Ugovor na Hudejbiji – pobjeda islama diplomatskim putem

Koji događaj Kur’an opisuje kao „očiglednu pobjedu“ Poslanika s.a.v.s.?

1. a) Muslimansko osvajanje cjelokupnog Arapskog poluostrva, Jerusalema, i šire
2. b) Poslanikov povratak u Mekku i uništavanje paganskih idola u Ibrahimovom a.s. hramu
3. c) Nenasilni muslimanski pokret koji rezultira mirom i kompromisom sa dugovječnim neprijateljima

Možda će zvučati iznenađujuće, ali odgovor je pod C. Istina, arapsko proljeće je pokazalo svijetu da muslimani mogu prigrliti nenasilan otpor koji će dovesti do uspješne promjene, ali ova posvećenost nenasilnom otporu  rijetko je opisivana kao odraz religije islama.  Mnogi zapadnjaci su raširili strah od islamstičkih pokreta u post-revolucionarnom arapskom svijetu –npr.,  tuniški pokret Ennahda ili egipatski Muslimanska braća- da koriste nenasilje kao put sticanja moći s kojom će potom vršiti represiju. Ovaj strah je prevaziđen. Muslimani mogu uistinu koristiti tradiciju islama da bi čvrsto utvrdili principe nenasilnog ponašanja i dogovorili se se sa sekularistima i nemuslimanima za zajedničko dobro. I ništa se, po meni, ne može pokazati uspješnijim u tome od oživljavanja događaja iz života Poslanika Muhammeda s.a.v.s. koji se dogodio na mjestu Hudejbija – događaju kojeg islamska tradicija naziva “sigurnom pobjedom”.

Prije diskusije o ovom događaju, vrijedna pomena je ostavština 13-godišnje poslaničke misije Muhammeda s.a.v.s. (610-622) – period koji je tako snažno nadahnuo Gandijev Afganistan u borbi za nezavisnost, Khan Abdul-Ghaffar Khana i njegove Khuadai Khidmagtar (Božije sluge) prema dubokoj pobožnoj muslimanskoj posvećenosti nenasilju. “Nema ništa iznenađujuće kod muslimana ili Afganistanaca poput mene koji se okreću vjerovanju u nenasilje…”, rekao je Khan, “To je princip Poslanika kojim je je vođen prije 400 godina u Mekki.”

Niko ne može osporiti Khanovu procjenu. Bogata elita Mekke žestoko se suprostavila Poslanikovoj monoteističkoj poruci i okrenula se teškom fizičkom i ekonomskom proganjanju najslabijih sljedbenika islama. Ipak, Muhammed a.s. je bezuslovno zabranio odmazdu uz strpljivu posvećenost nenasilju. Kada je proganjanje postalo ne podnošljivo, on i muslimani su se preselili u Medinu, gdje je 622. godine osnovao nezavisnu državu.   Tek tada je islam dozvolio vojnu akciju. Mlada država Medina se suočila sa nizom bitaka sa neprijateljima iz Mekke – 624. Bedr, 625.-Uhud, i neuspjela opsada Medine 627. godine – što je rezultiralo povećanjem regionalnog uticaja muslimana. Iako je rat donio političke pobjede, Poslanik bi uskoro pokazao da nikada nije napustio princip nenasilnog otpora – što mu je i donijelo njegovu najveću pobjedu.

Svake godine, mnogobrojna arapska plemena su dolazila u Mekku na hodočašće u hram Ibrahima a.s. U proljeće 628, u potrazi za potvrdom njegove tvrdnje da Ibrahim a.s. nije bio mnogobožac, Poslanik s.a.v.s je učinio ono što bi mnogi opisali kao izuzetno nepromišljeno: pustio je 1400 sljedbenika na neprijateljsku teritpriu s namjerom mirnog hodočašća. Vođeni starim principom nenasilja, muslimanski hodočasnici nisu mogli nositi ništa od oružja osim putničkih mačeva za samoodbranu i stoga ne bi mogli da se suprotstave konjici iz Mekke koja bi bila poslana da ih rastjera. Izbjegavajući konjicu i ulogorovši se  nadomak svete Mekke, Poslanik ih je doveo u lavlju jazbinu.

Kao  i svi nenasilni pokretni otpora, muslimani na Hudejbiji su u odjednom bili nevjerovatno slabi, a istovremeno nevjerovatno jaki – “slabi” da se odupru bilo kakvom nasilju nad njima, ali “jaki” jer bi kršenje javnih zakona izazvano takvim nasiljem daleko više koštalo moćne snage. Ni Britanska Indija niti Džim Krou ne bi mogli priuštiti da se obruše na nenasilne protestante bez osuđivanja cijelog svijeta. Isto tako, u svetom hodočašću, Mekkanlije nisu mogle dozvoliti da nasrnu na hodočasnike a da ne bi u isto vrijeme bili osuđeni od strane cijelog Arapskog poluostrva. Nakon dugo vremena u ćorsokaku, Poslanik je pozvao dvije strane na pomirenje.

Mir često zahtijeva naizgled teške kompromise. U Ugovoru je navedeno da će muslimani odmah da se vrate u Medinu, ali da sljedeće godine mogu doći na hodočašće, uz dozvolu ljudima koji su htjeli napustiti islam i vratiti se u Mekku da to urade. Poslanikovo prihvatanje ovih uslova dovelo je do neslaganja između njegovih sljedbenika dok nije objavljen Kur’anski ajet kojim se ovaj događaj naziva “sigurnom pobjedom” (48:1). Potiskujući svoje lične osjećaje, muslimani su morali vjerovati da je nenasilan sporazum i politički kompromis  ustvari njihova pobjeda.

Historičari su ustvrdili da je više ljudi prešlo na islam u godinama nakon sklapanja Ugovora na Hudejbiji, nego u svim prethodnim godinama poslanstva. Kada su kasnije saveznici iz Mekke prekršili mir obnavljajući neprijateljstvo, muslimani su osvojili grad bez borbe i u potpunosti oprostili njihovim prijašnjim neprijateljima. Iako je ovaj vojni uspjeh nazvan “pobjedom”, Poslanik je podsjetio sve da se “sigurna pobjeda”  dogodila mnogo prije na Hudejbiji. Nenasilje i politički sporazum su donijeli pobjedu, a ne rat ili privrženost dogmi.

Međutim, u periodu konflikta između “muslimana” i “zapada”, sigurno je da će i islamski ekstremisti i polemičari protiv islama osporavati bilo kakvu opravdanost islama za nenasilan otpor. Ukratko ću navesti samo nekoliko opravdanja ove obje grupe, koje, iako naizgled na suprotnim stranama, govore istim glasom.

1)      “Hudejbija nije istinska posvećenost nenasilju- muslimani su se obavezali (Prisega ispod drveta) da bi se fizički odbranili u slučaju napada Mekkanlija. “ Da su Mekkanlije prekršile sveti kod i prolili krv, muslimanski hodočasnici zasigurno ne bi mogli očekivati zaustavljanje ubijanja i zatvaranja. Prije bi očekivali masakr. U tom kontekstu, Poslanik i njegovi sljedbenici  su uvidjeli da je borba sa malim izgledima mnogo više časna nego bježanje od svog povoda, čak ako to znači i sigurnu smrt. Ova posvećenost, inspiracija svim muslimanima koji su građanski neposlušni, učinila je bez sumnje njhov pokret manje nasilnim – što su shvatile i same Mekkanlije.

2)      “Bilo kakav opravdanost islama za nenasilje je ukinuta. Iz vremena kada se neprijateljstvo sa Mekkanlijama obnovilo, muslimani su se obavezali vječiti sukob sa nevjernicima do kraja vremena.” U devetoj suri u Kur’anu (At-Tawba) muslimanima se, nakon kršenja Ugovora na Hudejbiji, naređuje borba protiv Mekkanlija, ali bilo bi smiješno reći da to znači da se muslimanima ikada poslije zabranjuje okretanje nenasilju i kompromisu. Ova sura poziva na kontinuiranu posvećenost miru sa mnogobošcima koji vas “nisu ni u čemu povrijedili, niti su ikoga protiv vas pomagali“ (Kur’an, 9:4). I sam Poslanik s.a.v.s. nikada ne bi zaboravio na Ugovor na Hudejbiji, te je stoga po povratku u Mekku sve podsjetio na “sigurnu pobjedu”.

3)      “Bit Ugovora na Hudejbiji je obmana: Muhammed a.s. je napravio sporazum kada je bio slab, da bi ga prekršio kada je postao jači.” Ova izjava je u suprotnosti sa historijskim činjenicama. Iako se Poslanik upustio u veliki rizik udaljavajući se od sigurnosti koju je imao u Medini, definisano nenasilje nikada nije “slabost”. I dok se snaga muslimana povećavala kroz godine što su dolazile, historija svjedoči da su neprijatelji iz Mekke prekršili Ugovor. Pogled u prošlost je jasan, Hudejbija je proglašena “sigurnom pobjedom” daleko prije nego što je ishod bio poznat – očigledno je riječ o nenasilnoj akciji, neuspjelom obavljanju hodočašća i teškom kompromisu  s ciljem postizanja mira.

Dakle, kakvoj pobjedi islamski orijentisane strane u današnjem postrevolucionarno arapskom svijetu treba da teže? Neki u islamskom svijetu možda žele da izgrade društva posvećena Božijem šerijatu ili dobro utabanu stazu, ali fokusirajući se na ovaj ishod, nažalost mogu posegnuti za bilo čim što im se učini potrebnim, nasiljem ili varkama. S druge strane, ostavština Hudjebije bi trebala da podsjeti sve posvećene muslimane da se prava pobjeda postiže kroz konstruktivne, zakonite načine. U ovom specifičnom slučaju, istinska pobjeda koja traje je postignuta čvrstom prisegom nenasilnom otporu i kompromisu sa suprotnom stranom bez dogmi. Na temelju ovih principa, ishod je građansko društvo koje je barem u mogućnosti da obezbijedi lične slobode i prava manjina – što može iznenaditi neke ljude, ali istovremeno i primaknuti Poslanikovom s.a.v.s. presedanu na Hudejbiji – jedinom “sigurnom pobjedom” islama.

Autor: Adnan Majid

Izvor: suhaibwebb.com 

Za Akos.ba prevela i obradila: Smaila Mulić