Kako je Mehmed Handžić pisao o ceremoniji posjete ‘Poslanikovoj, a.s., dlaci’ u Begovoj džamiji

Redakcija portala Akos.ba u sklopu redizajna stranice priprema i nove cikluse sadržaja vezanih za pojedine bošnjačke alime. Radi se o njihovom materijalu koji ranije nije bio dostupan na internetu, odnosno nije bio dostupan našim mlađim generacijama kao i tekstovima u kojima se obrađuju njihove biografije i naučni rad. 

Ko je u Sarajevu boravio zadnjih četiri-pet dana mjeseca ramazana mogao je lično vidjeti jednu naročitu ceremoniju, koja se zaklonila za vjeru i ogrnula njenim plaštem, te se obavlja u najsvetijoj noći Lejlei-kadru u džamiji, a zove se “zijareti-ša’ri-seadet” kao, bajagi, da je to posjeta Muhammed-alejhisselamove dlake. Ova ceremonija nije ovdje stara; po prvi put se javila nešto malo prije dolaska Austrije u ove krajeve. Naime, u doba ustanka u Hercegovini i Krajini 1876. godine poslao je sultan Abdul-Aziz, vođen političkim namjerama, ovamo u Sarajevo taj amanet, koji se sastoji od tobožnje Alejhisselamove dlake iz njegove mubarek-brade i od jednog ili dva komada vezenoga zastora, kojim se obično oblažu zidovi sobe, u kojoj se nalazi Alejhisselamov kabur. Dlaka je stavljena u jednu malu bočicu, koja je zatvorena. Neki drže da je ovo najviše odlikovanje, što ga je sultan mogao dati jednom gradu ili jednoj pokrajini. Prevrćući listove raznih historija, ja sam nabasao još na slične darove, koje je sultan poslao. Dobro se sjećam da sam čitao u historiji Haleba, zvanoj I’lamun-nubela’ bi tarihi Halebeš-šehba’ koja ima sedam svezaka, a sad je pri ruci nemam, da je neki od sultana isti amanet spremio u neki grad u blizini Haleba, čije ime sada ne pamtim, i to baš kad se je taj grad podigao i pobunio.  

Sjećam se da sam sličan slučaj čitao i u historiji Sjeverne Afrike. Dakle, politika je zahtijevala da se takvi amaneti šalju u pojedine pokrajine, kad tamo bukne kakav ustanak.

Pa ne samo da su takvi darovi dolazili od sultana gradovima i pokrajinama, nego nekad i pojedincima. Čitao sam u Biografiji Mule Mestvice i korespondenciji Murad-kapetana Gradaščevića iz 1818-1819. godine od Riza-efendije Muderizovića jedno pismo što ga piše Murad-kapetan solunskom valiji Sulejman-paši Skopljaku sinu Mustaj-pašinu povodom odlikovanja. U tom pismu kaže, što u prijevodu glasi: “Ovih dana primih vaše cijenjeno pismo posredstvom pobožnog Šejh Abdullah- efendije Čolaka, iz kog saznadoh da vas je njegovo Veličanstvo iz svoje neizmjerne milosti blago izvolilo obdariti s nekoliko dlaka iz Svečeve brade, što me je neizmjerno obradovalo.”

I osim Sarajeva u ovoj maloj Bosni nalazi se taj amanet još na dva mjesta. Prvo je u vezirskom gradu Travniku. Kad je to tamo stiglo i od kada datira, nijesam mao prilike ni vremena da se sada raspitam. Drugo njesto je malo Orašje u Posavini. Čuo sam da se govori, a ukoliko je istina, to ne znam, da je neki hadžija poodavno na hadžu kupio od nekog Arapina dlaku iz Svečeve brade i donio je u svoje malo Orašje, nek i ono ima što ima u Sarajevu i Stambolu.

I u Misiru sam vidio u tobožnjem turbetu hazreti Husejna, Alejhisselamova unuka, da i tu ima nekoliko dlaka iz Alejhisselamove brade. Samo je razlika u tome što se te dlake u Misiru, koji je toliko ogrezao u praznovjerice, ne ljube i ne posvećuje im se naročita ceremonija, nego stoje zatvorene u naročitoj sobi u posebnom ormaru. U ponedjeljak se otvori soba i ko uđe tamo, posebni mu tumač samo tumači šta tu ima. Još su mi i sad u ušima riječi toga tumača, gdje na glas viče misirskim narječjem: “Telat-ašer ša’re minel-lihješ-šerife, mushaf bi hatt sejjidina Usman, mushaf bi hatt sejjidina Ali!” To znači: Ovdje je trinaest dlaka iz mubarek-brade (misli Alejhisselamove), Musaf pisan rukom h. Osmana i Musaf pisan rukom h. Alije.” Koliko je to autentično, najbolje se vidi iz toga što je u nauci poznato da nije sačuvan nijedan Mushaf pisan rukom h. Osmana pa ni rukom h. Alije.

Slušao sam gdje ljudi pričaju da i u Carigradu u nekoj džamiji postoji dlaka Alejhisselamova koja se zija- reti kao što je i kod nas uvedeno u običaj.

Kastalanija u svom djelu el-Mevahibul-ledunnije, sv. II, str. 278 priča slijedeće: “Vidio sam u Mekki 897. Godine u mjesecu zul-kadetu kod Ebu Hamid el-Muršidije dlaku za koju se rasčulo sa je Alejhiselamova dlaka koju sam posjetio u društvu sa Halil ef- Abbasijom.“

Kastalanija ne veli da je postojala ikakva ceremonija u određeno vrijeme oko te dlake niti spominje , da su je i oni ljubili ili što drugo činili.

Kad su spomenuti emaneti stigli u Sarajevo, onda je tu izlazio list Bosna, koji je u svom 531. broju donio jedan članak o tome. U tome se članku kaže da je stigla vijest da je Ali Saib-paša donio u Mitrovicu rečene emanete. Zatim su u Sarajevo doneseni pod komandom mir-liva Ibrahim-paše. To je bilo šabana 1293. Iz Sarajeva je poslat jedan tabor vojske s muzikom, jedna količina konjaničkih i pješačkih zaptija, predsjednik izvršne komisije Hajdar-efendija, bosanski komandant Veli-paša, drugi viši i niži oficiri, vilajetski činovnici, neka ulema, šejhovi i učenici islamskih škola, da izvan grada dočekaju dolazak tih emaneta s pratnjom. Ti su emaneti doneseni u Begovu džamiju, gdje ih je dočekao valija Nazif-paša, koji je bio slab i nije mogao dalje izaći. Slijedeći dan u nedjelju 7. šabana – 15. (27.) augusta 1876. godine obavljen je prvi zijaret. Kako se obavljao taj zijaret u spomenutim novinama ne stoji. Zna se još da je pri dolasku tih emaneta ispaljen stotinu i jedan top.

Koliko se je slijedećih godina taj zijaret obavljao, to pozitivno ne znamo, samo se zna da je naskoro obustavljen. Čuo sam gdje se priča da je tadašnji muftija zahtijevao da se obustavi. Pozitivno znadem da su neke muftije u Travniku zabranjivali da se taj zijaret obavlja. Već kako bilo, taj je zijaret u Sarajevu bio obustavljen i tako je potrajalo više od dvadeset godina. Za vrijeme pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bosne i Hercegovine pod Austrijom, vođe tog pokreta i drugi tražili su priliku da se narod u višim skupovima sastaje, te je nikla ideja da se ponovno obnovi obavljanje ceremonije oko spomenutog zijareta. Kako sam čuo, u Sarajevu je oko toga najviše nastojao h. Salih-aga Bičakčić. U tome i uspiju, to se obavljanje zijareta ponovo obnovi oko 1904. godine. Tada je taj zijaret služio kao neka demonstracija protiv austrijske vlade. Meni je ovdje cilj da istaknem da je politika taj emanet i donijela u Sarajevo, a politika ga je i oživjela nakon što je bio dugo vremena zamro.

Kad je ovaj zijaret obnovljen, dao je Mujaga Ćerim, koji je držao jednu magazu u blizini Gazi Husrev-begova turbeta, napisati jednu levhu koja je u staklo uokvirena, a stavi se uoči zijareta nad vrata Gazina turbeta, gdje su spomenuti emaneti u dvama sandučićima i pohranjeni. Na toj levhi je napisan turskim jezikom jedan stih koji glasi:

 (Noćas je zijaret dlake hazreti Pejgamberove. Nek Bog to od nas svojom milošću primi!)

To je ukratko historijat same dlake i spomenutog emaneta, a sad ćemo koju riječ progovoriti 0 tome s vjerske strane.

Što se tiče same dlake, to mi uopće nemamo za nju nikakve garancije da je to uistinu Alejhisselamova dlaka, pa bila ona iz brade, kako to tvrde, ili iz kose. Još nam veću sumnju zadaje to što je politika uzrokom bila da se to ovamo pošalje. Sasvim je dugo vrijeme hiljadu i tri stotine i više godina. Nama se od Alejhisselama  nije ništa kao predmet dosle sačuvalo. Jedino je ostala sačuvana Alejhisselamova nauka, Kur’an i hadis, koju je i Bog dž.š.  obećao čuvati. Ogrtač (burd) A]ejhisselamov je propao za vrijeme provale Tatara na Bagdad. Bio je čuvan i jedan par obuće (na’lan) koji je davno propao. Ukratko rekavši, mi ništa danas nemamo sačuvano od Alejhisselama osim njegove nauke. Pa kad za neki hadis nemamo jaka oslonca, koji bi nam garantirao da je taj hadis baš Alejhisselamov, i njega ne primamo, a nekamoli da primamo jednu dlaku.

Pa sve kad bismo znali posigurno daje to baš Alejhiselamova dlaka, postoji pitanje da li ju je dozvoljeno ljubiti. Uistinu se i ne ljubi sama dlaka nego bočica u kojoj stoji ta dlaka. Ova će nam stvar postati sasvim jasna kad promotrimo šta vele islamski učenjaci o tome da li je dozvoljeno ljubiti zidove koji neposredno stoje i opkoljavaju Alejhisselamov kabur isto kao spomenuta bočica tu tobožnju dlaku. Evo šta kaže Nevevija, veliki šafi’jski imam u svom djelu el-Idah koje je napisao o hadžskim obredima (menasik) i o posjeti Alejhisselamova mubarek-kabura i džamije: “Nije dozvoljeno da se obilazi oko kabura Aiejhisselamova. Mekruh je prislanjati prsa ili leđa uz zid koji opkoljava kabur. Tako veli Halimija i drugi Mekruh je i Alejhisselamov kabur potirati rukom, ili ga ljubiti. Pravi adab je,da se čovjek izmakne od kabura onoliko koliko bi se izmaknuo da je pred živim Alejhisselamom. Samo je ovo ispravno i u ovome su složni islamski učenjaci. Ne treba se zavaravati i povoditi za mnogima od proste mase koji rade oprečno ovom jer djela i povodljivost treba da budu udešeni prema miljenju učenih ljudi, a ne treba se obazirati na novotarije proste mase i na njihov džehalet. Vrlo lijepo veli Fudajl ibn Ijad: “Slijedi pravi put, a neće ti štetiti što na tom pravom putu nemaš nego malo drugova; čuvaj se stranputice, a nemoj da te zavaraju mnogi koji u njoj propadaju!” Kome bi na um palo da u potiranju rukom i sličnim stvarima ima više bereketa, to bi bilo od njegova džehalta i nemarnosti. Pravi je bereket u onom što odgovara Šerijatu i riječima učenih ljudi. Kako se može tražiti vrlina u onom što je oprečno pravom putu?!”

Ali el-Kari, veliki hanefijski učenjak, u svom opsežnom djelu o Menasiki-hadžu kaže slijedeće:

“Kod posjete Alejhisselamova kabura neće posjetnik doticati zida, jer se to kosi sa adabom toga dostojanstvenog mjesta. Neće također ljubiti, jer je to osebina nekog ćoška Ka’be. Neće se ni prislanjati, jer to nijesu vršili prvi muslimani. Neće ni obilaziti oko toga časnog mjesta, jer je obilaženje samo oko Ka’be, pa je haram obilaziti oko kabura pejgamberskih i oko kabura drugih dobrih ljudi-evlija. Ne treba se ugledati na neznanu prostu masu, makar bili u odjeći hodža i učenih ljudi.”

Ibnul-Imad, poznati hanefijski fakih, u svom djelu o “Menasiku” kaže:

Posjetnik Alejhisselamova kabura treba se kloniti da ne dotiče niti potire rešetku koja je oko kabura i da zatim ne potire po licu kao radi bereketa, jer je to običaj ehli-kitaba. To nije odobrio nijedan od imama-mudžtehida niti učeni ljudi na koje se može osloniti.”

Spomenuo sam da se uz dlaku ljubi i komad čohe, kojom je obložen zid oko Alejhisselamova kabura. Stavljati tu čohu na taj zid uobičajili su kasniji islamski vladari, valjda ugledajući se na zastiranje Ka’be. Vidjeli smo da islamski učenjaci ne dozvoljavaju da se sam zid ljubi, a niti čoha dok je na zidu. Prema tome, nije je dozvoljeno ni ljubiti, kad se skine sa zida. Jer kad nema bereketa u ljubljenju zida niti čohe dok je na zidu odakle će imati kasnije, kad se skine?! I  to su izmislili ljudi iz proste mase ili oni koji su njima slični, a na koje se oslanjati ne može.

Ne treba odavle razumjeti da je dozvoljeno poniziti npr. dlaku Alejhisselamovu za koju se sigurno znade da je njegova, jer su  to ashabi cijenili i čuvali baš radi bereketa, ali ne ljubeći. U Buhariji stoji da je kod Ibn Sirina bilo Alejhisselamovih dlaka, koje su mu došle od Enes ibn Malika, Alejhisselamova druga i sluge. Kad  se je pak Alejhisselam na hadždžul-vedau (oprosnom hadžu) obrijao, ashabi su među se podijelili njegove dlake, a veću kolićinu je dobio Ehu Talha. U historiji se spominje da je i kod Muavije bilo Alejhisselamovih dlaka, te je oporučio da mu se te dlake, kad umre, stave na oči i na lice. Spominje se također da je i Halid ibn Velid imao nekoliko Alejhisselamovih dlaka, koje je čuvao u svojoj kapi. Kad su mu u jednom boju neprijatelji oborili kapu s glave, nasrnuo je da je ugrabi. Pošto ju je ugrabio, drugovi ga prekoriše za to djelo, a on im reče da bi mu sasvim neugodno bilo da Alejhisselamove dlake dopadnu u neprijateljske ruke. Kao sa dlakama, tako su ashabi tražili bereketa i s Alejhisselamovim haljinama i posudama, kako je to na svom mjestu obrazloženo. Jedino ja ustanovljavam to da Alejhisselamovi drugovi nijesu te dlake ljubili, iako su sigurno znali da su to zbilja dlake Alejhisselamove. A kod nas eto neki ljube ne znajući to ni sa nekoliko procenata sigurnosti.

Sve kad bi i dozvoljeno bilo poljubiti te dlake, sigurno se zna da ne bi dozvoljeno bilo postaviti za to naročitu ceremoniju i naročiti obred, i to baš uz najsvetiju noć kod muslimana Lejlei-kadr. Pa da se to samo jedanput desilo, nego se svake godine obnavlja i mi pri tom zaboravljamo ili ne znamo da je Alejhisselam rekao: Nemojte moj kabur uzeti kao neki bajram, pa da ga u skupinama u određeno vrijeme posjećujete! To je Alejhisselam rekao za svoj kabur koji sadrži njegovo mubarek-tijelo, a mi smo napravili jednu, naročitu noć da u skupinama posjećujemo i ljubimo bočicu u kojoj je dlaka za koju nemamo ni deset postotaka sigurnosti da je zbilja Alejhisselamova. Ukratko rekavši: U šerijatskim stvarima je oslonac i glavni temelj da slijedimo ono što nam je Alejhisselam ostavio, a da koje  kakve bid’ate i novotarije ne izmišljamo. Naša ljubav prema Alejhisselamu treba da se odražava u našem postupanju prema njegovu šerijatu, a ne u kojekakvim bid’atima. Veliki halifa hazreti Omer je ovakve i slične stvari uvijek obarao i uklanjao. On je, priča se, dao posjeći i ono stablo pod kojim su se ashabi Alejhisselamu zavjerili na Hudejbji i koje je u Kur’anu spomenuto, kad je vidio kasnije da se svijet tu skuplja i bereketa traži.

To toliko ovdje, a da se i ne upuštamo u učenje – prigodom spomenutog zijareta — raznih ilahija i salevata podižući glas do skrajnosti i učeći ih na više grla u džamiji, koja je radi ibadeta u  granicama užvišenog Šerijata napravljena.

Ovdje bi se moglo predbaciti, kao što su mi neki zbilja i predbacili, da svijet to obavlja s lijepim nijetom, a Alejhisselam je rekao:

“Djela se mjere prema namjerama.” Na to ja velim da je ovaj način predbacivanja skrajnji džehalet, jer ako je nešto zabranjeno ih mekruh, ono ne može zbog nijjeta, koji je na neznanju osnovan, postati u vjeri dozvoljeno i još više dobro djelo. Nijjet može samo utjecati da se grijeh umanji ili da ga nema, i to samo u tom slučaju kad neko iz neznanja nešto radi, a nema koga upitati. Inače, samo djelo opet ostaje zabranjeno ili mekruh, već kako to šerijatski argumenti iziskuju.

Predbacuje se još nešto. Kaže se: Pa odakle da toliki svijet to odobrava, a ja sam ustajem protiv toga? – Ne treba paziti na odobravanje svijeta. U ovom pogledu samo mogu nešto odobriti na temelju vjerskih argumenata učeni ljudi, a većina njih i danas u Sarajevu se slaže sa mnom, samo nemaju prilike da to izjave. Neki pak gledaju na taj zijaret s druge strane, pa kažu: Ipak u tom sastanku ima korist i neko oduševljenje i manifestacija muslimana, te bi se zbog toga moglo i prešutjeti. Na ovo ja odgovaram da vjerski ljudi, kojima je zadaća da čuvaju vjeru, ne trebaju imati nikakvih obzira osim jedino prema vjeri. Trebaju znati da u onom što vjera ne trpi, nema ni koristi. Odakle će u bid’atu biti korist kad je dalalet!

Vođeni ovakim uvjerenjem, i drugi su učeni ljudi ustajali protiv ovoga zijareta. Neke su ga muftije i zabranjivali, a o tom je naročito napisao jedan članak naš vrijedni i učeni alim Muhamed-Seid ef. Serdarević. Takvih ljudi, kao što je bio merhum Serdarević, vrlo smo mi malo imali. Njegov je članak izašao u listu Muallim (god. II, br. 11-12 za august i septembar 1912. godine) pod naslovom Bid’ati, pa ko želi nek se obrati i pročita.

Mahnimo se, braćo, kojekakvih besposlica! Zar nam nije dosta u vjeri ono što nam je Alejhisselam ostavio? Ta ni to mnogi ne mogu da snose, a mi novo izmišljamo. Obično ovakvi bid’ati pretegnu, pa idu na uštrb drugih vjerskih dužnosti. Ima mnogo ljudi, a naročito seljaka, kojima je ovaj zijaret preči nego namaz. On proda goveče ili što drugo, pa krene na zijaret, nimalo se ne brinući  da li će mu putem proći koji namaz. E pa onda se jasno vidi da je to šejtanski posao. Mi u današnje teško vrije­me trebamo se truditi da spoznamo ono što nam vjera stavlja u dužnost i nastojati da to kao korisno obavlja­mo, a mahnuti se nekakvih glupih bid’ata.

Trebao bi ulema-medžlis i druga pozvana vjerska nadleštva nastojati da se ovaj bid’at ukine i baci u za­borav, kao što je i bio u zaboravu dok nije iz velikog džehaleta obnovljen.

Autor: Mehmed Handžić

Izabrana djela ‘Islamske teme, knjiga 3.

Redakcija portala Akos.ba pored promocije djela bošnjačkih alima na svom portalu je otišla i korak dalje. Prošle godine smo osnovali desetine Facebook stranica u cilju promocije bošnjačkih velikana.

Pratite nas na Facebooku:

  Mehmed Handžić   

Akos.ba 

 ***

O ovoj temi je pisao i Tarik Muftić:

Kult mrtvih prisutan je u svim religijama i narodima u većoj ili manjoj mjeri. Kao što postoji staro vjerovanje da se misama, parastosima, hatmama može smanjiti odnosno izbrisati grijehe, tako postoji vjerovanje u suprotnom pravcu da određeni mrtvi, sveti, imami, dobri, mogu pomoći živima (samo se ne zna ko imenuje tog pribranog, dobrog, svetog i ko mu daje ovlasti da je tako moćan da iz groba može pomoći živima). To je po islamu širk. Samo Allah dž.š. prima pokajanje i samo On oprašta grijehe.

 Kakve su se neislamske stvari događale s turbetom sedmorice braće u Sarajevu. U islamskoj zajednici bili su zadovoljni što su im tim putem došla znatna materijalna sredstva. Kako bi to bilo zgodno kad bi se mogao kupiti oprost grijeha i džennet! Obično kad para kapa, ortodoksija prestaje; ostavlja se za druga vremena da se stramputice isprave. A one se odomaće, ostanu i povećavaju se. Teško onima koji unose novotarije u vjeru, ali teško i onima koji ih prihvaćaju i podržavaju. U Begovoj džamiji u Sarajevu je godinama na Lejletul kader iznošena Pejgamberova dlaka iz brade kao kakva svetinja, i davana narodu da je ljubi. I ja sam je, kao osnovac, poljubio. Bila je u jednoj bočici, a držao ju je u ruci član Ulema medžlisa, dakle čovjek iz najvišeg rukovodstva IZ. Na sreću, ta sramota i širk su prestali dolaskom komunista na vlast. Valjda je to bio njihov doprinos unapređenju islama u ovim krajevima!

 Iz knjige: ”Islam, vjera razuma i Objave”, dr. Tarik Muftić

Izdavač: Muftijstvo mostarsko, Mostar, 1996., str. 112)