Islamski sadržaji za djecu – gubimo li bitku sa Pokemonima i Bratzom?

Ako imate manju djecu, onda svakodnevno imate i sljedeću nedoumicu: Dijete želi zabavu i igru, a vi želite da ono kroz tu igru ponešto nauči i usput se sačuva neprimjerenih sadržaja. Ostaviti dijete da žudi za zabavom ili mu ponuditi alternativu kojom će biti zadovoljno, a kroz koju će ostvariti i neke od vaših roditeljskih ambicija?! Alternativa svakako zvuči bolje, ali kod njene realizacije u praktičnom smislu već nastaju problemi.

Mnogi sadržaji koji se na televiziji nude kao dječiji su odavno zdravom razumu rekli laku noć. Ako dijete ostavite da vam redovno prati neke od „dječijih kanala“ poput Cartoon Networka ili Boomeranga, velika je vjerovatnoća da će prije polaska u srednju školu fasovati šizofreniju, paranoju ili neki drugi teži oblik mentalnog poremećaja. Da je salijevanje strave dozvoljeno, gledanje ovakvih crtanih filmova bi definitivno mogao biti jedan od povoda za to. Dječiji svijet se danas sastoji od nebrojenih blještavih reklama, neartikulisanog nasilja i milionskih projekata sa majmunima koji briju prsa, bojlerima zaljubljenim u bicikl, čudovištima i erotiziranim lutkama koje našu djecu mame na svakom koraku.

Iz tih razloga je neshvatljivo zašto su sadržaji za odgoj i obrazovanje djece kod muslimana maksimalno zapostavljeni. Neko će reći da ko traži i nađe, ali nije uvijek i isključivo problem roditeljska nezainteresiranost, već i dostupnost, promocija i cijena ovakvih sadržaja. Postavlja se pitanje mora li muslimansko dijete naučiti malajski ili francuski da bi pogledalo kvalitetan crtani film?

Na našim televizijama islamskih sadržaja za djecu nema gotovo nikako. Izbor literature je, takođe, izuzetno skroman i loš. Uzmimo recimo crtani film kao najzastupljeniji oblik dječije zabave. Ako pogledamo popularni online servis YouTube, vidjećemo da sa našeg govornog područja nema gotovo ništa osim rijetkih entuzijastičkih pokušaja produkcije koji, uz dužno poštovanje, izgledaju kao da su ih radila braća Lumiere, a (prijeteći) glas posuđivao Bud Spencer, glavom i bradom. Ostali problemi su što se najčešće radi o (lošim) prevodima sa drugih jezika, što su ovakvi projekti uglavnom plod rada pojedinaca i što je sve (čast izuzecima) nekvalitetno, mlitavo i neprilagođeno. Kada taj jad i bijedu suprotstavimo arsenalu gore spomenutih sadržaja na steroidima i halucinogenim supstancama, jasno je ko će iz dječije perspektive odnijeti ubjedljivu pobjedu.

Kao što je u naletu raplamsalog egoističnog mačoizma žena gurnuta u najdalji zapećak, pa u vizuri gordih islamskih muževa često zaslužuje samo „kutak za sestre“ „žena u islamu“ ili sličnu nedođiju do koje vam treba najmanje pet klikova, tako su i naša djeca, uslovno rečeno, diskriminirana jer su im uskraćeni kvalitetni sadržaji koji bi roditeljima olakšali odgoj, a sve to zarad židovskih teorija zavjere, (ne)opravdanosti mevluda i sličnih stvari puno bitnijih od odgoja naše djece. Ono što se pruža djeci je, kao i u slučaju žena, uvijek nekako usputno i sporedno.

Bojim se stoga da ovo nije samo puko pitanje nedostatka štampanih i multimedijalnih sadržaja, već odraz našeg cjelokupnog odnosa prema odgoju djece i neshvatanja važnosti istog. Odgoj djece je jedan od nosećih stubova opstojnosti zajednice. Mislim da bismo trebali početi ozbiljnije razmišljati o ovom problemu, kao i biti posvećeniji, maštovitiji i fleksibilniji u odgoju naše djece.

Crtani i igrani filmovi, štampana literatura, edukativne video igre i drugi multimedijalni sadržaji u današnje vrijeme kada djeca sve manje vremena provode vani, a sve više između četiri zida izložena uticaju raznoraznih tehnoloških naprava su, usudio bih se reći, presudna.

Ali kako da vam dječaci usvoje nešto od znanja i lijepog ponašanja, a da istovremeno izbjegnu konzumaciju frenetičnih Pokemona ili neke druge drndalice nakon koje vam iz sobe izlaze užarenih očiju i kockaste glave? Kako da djevojčicama pružite sadržajnu zabavu, a da pritom izbjegnete ambiciozne barbike koje sa deset godina vode modne kuće i dizajniraju kupaće kostime?

Ne možemo sami snimati filmove, ali možemo kao zajednica posvetiti pažnju ovom problemu, širiti svijest o njemu i podržavati one koji već proizvode takve sadržaje da bi se situacija na ovom polju eventualno počela popravljati. Do tada nam ne preostaje ništa drugo nego da se znojimo tražeći po knjižarama i internetu nešto što zavređuje pažnju, a što nam istovremeno neće opustošiti ionako tanak novčanik.

Nermin Spahić (nasevijesti.com)