Šesta islamska dužnost

Poslanik islama, Muhamed, neka je mir s njime kaže: “Sticane znanja je najveći oblik služenje Bogu.” Zašto onda ne bismo odnos prema znanju stavili u naše osnovne postulate/temelje vjere pa da kažemo da je idžtihad/kreativno mišljenje šesti islamski šart ili dužnost?

Ako islamski službenici konstantno ponavljaju kako su kod muslimana vrata idžtihada/kreativnog mišljenja zatvorena već sedam stoljeća, zašto onda ta vrata ne bismo i otvorili? Zatvorena su iz „vjerskog ubjeđenja“, smatrajući da je nauka jedino ono što je Kur’an. Da bismo izašli iz ambisa svekolikog nazadovanja i tapkanja u mjestu, treba iz vjerskog ubjeđenja kreativno mišljenje staviti na nivo farza kao što je namaz.

Ponavljati krilatice preporoda, a pri tome ništa novo ne ponuditi, ravno je ljudskoj gluposti, kako to Ajnštajn definiše.

Još je apsurdnije što se još uvijek štampaju knjige koje definišu idžtihad/kreativno mišljene kao nešto što se odnosi samo na domen islamskog prava, a kreativno mišljenje bi se trebalo baviti svim naukama, koje bismo trebali redefinisati u smislu islamskih nauka, jer islam ne poznaje nauke kao islamske i neislamske, nego korisne i štetne.

Ako se pitate da li je bogohulno da uvedemo šesti islamski šart/dužnost ili kako ćemo odgovoriti na hadis kada je došao melek Džebrail Poslaniku, neka je mir s njime, i pitao ga: „Šta je to islam?“ Posanik, neka je mir s njime, mu je odgovorio da je islam šehadet, namaz, post, zekat i hadž. To je istina! Ovdje se ne želi mijenjati hadis, nego se želi dinamizirati metodologija sa aspekta nužnosti potreba vremena u kojem živimo.

Samom dinamizmu metodologije i praćenju konteksta nas je naučio plemeniti naš Poslanik, neka je mir s njime, kada mu je prije jedne od bitaka došao čovjek koji je imao stare i iznemogle roditelje pa mu je Poslanik, neka je mir s njime, rekao da je njegova borba tog trenutka da se posveti svojim roditeljima. Ovim postupkom Poslanik, neka je mir s njime, nije isključio imaprativ Kur’ana i hadisa da je borba najveći doprinos islamu ako je period rata, samo je dao prednost prioritetu spram konteksta date situacije. Glavna Poslanikova životna metodologija je bila određivanje prioriteta i kreiranje što veće produktivnosti kod ljudi.

Primjer imamo i kod hazreti Omera koji je odredio prioritete prava na zekat, kada je u sociološkom poduhvatu isključio iz korištenje prava na zekat kategorije koje su spomenute u Kur’anu; „oni čija srca treba pridobiti za islam” ili kad je dokinuo davanje sadekatul-fitra u onim namirnicama koje ljudima ne koriste ili ih ima u izobilju pa ih je zamijenio korisnijim. On ovim primjerom nije dokinuo kur’anski ajet nego je dinamizirao metodologiju i odredio prioritete.

Isti takav primjer imamo kod našeg alima profesora Huseina Đoze, koji je izdao fetvu da od svih sedam kategorija koje su navedene u Kur’anu u vezi prava na zekat, aktualizirao je samo jednu „prioritet aktualne situacije“ (fi sebil Allah)  finansiranje odgojno-obrazovnih aktivnosti kroz prikupljanje u zajedničku kasu Islamske zajednice. [1] Da profesor Đozo nije donio ovu fetvu Islamska zajednica bi do sada bila na „prosjačkom štapu“ ili je ne bi nikako ni bilo.

U ovom slučaju, s obrzirom da se muslimani nalaze u gorućoj potrebi da redefinišu svoje prioritete nad prioritetima i da dinamiziraju metodologiju ne vidim nikakvu grešku da dodamo još jednu baznu dužnost kao što je idžtihad ili kreativno mišljenje. Jer, nužno mora krenuti preporod iz vjerskog ubjeđenja i ispravnog shvatanja.

Nakon što smo zaključili da nam treba ova promjena, onda treba da redefinišemo  poimanje islamskih nauka. Islamske nauke su sve pozitivne nauke a ne samo fikh, hadis, akaid…

Krunski oblik bogosluženja šeste islamske dužnosti bi bio intelektualni napor kroz istraživački i eksperimentalni pristup, transferne vještine, konstantno neformalno usavršavanje, mašta… ovaj oblik bi izrodio najviše nivoe društveno-korisnog rada i preporoda muslimanskog svijeta i svijeta uopće.

Da bi se punim plućima živio idžtihad, njegove glasonoše treba da budu svestrano obrazovane.

Trebaju težiti zenitu multidisciplinarnog tumačenja Kur’ana. Zašto slikar, fizičar, glumac ne bi mogli tumačiti Kur’an? Zašto dinamizmom svestranosti ne bismo dolazili do novih spoznaja i novih tumačenja? Kad informatičar objašnjava prirodu slikaru, slikar taj pristup doživljava kao skrnavljenje iste. Zašto slikar ne bi to tumačio i doživljavljavao iz svog ugla? Ne možemo ograničiti Kur’an na ljude usko specijalizirane samo na hadis, fikh, akaid jer se time skrnavi svjestranost, univerzalnost Kur’ana. Ubijanjem čovjekovog razuma ubija se i sami čovjek, a samim time i cijelo čovječanstvo.[2]

Udžbenici za vjeronauku, crtani filmovi za djecu, projekti kulture su nam nezanimljivi, a kad bismo bili brutalno iskreni onda bismo ih okarakterisali kao dosadni, retrogadni, zašto? Zato što smo isključili čitave plejade ljudi iz kulture i umjetnosti, a trenutno imamo skoro isključivo jednostrani pristup vjeri kroz prizmu vjerskih službenika.

Imamo primjere kod Ibn Sine koji je kroz tumačenje Kur’ana kosmosa i prirode dao nam nove horizonte božanske kreacije, slično to čini i Ibn Betuta opisujući svijet kroz svoja putovanja ili Ibn Haldun tumačeći društvo kroz prizmu Kur’ana. [3] Zašto taj svestrani pristup ne bismo i sada aktualizirali?

Zamka u koju su pali muslimani pa su se ustručavali tumačiti Kur’an je pogrešno razumijevanje često ponavljane izreke Ebu Bekra u kojoj on kaže: „Kako bih ja mogao hodati po Zemlji kad bih tumačio iz Kur’ana ono što ne znam.“

Ja bih autentičnost ove  izreke dobro provjerio, a i da je prihvatimo da je apsolutna istina, logično da Ebu Bekr nije htio pričati o onome što ne zna a pričao je ono što zna. Ne može se zaključiti da ne treba tumačiti Kur’an spram svog znanja. [4]

Nivo za titulu mudžtehida, intelektualnog kreativca, koji su postavili klasični učenjaci prilično je  visoka i obeshrabljujuće je postavljena a za takvo opravdanje navode da je među ashabima bilo svega 160  njih koji su bili sposobni da izvode sami zaključke.[5]

Sa tako visokim kriterijima i visokim pragom mnogi i koji imaju potencijal odustaju od titule intelektualnog kreativca. A zaboravljaju da je Božiji Poslanik a.s. uvažavao mišljena ashaba i ohrabrivao ih da samostalno izvode zaključke na osnovu znanja kojeg su imali. Takav Poslanikov pristup imamo u primjeru Ibn Mesuda kad je trebao ići u Jemen, kad mu Ibn Mesud odgovara nakon Kur’ana i sunneta da će prosuđivati po svojoj pameti.  Ne možemo ovaj slučaj zadržati samo za Ibn Mesuda, nego je on metod za sve ashabe i tumače vjere.

Košpa od šljive je šljiva, tako i mala stabljika šljive je šljiva, i veliko stablo šljive je šljiva. Tako je i intelektualni kreativac, mudžtehid, svako onaj ko u ime Allaha dž.š. odluči da kroz svoj intelektualni napor doprinese društvu u bilo kojoj oblasti bez obzira na nivo.

Ni jedan potencijal ili napor ne smije biti zanemaren, nego ga treba zalijevati da postane punina svog domašaja, a samo društvo će ocijeniti svojim prihvatanjem ili odbacivanjem stepen tog kreativca.

Takve treba bodriti i predstavljati im da cijeli svijet to od njih očekuje i da njihovo svako neformalno obrazovanje koje pospješuje njihovu svestranost je put rasta kreativca/mudžtehida njihovog bića.

Svaka minuta mašte koja uzburkuje nove pristupe, pokušaje u iznalaženju bilo koje pozitivne ideje, bit će predstavljena kao hiljadu minuta ibadeta.

Zašto ne bismo nazvali kreativcom/mudžtehidom mladića ili djevojku čija bujna mašta je iznjedrila projekat dobijanja biodizela iz neke bio-mase ili projekat dobijanja električne energije putem solarnih panela? Zašto se ograničivamo zamišljanjem mudžtehida kao nekog starog, sijedog dedicu kao jedinog sposobnog da donosi zaključke jer je on pročitao sva klasična djela iz fikha?

Kroz prizmu mašte i eksperimentalnog pristupa, tri svjetske civilizacije napravile su neizbrisiv trag svog uticaja.

Prvo je to ostvarila stara Grčka, čiji su filozofi pročeli da preispituju poimanje grčkih bogova. Iz tog istraživačkog pristupa efekti grčke filozofije i danas se osjećaju.

Drugi primjer su bili sami muslimani u srednjem vijeku koji su afirmirali taj eksperimentalni pristup i bili su avangarde svog vremena.

Treći primjer je Zapadna Europa koja se kroz ideju Rogera Bacona, također, oživjela eksperimentalni pristup i iz te ideje se izrodila tehnološka revolucija kao najveći doprinos svijeta tokom cjelokupnog čovječijeg bivstvovanja.

Pitam  vas, šta je bogohulnije forma koju slijepo slijedimo bez razumijevanja ili dinamiziranje metodologije kroz uvođenje šeste islamske dužnosti?

Kako da odgovorimo na hadis: „Nemate ništa od svojih obreda ako u njima nema svježih spoznaja?“

Treba da se rađaju nove generacije muslimana koje će Bogu služiti ponavljajući šesti islamski šart uvijek sa pitanjem: “Da li ja vjeru razumijem suštinski kroz novo spoznajno  kreativno mišljenje kojeg poistovjećujem sa namazom i zekatom?”

Treba da se rađaju nove generacije koje će živjeti jedan novi kolektivni um za koji će se truditi svim snagama da daju svoj doprinos za preporod cijelog svijeta.

Piše: Edin Kadrić

 [1] Sejad, Mekić, A Muslim Reformist in Communist Yugoslavia, Routledge, 2017. str.137.

[2] Rešid, Hafizović, Spoznaja prva vrijednost islama, Ibn Sina, Sarajevo, 2017. str.74

[3] www.http://dzemat-oberhausen.de/ Tumačenje Kur´ana i sudbina islamskog svijeta, Enes, Karić, preuzeto 07.12.2020.-

[4] http://www.iltizam.org/tekstovi/read/2194, Da li je dozvoljen racionalni tefsir, Ahmed Adilović, preuzeto: 07.12.2020.

[5] Taha Jabir, al-Alwani, Idžtihad, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2008. str. 16.

Akos.ba