Slučaj Jonathana Moorea: Kad prestane titula, šta ostane od čovjeka?

Godinama nekoga slušamo kako govori o jednakosti, pravdi i odgovornosti. Gledamo ga za govornicom međunarodne organizacije, na sastancima s povratnicima, među ljudima koji traže zaštitu svojih prava. Vremenom mu počnemo vjerovati.

A onda se promijeni njegova profesionalna uloga i pred nama se pojavi pitanje: koliko smo poznavali čovjeka, a koliko funkciju koju je obavljao?

Povod za takvo razmišljanje jeste angažman Jonathana Moorea, američkog diplomate koji je od 2014. do 2017. godine predvodio Misiju OSCE-a u Bosni i Hercegovini. Riječ je o misiji čiji rad obuhvata zaštitu ljudskih prava, jačanje demokratije i vladavine prava te suzbijanje diskriminacije i podjela, uključujući one u obrazovanju. Njeni predstavnici zato uživaju povjerenje upravo kao zagovornici jednakih prava i odgovornog rada institucija.

Prema objavljenim podacima iz američkog registra stranih agenata, Moore je angažovan kao konsultant firme Lucas Compton, koja zastupa Vladu Republike Srpske. Njegov posao obuhvata političko savjetovanje i oblikovanje poruka namijenjenih institucijama, medijima i javnosti. Upravo razlika između njegove nekadašnje institucionalne odgovornosti i današnjeg zastupanja interesa jednog političkog klijenta daje ovom slučaju posebnu težinu.

Povjerenje koje prelazi s institucije na pojedinca

Moore je tokom mandata javno istupao protiv obrazovnih podjela. U Jajcu je 2016. upozoravao da stvaranje još jednog slučaja „dvije škole pod jednim krovom“ predstavlja korak u pogrešnom pravcu.

Zato njegov sadašnji angažman izaziva razočarenje kod dijela ljudi koji su mu vjerovali. Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić javno je podsjetio na Mooreovo ranije zalaganje protiv zastrašivanja u Srebrenici i izrazio teškoću da razumije njegov izbor klijenta.

Ostaje legitimno pitanje dosljednosti: kako se današnji profesionalni izbor odnosi prema vrijednostima na kojima je ranije gradio javno povjerenje?

Funkcija uređuje postupke, odgoj gradi granice

Institucija čovjeku daje pravila. Određuje šta smije potpisati, kako treba govoriti i kome odgovara. Postoje procedure, nadređeni, javnost i mogućnost sankcije.

Sve su to potrebne zaštite. Ipak, profesionalno ponašanje pod nadzorom samo po sebi ne potvrđuje da su iste vrijednosti postale čovjekovo unutrašnje uvjerenje.

Pravo iskušenje dolazi kada odluku možemo donijeti bez disciplinske posljedice. Kada je nešto dopušteno ugovorom, dobro plaćeno i korisno za karijeru, a ipak otvara pitanje savjesti.  Tada se vidi jesmo li naučili samo pravila službe ili smo izgradili vlastite moralne granice.

Samoodgoj se vidi u onome što odbijemo

Samoodgojen čovjek nije čovjek koji nikada neće pogriješiti. Takvu garanciju ne daje ni obrazovanje, ni iskustvo, ni ugled. Njegova posebnost je u spremnosti da preispita vlastitu korist, prizna nedosljednost i odustane od posla koji bi ga udaljio od principa. To vrijedi za diplomatu, profesora, političara, vjerskog službenika i svakoga od nas.

Jesmo li pravedni i prema onome od koga nemamo koristi? Čuvamo li povjerenu informaciju i kada bismo njenim otkrivanjem mogli napredovati? Odbijamo li nepravdu i kada je čini neko ko nas plaća?

U vjerničkom razumijevanju odgovornosti, svijest da Allah zna i ono što ostaje skriveno daje samoodgoju posebnu dubinu. Čovjek polaže račun i za odluke koje javnost nikada neće vidjeti.

Vlastita sigurnost ne smije zavisiti od tuđe naklonosti

Ovaj slučaj za Bosnu i Hercegovinu nosi i širi podsjetnik. U svijetu promjenjivih savezništava i interesa, vlastitu budućnost ne smijemo zasnivati na uvjerenju da će nas neko drugi uvijek zaštititi.

Iskustvo naše zemlje dovoljno je teško da takvu sigurnost više ne uzimamo zdravo za gotovo. Međunarodna podrška ima vrijednost, ali ne može zamijeniti naše institucije, znanje, ekonomsku snagu i sposobnost da sami zastupamo svoje interese. Prijateljstva treba graditi, a vlastitu odgovornost preuzeti.

To znači ulagati u obrazovane, odgoj i odgovorne ljude, profesionalnu diplomatiju, pravosuđe i sigurnosne institucije. Znači čuvati javni novac i razvijati društvo u kojem stručnost i integritet imaju prednost nad poslušnošću.

Ako se ljudi mijenjaju s funkcijom, poslodavcem ili ugovorom, država mora imati snagu koja neće zavisiti od njihove lične naklonosti. Upravo zato samoodgoj i institucionalna izgradnja pripadaju istoj priči: potrebni su nam ljudi koji će odgovorno nositi institucije i institucije koje će ograničavati samovolju pojedinaca.

Titula zaslužuje poštovanje, čovjek traži provjeru

Iz ovakvih slučajeva ne treba učiti da nikome ne vjerujemo. Treba učiti da povjerenje gradimo na postupcima i provjeravamo ga kroz vrijeme.

Titula govori o nečijoj ulozi. Diploma o završenom obrazovanju. Visoka funkcija o ovlaštenjima. Dosljednost se pokazuje u izborima i ponašanjima koje čovjek pravi kada se okolnosti promijene.

Zato je važno odgajati sebe i onda kada već imamo znanje, položaj i priznanje drugih. Posebno tada.

Može se promijeniti posao, a sačuvati princip. Može se izgubiti funkcija, a zadržati dostojanstvo. Najvažnije granice jesu one koje čovjek neće preći ni kada mu je put preko njih potpuno otvoren.

akos.ba