Miris šljiva

Krv je nadirala
do vrhova prstiju nožnih pa gore
svaki je damar ko list od jasike
koferi puni sjećanja
ni košulja nije mogla stati
što je mirisala na jesen
Stojim na stanici
iz koje laste jugu ne odlaze
već se prepuste smrti od zime
A ona sva u zelenom
čak je i oči obukla isto
Ljuti je moje cupkanje u mjestu
to se ja samo propinjem za uzdahom

što mi ga davno izmamila

i ne dišem

govore oči uvjerljivo
dok čekam umiranje
Zašto

opet je došla sa mirisom šljiva
tamo gdje sam zasadio pjesmu
i godinama čekao ispod stabla
da ih zajedno beremo za bestilj
Još cupkam u mjestu
bez daha
miris šljiva da udahnem
što ih sjećanje u štrudlu zavija
rukama bjeljim od čistote
sa čijih prstiju lizali smo bestilj…