Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Islamske teme > Uloga vođa i inteligencije

Uloga vođa i inteligencije

Govoriti o ulozi vođa i inteligencije je veoma zamašna tema, ali ću u najglavnijim potezima, kroz povijest , ocrtati njihov učinak prema narodu, te iznijeti puteve kojim bi se došlo do preporoda i to ograničivši se na povijest islama, te muslimanske vođe i inteligenciju.

Poznato je kroz historiju da je vodeća i vladajuća klasa ljudi, kao i ulema duhovnog i svjetovnog karaktera igrala vrlo važnu i najvažniju ulogu u životu, opstanku i progresu ljudskih zajednica i njihove državne samostalnosti i nadmoći. O njima je zavisila i zavisi sudbina naroda i narodnih skupina. Drugim riječima, život i rad inteligencije i vođa znači progres i prosperitet naroda, jer oni udaraju temelje zajedničkog doma-države. U tom smislu i Muhammeda.s. veli: ”U mom narodu imadu dvije grupa ljudi, koji kada su u dobru stanju i narod je dobar, a kada se pokvare i narod se pokvari. To je ulema i vladajući velikaši.” Ove riječi očitovale su se u povijesti islama.

U početku osnivanja islamske države, odnosno širenja islama, Muhammed a.s. bio je sam glavni  inicijator i vođa vjerskog svjetovnog karaktera, te vladar i najviši islamski tumač. On je jednako propovijedao i vjeru u Boga i nastojao osigurati budućnost svojim sljedbenicima. U svom radu je vazda uspijevao, jer je prema svakom čovjeku pravedno postupao i očinski se starao za svakog svojeg sljedbenika, bez obzira na rasu i naciju. On nije tražio prednost ljudi u rasnom ili nacionalnom pogledu, nego je gledao prednost u njihovim karakterima, pobožnosti i dobrim djelima, teje to redovito preporučivao i svojim drugovima i ostalim muslimanima govoreći: ”Niko ni pred kim nema odličja ni prednosti, prednost se postiže samo vjerom i dobrim djelima.” Na takvim temeljima islam se temelji i na takvim temeljima islamsko carstvo moglo je opstati i pod takvim okolnostima brzo se širiti, jer Muhammeda.s. kao Božiji poslanik i vladar, nikad nije isticao svoju superiornost, niti je tražio sebi ikakve olakšice i udobnosti.

Iza Alejhisselamove smrti državnu upravu i vjersko vodstvo preuzeli su njegovi najbolji drugovi koji su bili uvijek uz njega i iz dna duše ljubili sve što im je on kazivao, pa se nisu oglušili ni o navedene riječi, nego su prema njima udešavali svoj privatni i vladalački život. Zato i jest luča islama rapidnom brzinom obasjavala zemlje i gradove, a muslimani su postajali na svakom mjestu otporniji i jači. To napredovanje trajalo je sve dotle, dok vodeći krugovi nisu počeli pretvarati opće koristi o lične interese. To se moglo vidjeti odmah kod Omejevića i Abasovića, kod kojih su pobijedili lični .

Vladari, kao i druge političke vođe, imali su u svojoj ruci i duhovno vodstvo, te kada je u njihovu svijest nadvladala bolesna ambicija i gramzljivost, islamska zajednica bivala je iz dana u dan sve slabija, a narod je mlitavio, dok nije konačno došlo do velikog rasula, jer se među njima nije moglo naći H.Omera, koji bi sebe smatrali državnom i narodnom žrtvom, kao ni H.Ebu-Bekra koji bi običavao reći:”Potpomažite me dok sam na pravom putu, ne budem li ja na pravom putu niste me dužni pomagati”,jer put kojim su oni išli u mnogo čemu nije odgovarao islamskim principima.

Slično se desilo i s Turcima. Prvi Osmanovi potomci imali su u vidu islamsko bratstvo i prosperitet svoje zajednice, te su u svim svojim poduhvatima, osvajanjima i širenju islama imali krasnih uspjeha.

Osmanlijske vođe i sultani, držeći se Alejhisselamova principa-požrtvovanosti i pomaganja islama i islamske zajednice-zadivili su sav svijet svojim džinovskim osvajanjima i širenjem osmanlijskog carstva. Smatrali su bratom svakom muslimana i cijenili ga po njegovim unutarnjim vrijednostima. Svako je mogao doći na najviše položaje, samo ako je imao sposobnost i vladanje kakvo islam traži. Kod njih, kao i kod prvih halifa, musliman je bio samo brat i kao takvom nije se moglo osporiti da zauzme odgovarajući položaj u državnoj upravi i svugdje gdje je trebalo. Nije se smjelo gledati da li je neko Turčin ili koje bilo narodnosti, nego se strogo pazilo ima li prava islamska i čovječanska obilježja. Drugim riječima, gledali su u duše ljudi i ta ih je parola vodila kroz vijekove osvajanja.

Čim su i kod njih postali lični i plemenski interesi jači od zajedničkih i državnih i kada se počelo računati više na formu nego na unutrašnju stranu čovjeka, počeo je opadati komad po komad turskog carstva.

Kao što su islamu i njegovu prosperitetu škodili velikaši i zapovjednici, tako je i jedan dio uleme velike mu štete nanio. U prvo doba sva muslimanska inteligencija nosila je ime uleme, jer ih je vjera inspirirala da izučavaju sve grane nauke i u svakom pravcu bio im je vodič Kur'an dok materijalna strana nije bila glavna strana njihova intelektualnog rada. Kur'an  im je bio vjerni pokretač  za rad u svim pravcima, te su neumorno radili kako u nauci, tako i na raznim zanatima i trgovini. Imami A'zam, najveći islamski pravnik, uspješno je vodio trgovinu, a srećemo mnoge pisce koji se zovu po svojim zanatima, kao npr. Nehas (Kazandžija), Zedžadž(Staklar), Attar(Drogerist),i dr. Svi su, dakle težili nositi časno, ali vrlo odgovorno ime uleme, jer ih Muhammeda.s. naziva Božjim povjerenicima nad ostalim ljudima. Time je inteligenciji povjerena velika zadaća,skoro ista što i Božjim poslanicima, s tom razlikom, što oni nemaju mudžiza niti dobivaju vahja,objavu od Boga.

Muhammeda.s. brinuo se oko podizanja islamske zajednice i muslimana u svakom pogledu, a to je isto ostavio u dužnost i svojim nasljednicima-ulemi. Kad bi ulema, bez obzira na naučnu struku, valjano upravljala tim velikim mirazom, zaista bi plodovi bili sjajni.

Što se tiče učenih ljudi za vrijeme ashaba, nije bilo potrebno da dižu svoj glas koji bi služio kao naputak vođama i vladajućim krugovima, jer je rad tadašnjih vođa potpuno odgovarao duhu islama. No, ipak su vladari tražili suradnju uleme i svako ko bi uvidio njihovu pogrešku, štetnu po narod i državu, bio je slobodan upozoriti ih na nju. Tako je H.Omer bio sav sretan kada mu je jedan seljak kao novom halifi rekao: ”Tako mi Bog, kada skreneš s puta pravde mi ćemo te svojim sabljama popraviti.” Veliki Omer, kao halifa, zahvalio je Bogu što ima tako svjesnih ljudi koji su u stanju i halifinu glavu odsjeći za dobro islamske zajednice i države. Halifa Omer je znao da je dužnost svakog čovjeka, a pogotovo intelektualca, upozoriti svakoga, a naročito onoga koji vodi zajednicu, na njegove greške koje bi mogle njega i zajednicu dovesti u katastrofalan položaj. On je bio svjestan riječi Božijeg poslanika kad veli da je Bogu najmilija borba iskrena riječ,rečena nasilnom vođi.

Držanje kasnijih vladara i vođa tražilo je glas učenih ljudi i drugih svjesnih muslimana, ali tada je svijest kod mnogih zamrla, a inteligencija se počela cijepati u razne tabore, te tako bacili u pozadinu brigu o islamu i muslimanima, drugi prezirali svaki rad što nije strogo ibadetskoga karaktera, a treći su se dali kupiti od vladajuće i vodeće klase ljudi i tako tumačiti islamske principe po njihovoj želji i svojoj uviđavnosti, ne vodeći nimalo računa dokle će to dovesti islamsku zajednicu. To njihovo odstupanje, kao i odstupanje vodećih ljudi, dovele su zajednicu u strašan položaj.

Sudbina, koja je zadesila i našu generaciju vezana je za vođe i inteligenciju. Među vođama, kao i inteligencijom, naći ćete bezbroj pravaca i raznih ideologija koji se kriju pod muslimanskim imenom, ali se ni u čem ne pokazuju muslimanima, jedino ako im to bude trebalo  za neku njihovu dobit.

Nisu rijetki primjeri vođa u našoj najskorijoj prošlosti kao ni danas koji gledaju svoje vlastite probitke u stradanjima svoje braće i cijepanju muslimana u sve postojeće grupe i grupice. Njihovo srce postalo je komad zahrđalog željeza, a osjećaji i čuvstva oboljeli, te ne mogu zapaziti boli i stradanja tisuće braće po vjeri i krvi.

Šta da reknem za inteligenciju? Ljudi s diplomama, pameću i materijalnim bogatstvima, ali duševna sirotinja. Učenjačka odgovornost i borba potpuno izgubljena. Duh i snaga malaksala i zamrla. Nehat i bezbrižnost za druge, te samoodržavanje su ideali i ciljevi života. Stega i ukočenost zapada bacila ih je u takav vrtlog, da se i ne pokušavaju osloboditi. Kukavičluk i strah od smrti vladaju njima, njihovim savjestima i pameću tako da niti znaju, niti mogu osjetiti boli i stradanja tisuće nevine djece i majki. Čak ni onda, kada su im bila otvorena vrata radu i spasu, nehat i nemar i neodgovornost ne dopustiše im izvršiti najsvetije dužnosti:osiguravanje i izgrađivanje budućnosti svoga stada.

Duhovna inteligencija želi narodu pružiti uže spasa sjedeći na koljenima sa tesbihom u ruci, a svjetovna po kafanama i birtijama mudrujući,hvaleći se i kritizirajući točak vremena koji se munjevitom brzinom kreće i mrvi sve što mu pod oštricu dođe, odnosno što se ne kreće njegovom brzinom.

A što da se učini u tom pravcu? Mišljenja sam, da treba stupiti u borbu, u prvom redu, sa sobom, a kad sebe savlada onda se svojom okolinom. Ta bi borba imala četiri osnovna principa:

–          raditi po vjeri preporučljive stvari i naređivati da se one izvršavaju,

–          mrziti sve što vjera odbacuje i to zabranjivati,

–          iskrenom i smjelom odlučnošću stupati u borbu i posao, te sve to strpljivo i muževno izdržati

–          s najvećom smjelošću odbijati pokvarenost.

Kad bi svaki intelektualac i svaki čovjek uopće čvrsto se prihvatio za ova četiri užeta brzo bi nastupio preporod kako u njihovim dušama tako i u narodnim masama, jer bi bile povezane sve umne, fizičke i srčane snage. Kada svi muslimani budu stupili vlastitim snagama u odbranu sebe,svoje zajednice i njenih svetinja i svaki pojedinac, a naročito intelektualac, bude zauzeo odgovarajuće mjesto, te skupa stupe u borbu onda se tek može očekivati bolji položaj islamske zajednice. Ali dokle se god pojedinci budu izvlačili i svoje dužnosti nametali drugima i dokle se god bude prelazilo preko svih grešaka pojedinaca, dotle se ne treba nadati boljoj budućnosti, jer se pozitivno zna, da je opstojnost čovjeka i zajednice uvjetovana radom i samoobranom, a to je istovremeno i osovina oko koje se kreće cijela islamska vjera.

Kad bi se taj važni propis napustio, kao što jest, bez sumnje bi vjera oslabila, a zablude i stramputice bi uzele maha. Stoga je i zadužen svaki musliman prihvatiti se svom snagom rada i borbe, te kako Kur'an veli, organizirati se u grupu ljudi koji će pozivati ljude dobru, naređivati im ono što im vjera nalaže, a zabranjivati sve što vjera ne trpi i prezire. Ta je bila vjekovna zadaća svih islamskih vladara, vođa i inteligencije, a čim su se okrenuli drugom cilju bili su izgubljena kapu moru.

Ni nama nije drukčije. Naročito materijalni probici su na prvom mjestu i, pravo rekavši, glavni cilj života, a vjera i duh su napušteni i zagubljeni. Možda će nas biti koji ćemo opravdati svoju lijenost i nemar današnjim teškim prilikama, ali Kur'an ne dopušta toga izgovora, nego veli da Bog neće promijeniti stanja jednog naroda, niti će ga preporoditi, sve dok se on ne izmijeni i preporodi u svojim dušama, a vjera nas ne isključuje iz borbe ni u najtežim momentima, kako to Alejhisselam veli: ”Ko od vas vidi da se radi ono što vjera zabranjuje, neka to spriječi rukom, ne mogne li, onda riječju, a ako ne može ni to, onda neka to zlo srcem mrzi, ali taj je iman slab.”

Piše: Hfz. Mersudin ef. Kasumović 

(akos.ba/rijaset.ba)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top