ugledaju u velikom trošku. Ne razmišlja se ni može li muž tolike troškove snositi, nego se samo traži i zahtijeva. U mnogo slučajeva ovaki troškovi ometu onoga, koji bi želio oženiti se i budu smetnja i zapreka jednom dobrom i korisnom djelu.
Slično je i sa uobičajenim darovima. Ni tu se ne gleda na mogućnost, nego se samo zahtijeva. Ti uobičajeni darovi u mnogo slučajeva čine i za novog muža i za novu suprugu težak teret, naročito ako ima mnogo rodbine i prijatelja koje treba darovati. U mnogo slučajeva i ovi darovi budu smetnja i zapreka udaji ili ženidbi.
Na sve ovo treba zdravije gledati, pa ukinuti i iz običaja izbaciti svaku raskoš i nepotrebni teret, koji su smetnja ženidbi mnogih materijalno slabije stojećih.
Novijeg je datuma kod muslimana jedan čisto nemuslimanski običaj. To je bračno putovanje. Doskoro se za ovaj običaj nije znalo među muslimanima u našoj zemlji. Ali kako se počelo u vjeri u svemu popuštati, a objeručke primati sve što dolazi izvana, ne gledajući pri tome je li štetno ili nije, uveo se bar među neke raskalašenije bogatije familije ovaj ružni običaj.
Bračno putovanje je bez sumnje za muslimana štetan običaj: odmah u početku novog zajedničkog života, kada je potrebno najviše kućne komocije, ide se na put, gdje se ne može ni namaz klanjati, a ni drugim vjerskim propisima, naročito onima u vezi sa prvim danima bračnog života, udovoljavati. Tako se odmah u početku ruše odredbe i zabacuju islamske dužnosti. Iz ovakog života začne se i porod, pa nije nikakvo čudo, kad naš mlađi naraštaj, koji se rodio otkako su se razna zla među muslimanima uvriježila, bude u vjeri slab i prema vjerskim dužnostima indiferentan, pa čak i neprijateljski raspoložen. Osim toga bračnim putovanjima se uvodi veliko i nepotrebno trošenje, neuredan život i slično, što često dovodi do neslaganja onda kada je ono najpotrebnije.
Sklapanju brakova mnogo štete i mnogi pretjerani zahtjevi, naročito od strane djevojke ili njena roda. Traženja s njezine strane, šta on sve mora učiniti ili nabaviti prije vjenčanja (odjeću, kućni namještaj, rastaviti se s roditeljima i slično), dovode mnogo puta dotle, da on odustane od ženidbe.
Slično je i sa zahtjevima velikog mehra, kojim se nekad upravo ucjenjuje mladoženja. I ako mehr nema granice odozgo, ipak se ne preporučuje da se veliki mehr ugovara, a ako se time želi još nekoga ucijeniti, onda je to prvi loš znak u dotičnom braku. “Najbolji je mehr onaj, koji je najlakši” – rekao je Pejgamber a. s. “Najbolje su one žene, čiji su mehrovi najlakši.” “Znak da je jedna žena sretna je da joj prošnja bude lahka i mehr lahak” — također je rekao Alejhisselam. Jedanput je hazreti Omer držao hutbu, pa je između ostalog rekao: “Nemojte skupe mehrove određivati, jer kada bi skup mehr bio neka čast na ovom svijetu ili pobožnost kod Boga, najpreči bi tome bio Božiji Poslanik a. s., a on nije dao nijednoj svojoj ženi više od dvanaest ukijja (mala mjera srebra) niti je i jednoj njegovoj kćeri dato više. Između vas pojedinci podižu količinu mehra, a tim se prema ženi stvara gotovo neprijateljstvo.”
U slučaju da je budući muž sumnjiv, da li će ženu držati ili će je izrabiti i pustiti, onda djevojku za njeg ne treba ni davati. Treba znati, da se sa dizanjem količine mehra ne može postignuti u braku ono što se od braka traži, nego se time daje braku neki znak materijalnog izrabljivanja, a to je prvi loš znak u braku.
Slično je i sa zahtjevom muža da mu žena donese dobru opremu i namještaj (čejzluk) i u slučaju da ona to ne učini ili ne mogne učiniti, onda joj on prigovara. I to je vrlo loš znak u braku.
Sve ove ružne običaje u vezi sa ženidbom treba napustiti i odbaciti ako želimo da brakovi budu sretni. Tim će se bez sumnje omogućiti i više sklapanje novih brakova, a to je potrebna stvar, naročito danas kada kod nas ima i vrlo mnogo djevojaka kojima je udaja potrebna.
Izvor: Izabrana djela Mehmed Handžića,
Knjiga V, Studije iz šerijatskog prava
Izdavač: Ogledalo, Sarajevo,1999.
Obrada: Akos.ba
Napomena: Tekst je pisan između 1930. i 1944. godine i autorov je odgovor na tadašnje stanje našeg društva. Stavovi u tekstu su savjetodavne prilike, a ne fetva, konačan stav, o dotičnim pitanjima.
Pridružite se Facebook stranici:
