Poučna priča: Babo bi mene zagrlio pa bi mi se smijala sva djeca

Sjećam se dok sam bio mali da je babo nekada dolazio kući pijan. Nekada je bio blatnjav, nekada mokar, a nekada se samo ljuljao dok hoda.

Bio je moj babo vrijedan radnik. Radio je u rudniku. Tada je plata u rudniku bila dobra, i od nje se moglo dobro živjeti. Rudnici su bili Titovi, pa su svi rudari bili „komorati“, što se podrazumijevalo da su pravi komunisti.

Ali mi smo živjeli oskudno. Otac, majka i troje djece. Živjeli smo u maloj kućici bez kupatila i bez kuhinje. Samo dvije sobe. Kupali smo se u limenom koritu, majka je suđe i veš prala vani pred česmom u istom onom koritu, a od električnih uređaja smo imali samo dvije sijalice i jedan radio.

Bio je moj babo dobar čovjek. To se vidjelo uvijek. Nikada nikome nije pravio probleme. Jedino se sjećam da se svađao sa majkom dok je bio pijan, ali, nije je tukao, a inače je bio dobar. Bio je dobar i svojoj porodici i drugima. Posebno je jako volio djecu. Obično je po džepovima imao bombone i žvake i dijelio ih je djeci po putu kud god bi prolazio. I sad se sjećam da su ga voljeli moji drugovi iz mahale. Naravno da je i nama donosio bombone i žvake, a u ta doba je to bilo puno.

Moj je babo imao „dobre“ jarane, komorate. Kad bi dobio platu obično bi sa rudničke blagajne, sa kovertom u ruci, pošao kući da svojoj dječici kupi što im treba kao i ostali ljudi, ali bi ga njegovi komorati pozivali u kafanu koja je bila ispred rudničke kapije. Moj babo bi odgovarao da ne želi u kafanu i da ga čekaju djeca, ali bi ga njegovi „jarani“ prozivali i govorili kako ne smije „popit’ koju“ zbog punca jer mu je punac pobožan čoj’k. To bi u njemu proizvelo inat pa bi otišao u kafanu, a tamo bi mu komorati znali nekad popiti i cijelu platu. Često mi je to spominjao poslije, i uvijek sam vidio da se kaje. Vidio sam i da mu je žao što je dozvolio sebi da mu jarani budu takvi ljudi koji bi iskoristili njegovu naivnost. Prozivali bi ga da ih časti, a nakon toga gledali kako se njegova porodica pati.

Pričao mi je moj rahmetli babo i kako je ostavio alkohol. To je bilo 1988. godine kada sam ja imao šest godina a moj stariji brat sedam. Kaže moj babo:

„Došao sam kući pijan, i odmah sam legao da spavam. Nakon desetak minuta dolazi kući moj najstariji sin iz škole. Bio je prvi razred. Nisam još bio zaspao, pa sam čuo šta razgovara sa majkom. Kada je ušao u kuću on kaže majci- „Majko da vidiš sad kad sam iš’o iz škole, vidim ja babo p’jan stao na sred ceste i zaustavio sva kola. Kad sreća, naiđe komšija Sefer sa kolima, stavi ga u kola i odveze kući“. Kad ga je majka pitala „A što sine sreća da ga odveze Sefer“, on kaže „Babo bi mene zagrlio pa bi mi se smijala sva djeca!“ Zamalo da mi srce pukne. Zaplakao sam i rekao sam da više nikada neću okusiti alkohol.“ -priča moj babo i plače, kao da je bilo maloprije, a prošlo je više od dvadeset godina. Nije moj babo više pio i svakome je savjetovao da se kloni alkohola. Nije nikoga služio alkoholom u svojoj kući.

Moj babo je bio dobar čovjek. Prestao je piti, brinuo se za porodicu kako je mogao. I dalje je imao jarane i komorate, samo više nije dozvolio da iskorištavaju njegovu naivnost i da ga nagovaraju na bilo šta.

Moj babo je umro prije više od godinu dana. Umro je a da nikom ništa nije bio dužan i ni sa kim nije bio u zavadi.

Moj babo je bio dobar čovjek. Umro je u džamiji, na Džuma namazu, blizu rudnika.

Akos.ba