Historijske veze Južne Afrike i Palestine

Južna Afrika je prošle sedmice podnijela tužbu protiv Izraela Međunarodnom sudu pravde u Haagu, najvišoj sudskoj instanci Ujedinjenih naroda, zbog navodnog genocida koji izraelske trupe čine u Pojasu Gaze. Iz Tel Aviva su bijesno reagirali optuživši Južnoafrikance da djeluju u korist Hamasa. Mnogima je bilo čudno zašto se baš ova afrička država odlučila na takav korak, ali veze između te dvije države građene su decenijama.

Odnosi između pokreta koji se borio protiv apartheida i vođa palestinske borbe uvijek su bili bliski, što dokazuje prijateljstvo Nelsona Mandele i Yassera Arafata. Interesi Južnoafrikanaca i Palestinaca isprepleli su se u drugoj polovini 20. stoljeća, kada je crnačka populacija patila pod režimom apartheida, koji ih je segregirao i lišio ih najosnovnijih prava. Tokom tih godina, Afrički nacionalni kongres, tajna formacija u kojoj je Mandela bio član, obratio se Palestincima, koji su se osjećali maltretiranim od strane takozvanog “izraelskog kolonijalizma”.

Mandela i Arafat sreli su se više puta nakon što je prvi pušten na slobodu i postao predsjednik Južne Afrike, a 1997. Mandela je Arafata nazvao “ikonom”. “Previše dobro znamo da je naša sloboda nepotpuna bez slobode Palestinaca”, kazao je Mandela.  Južnoafrička Republika bila je među prvim zemljama koje su izraelsku okupaciju palestinskih zemalja označile kao aparthejd. Nakon Mandeline smrti 2013. godine, njegova porodica nastavila je izražavati solidarnost sa Palestincima.

Sa druge strane, režim apartheida u Južnoj Africi predvođen Nacionalnom strankom imao je blizak odnos s Izraelom. Izrael je tokom 1950-ih i dijelom 1960-ih održavao politiku približavanja i dobrog sklada s afričkim zemljama, koje su u tim desetljećima postigle svoju nezavisnost i ucrtale svoja imena, granice i zastave u karte i atlase svijeta, baš kao što je to učinila mlada jevrejska država u maju 1948. godine.

Međutim, razumijevanje je prekinuto nakon Šestodnevnog rata (1967.), kada je izraelska vojska ostvarila sjajnu i brzu pobjedu protiv koalicije arapskih zemalja koje su je napale i zauzele neke od teritorija koje su još uvijek žarišta i sporna područja: Sinajski poluotok, koji je Egiptu vraćen u februaru 1982. u okviru potpisivanja sporazuma iz Camp Davida; Golansku visoravan, oduzetu od Sirije i još uvijek u rukama Izraela; i Zapadnu obalu, Pojas Gaze i istočni Jerusalem, gdje su se epizode nasilja često reproducirale sve do današnjih dana.

Kako su Izrael i Afrički nacionalni kongres postali dvije antagonističke sile, uslijedio je niz epizoda koje i danas izazivaju kontroverze. U 1970-ima, izraelska vlada pod premijerom Yitzhakom Rabinom uspostavila je bliske veze sa režimom aparthejda. Tadašnji ministar obrane Shimon Peres bio je ključan u stvaranju saveza koji je pomogao održati apartheid dok je međunarodna zajednica postajala sve kritičnija i neprijateljski raspoloženija.

Izrael je opskrbljivao aparthejdsku Južnu Afriku vojnim savjetnicima i oružjem, a oružane snage dviju zemalja obučavane su zajedno. Sarađivali su u njihovim borbama protiv ANC-a i PLO-a. U maju 2010. novinar Sasha Polakow-Suransky objavio je ‘The Unspoken Alliance: Israel’s Secret Relationship with Apartheid South Africa’, rad u kojem je, nakon konsultacija s hiljadama neobjavljenih dokumenata, objavio da je Tel Aviv napunio svoje džepove prodajom oružja u Pretoriju tokom najtežih godina segregacije.

Kontroverza koju je izazvao rad na kraju je pogodila Shimona Peresa, harizmatičnog socijaldemokratskog vođu koji je obavljao dužnost ministra odbrane Izraela između septembra 1975. i marta 1977. Godine 2010. list ‘The Guardian’ je iznio na vidjelo jedan od dokumenata s kojima je radio Polakow-Suransky, a koji je očito pokazao da je Peres ponudio nuklearno oružje svom južnoafričkom kolegi P.W. Bothi.

Kada su dokumenti otkriveni 2010. godine, Peresov glasnogovornik odbacio je optužbe, nazvavši ih “neutemeljenima”. Južnoafrički dokumenti pokazali su da je vojska iz doba apartheida željela nuklearne projektile kao sredstvo odvraćanja i za potencijalne napade na susjedne države.

Shimon Peres i sadašnji premijer Benjamin Netanyahu nisu prisustvovali Mandelinoj pogrebnoj ceremoniji, naglašavajući izraelsko suosjećanje s režimom iz doba apartheida. Vrijedno je, međutim, spomenuti da borba Južne Afrike protiv apartheida nije bila ograničena na crno stanovništvo. Mnogi od južnoafričkih aktivista protiv apartheida bili su bijelci i Jevreji, a mnogi su preživjeli holokaust ili bili potomci žrtava holokausta.(stav.ba)

akos.ba