Kur’anska kazivanja: Šta nas priče o poslanicima uče o našim problemima

Kazivanja zauzimaju značajno mjesto u Kur’anu. Ona predstavljaju blagoslovljen način poučavanja kojim nam Allah približava iskustva prijašnjih naroda i otkriva zakonitosti koje upravljaju životom zajednica. Te zakonitosti nisu vezane samo za prošlost: njihovo djelovanje ponavlja se kada se ponove njihovi uzroci i uvjeti.

Kur’anska kazivanja zato čitamo i radi razumijevanja vlastitog života. U njima upoznajemo vjerovanje i poricanje, zahvalnost i oholost, pravdu i nasilje, strpljivost i posljedice povođenja za strastima.

Šta kur’anska kazivanja čini posebnim?

Njihova prva odlika jeste božansko porijeklo. Ona su Allahov govor i pripadaju Objavi. Uzvišeni kaže: „To je, zaista, istinito kazivanje…“ (Ali Imran, 62), a na drugom mjestu: „To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo.“ (Ali Imran, 44)

Druga odlika jeste njihova istinitost. Događaji su se odvijali onako kako ih Kur’an opisuje. U njima nema izmišljenih prizora, pretjerivanja niti dodataka nastalih u mašti pripovjedača.

Treća odlika odnosi se na njihovu svrhu. Kur’anska kazivanja ne donose prošlost radi samog bilježenja historije. Ona usmjeravaju čovjeka prema pouci, opomeni i popravljanju vlastitog života. Allah kaže:

„U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.“ (Jusuf, 111)

Poziv vjerovanju u jednog Boga

Najuzvišenija svrha kur’anskih kazivanja jeste potvrđivanje Allahove jednoće i pozivanje ljudi da samo Njemu robuju. Ona razotkrivaju zabludu mnogoboštva i pokazuju da je temeljni poziv svih poslanika bio isti:

„Mi smo svakom narodu poslanika poslali: ‘Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!’“ (En-Nahl, 36)

Nuh, alejhis-selam, svome je narodu govorio: „O narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate…“ (El-Mu’minun, 23) Sadržaj ovog poziva ponavlja se u kazivanjima o različitim poslanicima. Mijenjaju se narodi, vremena i okolnosti, ali ostaje ista osnova: čovjek je pozvan da upozna svoga Gospodara i samo Njemu bude predan.

Potvrda Objave i poslanstva

Kur’anska kazivanja svjedoče i o istinitosti poslanstva Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. On nije bio očevidac događaja o kojima je govorio niti ih je preuzeo iz knjiga koje je čitao. Njihov izvor bila je Allahova objava.

Govoreći o Merjemi i onima koji su se nadmetali ko će se o njoj brinuti, Allah kaže:

„To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali.“ (Ali Imran, 44)

Vjerovanje u proživljenje i odgovornost

U kur’anskim kazivanjima na različite se načine potvrđuju proživljenje i polaganje računa. Čovjek se podsjeća da njegov život ne završava smrću i da njegova djela imaju posljedice.

U suri El-Bekare nalazimo Ibrahimovu, alejhis-selam, raspravu s vladarom koji se uzoholio zbog vlasti koju je dobio. Ibrahim mu je rekao: „Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje.“ (El-Bekare, 258) U istom nizu ajeta nalazi se i kazivanje o čovjeku koji je prošao pored razrušenog naselja, a zatim i Ibrahimova molba da vidi kako Allah oživljava mrtve.

Na tu molbu Allah mu je odgovorio:

„‘Uzmi četiri ptice’ – reče On – ‘i isijeci ih, pa pojedine komade njihove stavi na razne brežuljke, zatim ih pozovi, brzo će ti doći. Znaj da je Allah silan i mudar.’“ (El-Bekare, 260)

Ova kazivanja učvršćuju vjerovanje u Allahovu moć i budući susret s Njim.

Učvršćivanje srca u teškoćama

Jedna od najvažnijih svrha kur’anskih kazivanja jeste učvršćivanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog ummeta na putu istine. Pozivanje dobru donosi teškoće, protivljenje i iskušenja. Kazivanja o ranijim poslanicima pokazuju da takva iskustva nisu nova i da vjernik u njima nije usamljen.

Uzvišeni kaže:

„I sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. I u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.“ (Hud, 120)

Čovjek koji čita o njihovoj ustrajnosti dobija snagu da izdrži vlastite teškoće. Upoznaje ljude koji su bili odbacivani i uznemiravani, ali nisu napustili ono što im je povjereno.

Ugledanje na poslanike i učenje iz sudbine njihovih naroda

Kur’anska kazivanja pozivaju nas da slijedimo poslanike u strpljivosti, prenošenju istine i čvrstom vjerovanju. Istovremeno nas upozoravaju da izbjegavamo postupke onih koji su im se suprotstavljali.

Allah kaže:

„A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša – a niko ne može Allahove riječi izmijeniti – i do tebe su doprle o poslanicima neke vijesti.“ (El-En’am, 34)

Njihova kazivanja čuvaju uspomenu na njihovu čestitost i ukazuju na njihov uzvišen položaj kod Allaha. Ona nam daju primjere prema kojima možemo procjenjivati vlastito ponašanje.

Upozorenje da moć i blagostanje ne štite od posljedica nepravde

Kur’an govori i o propasti prijašnjih naroda koji su odbacivali poslanike i ustrajavali u grijesima. Neki su raspolagali velikim mogućnostima, plodnom zemljom i obiljem, ali ih to nije zaštitilo:

„Zar oni ne znaju koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku, pa smo ih, zbog grijehova njihovih, uništavali, i druga pokoljenja, poslije njih, stvarali.“ (El-En’am, 6)

Među uzrocima njihove propasti bili su mnogoboštvo, nasilje, oholost, poricanje proživljenja, slijepo povođenje za precima te prijetnje vjernicima i njihovo uznemiravanje. O tim postupcima čitamo da bismo ih prepoznali i udaljili se od njih. Pouka ostaje nepotpuna ako osuđujemo nepravdu u prošlosti, a zanemarujemo je u vlastitom ponašanju.

Odgoj vjerovanja i karaktera

Kur’anska kazivanja odgajaju čovjeka u cjelini. Učvršćuju vjerovanje u Allaha, poslanike, proživljenje i odgovornost te poučavaju strpljivosti i ustrajnosti.

To vidimo u kazivanju o čarobnjacima koji su povjerovali Musau, alejhis-selam. Faraon im je zaprijetio odsijecanjem udova i razapinjanjem, ali ih strah nije odvratio od istine koju su spoznali. Kazivanje o mladićima iz pećine također odgaja čvrstinu u vjerovanju i podsjeća na proživljenje.

Lukmanovi savjeti sinu obuhvataju brojna područja života: vjerovanje u jednog Boga i zabranu mnogoboštva, dobročinstvo prema roditeljima, zahvalnost, svijest o odgovornosti za djela, obavljanje namaza, pozivanje dobru, odvraćanje od zla i strpljivost u nevolji. Uz to dolaze upozorenja na oholost, nadmeno ophođenje prema ljudima i neprilično podizanje glasa.

Tako se vjera pokazuje i u čovjekovom odnosu prema roditeljima, načinu na koji razgovara i ponašanju prema ljudima.

Poziv poštenju i popravljanju društva

Kazivanje o Šuajbu, alejhis-selam, neposredno povezuje vjerovanje s poštenjem u poslovanju i čuvanjem tuđih prava. On je svome narodu govorio:

„…zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.“ (El-A’raf, 85)

Čovjekov odnos prema Allahu odražava se i u njegovom poslu. Poštena mjera, ispunjeno obećanje i sačuvano tuđe pravo pripadaju životu vjernika.

Kazivanje o Ademu i Iblisu, koje se pojavljuje na više mjesta u Kur’anu, upozorava na šejtanovo neprijateljstvo i njegove pokušaje zavođenja. Kroz događaj razumijemo opasnost oholosti i potrebu da budemo oprezni prema nagovaranju na zlo.

Suprotstavljanje očaju strpljivošću i nadom

Kazivanje o Jusufu, alejhis-selam, posebno snažno odgaja nadu u Allahovu milost. Jakub, alejhis-selam, suočen s bolnim vijestima i gubitkom sina, pomoć traži od Allaha:

„‘U vašim dušama je ponikla zla misao’ – reče on – ‘i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite.’“ (Jusuf, 18)

Kasnije svojim sinovima govori:

„O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.“ (Jusuf, 87)

Njegova nada nije značila prestanak djelovanja. Poslao je sinove da traže i raspituju se. U tome se susreću oslonac na Allaha i poduzimanje onoga što je čovjeku dostupno. Strpljivost čuva srce od očaja, a nada pokreće čovjeka da nastavi tražiti izlaz.

Upoznavanje Allahove neograničene moći

Stvaranje Adema, rođenje Isaa, oživljavanje ptica Ibrahimu, pretvaranje Musaovog štapa i druga znamenja podsjećaju da Allahova moć nije ograničena onim na šta smo navikli.

Kazivanje o Musau i dobrom Allahovom robu dodatno nas uči granicama vlastitog znanja. Čovjek vidi dio događaja, a ne poznaje uvijek njegovu pozadinu i posljedice. To ga poziva na poniznost pred Allahovom mudrošću.

Prepoznavanje Allahovih blagodati prema Njegovim robovima

Kur’anska kazivanja pokazuju i blagodati kojima Allah daruje Svoje poslanike i odabrane robove. U njima vidimo izbavljenje iz teškoća, podršku, darovano znanje i druge oblike Allahove dobrote.

Takva kazivanja bude povjerenje u Gospodara i pomažu vjerniku da ustraje. Podsjećaju ga da njegov trud nije skriven Allahu, čak ni kada ga ljudi ne primjećuju.

Veličina kur’anskih kazivanja otkriva se kada iz čitanja pređemo u preispitivanje sebe: koliko smo zahvalni, kako postupamo prema ljudima, šta činimo kada pogriješimo i gdje tražimo oslonac u teškoćama. Tada njihove pouke postaju dio našeg života.

akos.ba