Genocid nad Bošnjacima Sandžaka: Napad na Miosku 1918. godine
Krvavo kolo u Mioskoj
“Sandžak” – 1918. godine našao u Kraljevini SHS kao siromašna i nerazvijena regija. Lična bezbjednost Bošnjaka bila je naročito kritična u jesen te godine. Napad na njihove živote i imovinu bio je uobičajena stvar. Ovakve stvari se počinju dešavati odmah po povlačenju austro-ugarskih trupa. Posljedica toga su masovna istrebljenja, nasilna prevođenja u pravoslavlje, protjerivanja, otimanja kuća i imanja Bošnjaka. Ubijanja i pljačkanja su vršile grupe od nekoliko ljudi, i to najčešće noću. Spiskove s imenima onih koje je trebalo likvidirati najčešće su dobijali od općinskih funkcionera. Pored ubistava, vršene su pljačke svega vrijednog.
Jedan od mnogobrojnih zločina iz tog perioda izvršen je u prijepoljskom selu Mioska, gdje je ubijeno osam nedužnih Bošnjaka. Ovaj zločin je vremenom zataškan uz simbolične kazne nekim vinovnicima ovog krvavog pira.
Posebnog povoda za napad na Miosku nije bilo, ali je razloga bilo nekoliko. Osnovni je sandžački gazija Jusuf Mehonić, odnosno rodbinska i komitska veza Mioštana i Jusufa. On je vrlo često nalazio sklonište u Mioskoj. Među njegovim jatacima se isticao Zifo Mehonić koji je za to i osuđivan. Drugi razlog napada na Miosku je njezin geografski položaj. Naime, kroz Miosku je vodio veoma važan put koji je trebalo osigurati od eventualnog napada komite.
Cilj napada na Miosku je bio pohvatati i pobiti najviđenije Bošnjake, zastrašiti sve ostale i natjerati ih na muhadžirluk. Dva čovjeka su bila u primarnom planu za odstrijel: Zifo i Halil Mehonić. Halil je bio veoma ugledan i utjecajan čovjek. Postao je kmet nad cjelokupnim bošnjačkim življem Ninčića, Gračanice, Velike Župe, Mioske, Žitina i Hrta. Ova kmetija se zvala Pranjci.
Načelnik žandarmerije, Sreten Nikolić i Todo Lazarević pripremali su napad. Oni su u više navrata dolazili u Miosku s pričom kako neće biti nikakvog napada. Ovo ukazuje da su i najviši vrhovi vlasti učestvovali u ovom zločinu. Suvišno je reći da su Bošnjaci Mioske svoje dželate dočekali goloruki, jer je odmah poslije okupacije 1912. godine bošnjačko stanovništvo razoružano.
Na prostorima prijepoljske općine, vođeni su sporovi oko uspostavljanja vlasti između Srbije i Crne Gore. Tu je došlo do spora oko sela Kamena Gora, Mataruge, Velika Župa, Mioska, Vukodol i Zvijezd. Komadant mjesta srpske vojske u Prijepolju, kapetan prve klase, Svetozar Hadžić, izdao je naređenje 10. 11. 1912. godine da seljaci tih sela predaju oružje i donesu ga u Prijepolje, a da Periša Marković, oficir crnogorske vojske, nije nadležan za razoružavanja u prijepoljskim selima. Hadžić je o tome izvjestio i Komandu pljevaljske posade crnogorske vojske, na što mu je Nikola Pejović odgovorio da njegova komanda smatra teritoriju spomenutih sela svojom i da ljudi iz tih područja trebaju predati oružje samo crnogorskoj posadi te da će „svaki pokušaj protivan ovome, komanda smatrati kao povredu njenog prava i silom silu odbiti, smatrajući povredu te teritorije kao povredu državnih granica Kraljevine Crne Gore i njenog stanovništva.“
O ovom sporu je komadant Javorske brigade Milivoje Anđelković izvjestio Vrhovnu komandu Srpske vojske 18. 11. 1912. godine. Ovaj spor srpske i crnogorske vojske i utrkivanje ko će razoružati stanovništvo prijepoljskih sela pokazuje da je razoružavanja zaista bilo. Međutim, stvarno su razoružani samo Bošnjaci.
Napad na Miosku je bio dobro pripremljen. Vođa je bio poznati crnogorski krvolok Milun Sokić. Srbi i Crnogorci su se organizirali od Vukova Brda, Ljutića, Strmećice, Kozice, Kamene Gore, Mihana… Napadači su poveli i žene zadužene za pljačkanje i otimanje zlata, garderobe, žita i stoke.
Ta dobro naoružana rulja na putu za Miosku, nedaleko Lipovca, počela je krvavi ritual. Iz čista mira ubili su Hamida Bašovića, koji je išao kući ne znajući šta se događa. Danas se to mjesto zove Hamidov grob. Napad na Miosku se desio po noći, kada su svi bili kod kuća. Napadači su prvo opkolili Miosku, a zatim krenuli ka centru sela. Rasporedili su se po kućama, lupali na vrata i dozivali Halila i Zifa Mehonića. Opazivši krvoloke, Zifo je uspio pobjeći niz rijeku, dok se Halil sakrio u uzanom prostoru ispod štale. Kada je Šerif Mehonić čuo da mu razbojnici lupaju na vrata, iskočio je kroz prozor u avliju i probio se kroz tu razularenu gomilu držeći kolac u rukama i uzvikujući lozinku koju je predhodno uspio čuti: „Sveti Vuk!“ Pošto je bila noć, napadači ga nisu prepoznali, a za kolac su mislili da je puška. Tek kada je skočio u rijeku, shvatili su da je to neko od Mioštana.
Kada im nije pošlo za rukom da uhvate Halila i Zifa, krenuli su s krvavim pirom, ubijajući i pljačkajući sve na šta su naišli. One koje su uspjeli uhvatiti, vezali su i dovodili na središte sela. Hvatani su uglavnom stari, bolesni i bespomoćni. Braću Tema i Selma Delendžića i Šabana Kujovića vezali su zajedno. Dok su čekali sasvim izvjesnu smrt, Selmo Delendžić se uspio odvezati. Međutim, nije mogao pomoći ni bratu ni Šabanu, sakrio se ispod pruća za ograđivanje imanja. Na drugoj strani su vezali Ragiba i Gaza Mehonića i Adila Delića iz Durtovića kod Pljevalja. Gazu i Adilu je konopac na rukama uspjela presjeći Đula Mehonić, Avdova žena. Dječaka od trinaest godina, Zeća Mehonića grupa razbojnika je uhvatila. Prijetili su da će mu usijanom žicom izvaditi oči ako ne kaže gdje su pare i zlato. U kući Zifa Mehonića su naši bolesnog i iznemoglog Adema, Zifovog brata, ali ubicama to nije ništa značilo, iznijeli su ga u ćebetu i ubili. Ubio ga je Ilija Kijanović. Inače, u ovom pohodu je kumstvo došlo do izražaja. Ragiba Mehonića je ubio kum Mlađen Čović.
Mlađen mu je prvo ponudio cigaretu rekavši: „Uzmi, kume, bit će ti zadnja!“ Iz drhtavih ruku je ispala posljednja cigareta, onda ga je Čović počeo tući govoreći: „Uzima Turčin, a neće da puši!“ Zatim je uzeo pušku i ubio ga. Šabana Kujovića je zvjerski ubio kum Milika (H)Rvo. Sijekao mu je komad po komad tijela i tjerao ga da jede sopstveno meso. Kada su došli do kuće Ibra i Muja Kujovića, razbojnici su naletjeli na zaključana vrata. U kući je bila samo djevojčica Zifa, koja je bila već legla na spavanje. Više se nije probudila. Zločinci su je ubili pucajući iz avlije kroz prozor. Kada su završili ubijanja i pljačkanje, ponapijali su se. Pijani monstrumi su, uz pjesmu, zaigrali kolo preko ubijenih Bošnjaka, koji su bili razbacani po putu. Ovaj krvavi pohod se završio u samu zoru, svađom razbojnika oko podjele plijena.
Vijest o zločinu u Mioskoj brzo se proširio po Prijepolju. U Miosku su počeli dolaziti ljudi iz Velika Župe, Ratajske i Čaršije da se uvjerili u istinitost vijesti koja je kružila gradom. Leksa Ćubić je došla da se vlastitim očima uvjeri. Kada je vidjela prizor izmasakriranih ljudi, razbacanih po seoskom putu, „svisnula je s pameti“. Do kraja života je ostala psihički poremećena. Za ovaj zločin su samo neki zlikovci simbolično kažnjeni. Presude su sasvim slučajno nađene nakon Drugog svjetskog rata u Okružnom sudu u Novom Pazaru. Tačnije, na tavanu suda, prilikom traženja papira za pisaće mašine. Pronašao ih je Drago Malešić, s nekim svojim „drugovima“. Naravno, organizatori masakra nisu htjeli kazniti zlikovce koje su unajmili.
Ostalo je upamćeno da je Jusuf Mehonić osvetio ubijene. Uhvatio je Sretena Nikolića, načelnika prijepoljske žandarmerije i jednog od glavnih organizatora zločina. Uz riječi: „Sretene jadane, ti si našao da mi oslobađaš braću!“ – Jusuf Mehonić je likvidirao Nikolića. Bošnjaci Mioske nisu krenuli u egzodus. Ostali su na kućnim pragovima, prkoseći sumornim vremenima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, organizirani u jedinice Muslimanske milicije, dali su veliki doprinos u odbrani bošnjačkog stanovništva Prijepolja. Na njihovom čelu su i tada bili hrabri Zifo i Halil Mehonić. Nažalost, Halil nije doživio kraj rata. Partizani su ga 1943. godine ubili na Seljašnici kod Prijepolja.
Zločin u Mioskoj je samo jedan od mnogobrojnih skrivenih zlodjela o kojima su uz šapat pričali stari Bošnjaci, bojeći se da će vrijeme ubijanja ponovo zakucati na njihova vrata. Ovi redovi su prvi javni govor o tom zločinu. Neka nevine žrtve napada na Miosku ostanu zauvijek zapisane: Ragib Mehonić, Adem Mehonić, Šaban Kujović, Zifa Kujović, Temo Delendžić, Redžo Lujinović, Ibro Bukovica, Hamid Basović.
Autor: Almir Mehonić
(akos.ba/sandzakpress.net)
