Šta činiti između ezana i ikameta?

Važnost ezana i ikameta je velika, a također i veliki su sevapi za one koji se odazovu na ta dva poziva. Poslanik, a.s., nas je obavijestio o nagradi koja čeka one koji se odazivaju u džemat, ali i o propisima vezanim za ezan, ikamet i instituciju džemata uopće.

Ovom prilikom kratko ćemo se osvrnuti na Poslanikove, a.s., preporuke vezane za moguće postupke muktedija i musallija koji čuju ezan i ikamet i namjeravaju namaz obaviti u džematu (tj. odazvati se na ta dva značajna mujezinova poziva).

Ezan je direktni poziv na namaz s kojim nas mujezin obavještava da je nastupio novi namaski vakat i da je vrijeme da se, nakon uzimanja abdesta, na par minuta misaono odvojeni od ovodunjalučkih briga i obaveza, posvetimo svome Uzvišenom Gospodaru.

Ikamet već, za razliku od ezana, predstavlja nešto sasvim drugo. Ikamet je čin i postupak kojim se uspostavlja džemat, redaju se klanjači za imamom u saffove. Ikamet nam kazuje da će za određen broj sekundi otpočeti zajednička molitva (namaz) i da svi prisutni u svojim srcima trebaju donijeti svoj nijjet na namaz.

Sunnet je ponavljati za mujezinom tekst ezana, osim kod riječi ”Hajje ‘ales-salah” i ”Hajje ‘alel-felah” nakon kojih se izgovara : ”La havle vela kuvvete illa billah.”

Lijepo je nakon proučenog ezana da donesemo salavat na Poslanika, a.s., te da proučimo dovu poslije ezana (Allahumme rabbe hazihi …). Ova dova je općepoznata i njen sadržaj nalazi se skoro u svim knjigama koje govore o ezanu i namazu.

Između ezana i ikameta treba da prođe onoliko vremena koliko treba stanovnicima jednog naselja, kvarta, ulice ili mahale (jednom rječju džemata), da se pripreme za namaz i da stignu u dotični mesdžid ili džamiju. Ovisno o okolnostima taj razmak može biti duži ili kraći (najčešće je to između 5 i 25 minuta). U periodu između ova dva poziva (ezana i ikameta) vjernici mogu upućivati dove Uzvišenom, ali i klanjati dobrovoljni namaz (nafilu) kod nas poznatu kao dnevni sunneti.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao da se dova između ezana i ikameta ne odbija. Ona se uči tiho i skrušeno, svako za sebe. Može se učiti bez i sa podizanjem dlanova prema nebu, mada je uobičajnije da se čini podignutih dlanova.

Što se tiče namaza između ezana i ikameta, on je veoma pohvalan, pa bilo da ga obavimo u svojoj kući ili u džamiji. Muhammed, s.a.v.s., nas je podučio da između ezana i ikameta ima namaz za onoga ko može i hoće da ga obavi.

U našoj praksi je da između svakog ezana i ikameta redovito obavljamo nafilu (čitaj: sunnete), osim kod akšam namaza, kod kojeg se prvo klanjaju farzi pa onda nafila. Razmak između ezana i ikameta kod akšama namaza je veoma kratak, počesto ne bude duži od pola minute ili minut, ovisno o okolnostima džematlija ili samog džemata.

Sve naprijed navedeno važi za situaciju kad čovjek klanja propisani /farz/ namaz u džematu.

Kad je u pitanju samostalno klanjanje farz namaza mimo džemata, zbog opravdanih okolnosti zbog kojih smo izostali iz džemata, onda su i same preporuke drugačije.

Sva navedena učenja i postupci padaju na samog musalliju (klanjača pojedinca), osim što po mišljenju nekih nije dužan učiti ezan ukoliko se u tom mjestu već jednom učio ezan za taj namaski vakat.

Kad su u pitanju žene muslimanke, one ne uče ni ezan ni ikamet. Njima ta dva veličanstvena poziva nisu preporučena niti obavezujuća kao što je to slučaj sa muškarcima.

Za kraj: Koristimo priliku pa redovito učimo dove za sebe i druge između ezana i ikameta, a također budimo ustrajni i u obavljanju dnevnih nafila (sunneta) koje nam je toplo preporučio Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s.

Za Akos.ba piše: Admir Iković