Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Kako Bošnjake zaklati olovkom

Kako Bošnjake zaklati olovkom

Povodom lažne dileme o “bosanstvu” i “bošnjaštvu”

Zar se ime Bošnjak, jezik bosanski i vjera islamska ne zatiru već, evo, 134 godine?

Aktuelna debata o tome o tome da li Bošnjaci trebaju krenuti putem “bosanstva” ili “bošnjaštva” u suštini predstavlja najobičniju podvalu i provokaciju.

Bosanac i Bošnjak su dvije različite identifikacije. Bošnjak je nacionalna, a Bosanac teritorijalna identifikacija. I tu nema nikakvih dilema. Tačka!

Ja sam Bosanac, to je sasvim jasno. Rođen sam i odrastao u srednjoj Bosni, u istom gradu gdje su stasavali Hadži Mustafa Bošnjak Muhlisi, dr. Fehim Bajraktarević, Branko Mikulić, Ahmed ef. Burek, Džemaludin Latić,  Goran Čišić… Ali, ja sam i Bošnjak koji govori bosanskim jezikom, ponosi se bošnjačkim identitetom i islamskom vjerom.

Zablude prošlosti

Kao što se moji susjedi Hrvati, također, s pravom, smatraju Bosancima i ponose katoličkom vjerom. Također, i komšije Srbi s ponosom nose pravoslavnu vjeru, te se (mnogi od njih) smatraju Bosancima, baš kao i ja. S punim pravom! Kao Bosance, ali i Hrvate i Srbe te naše susjede vide i drugi.

Ova pitanja, historijski gledano, nikada nisu bila stvar problema u Bosni. Niti trebaju biti. Pogotovo kada se gleda iz ugla Bošnjaka. Poticanje sukoba u našoj zemlji, ove ili one veste, uvijek je dolazilo izvana. Primjećuje to i ugledni britanski historičar Noel Malcom u svojoj “Povijesti Bosne”. Izvana su poticani unutrašnji sukobi u Bosni ili je izvana dolazila agresija na Bosnu.

Još nešto, oni tradicionalni bosanski katolici i pravoslavci koji su mahom u 19. stoljeću prihvatili hrvatstvo i srpstvo kao svoje nacionalno opredjeljenje, napravili su izbor kojeg su odabrali.  Kažu da je i Stjepana Radića svojevremeno u Jajcu dočekalo iznenađenje kada je tamošnje katolike oslovio “braćom Hrvatima”. Ali, to je neka druga priča.

Svakako, nastojanje pojedinih krugova iz Sarajeva da promoviranjem “Kallayevog bosanstva” ovdašnje Hrvate i Srbe tjeraju da se odreknu nečeg što su davno prihvatili njihovi pradjedovi, jeste samo “šaljiva storija iz historije” koja ne vodi ničemu do novoj smutnji i previranjima. Takva priča će ostati mrtvo slovo na papiru jer su procesi o kojima se sada ispreda po Šeheru, davno završeni.

Istovremeno, zabludu čine i oni koji vjeruju da su ti isti bosanski Hrvati i Srbi manje Bosanci od nas Bošnjaka.

Ko onda meni može osporavati to da sam Bosanac, ako sam i Bošnjak ili obrnuto!?

O takvim stvarima se može jalovo debatirati samo u Bosni i, posebno, unutar našeg, bošnjačkog naroda. To može samo biti samo dio one naše čudne navike da se prepiremo oko svega, pa i onog pitanja koje je davno odgovoreno.

Nije to ništa novo i neobično, jer se na popisu naredne, 2013. godine Bošnjaci po prvi put mogu izjasniti svojim starim, tradicionalnim bošnjačkim imenom. Nakon toga više niko neće moći govoriti o nekoj nedefiniranoj masi ili, kako su govorili “drugovi” Milovan Đilas ili Eduard Kardelj “etničkoj grupi”, jer to narod koji ima svoje ime, jezik, vjeru i prostor na kojem živi.

Isto je govorio rehmeli Husaga Čišić na Ustavotvornoj skupštini Titove Jugoslavije, ali je bio usamljen. Naime, i tamo je bilo Bošnjaka koji su zbog svojih zabluda i iluzija dozvolili da njihov narod jedini bude gurnut u “neopredijeljenost”, iako je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u ratnim godinama govorilo da “Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, već i srpska i hrvatska i muslimanska”.

No, Bošnjaci su svoju zasebnost pokazivali i kada su ih utjerivali u tu “neopredjeljenost”, kada su bili samo “muslimani” ili “Muslimani” u nacionalnom smislu. Pritom, nikada ti ljudi nisu dvojili oko toga da su i Bosanci. Čak i  onda kada su ostavljali svoje kosti po Hoćinu, kada su se borili na Galiciji, na Kozari, Sutjesci ili Neretvi…

Naglašavam, kampanja o kojoj govorimo ovih dana nije ni slučajna, niti neobična za ovdašnje uvjete.  Zar se ime Bošnjak, jezik bosanski i vjera islamska ne zatiru već, evo, 134 godine?

Šta je sada cilj? Nakon 200 hiljada ubijenih Bošnjaka i sabijanja preživjelih po enklavama koja neodoljivo podsjećaju na Gazzu ili Zapadnu Obalu, sada Bošnjake treba razbiti iznutra, izmrviti, kako kaže uvaženi reisu-l-ulema mr. Husein ef. Kvaazović, nakon čega se slobodno može izmrviti i prostor na kojem taj narod živi?

Ko to ne vidi kao izvjesnost nakon užasa 90-tih, u situaciji kada se ratne ideologije provode drugačijim sredstvima, ali s istim ciljem kao i u ratu, morat će ponavljati historiju.

Jer, nakon što su nas podijelili na Bosance, Hercegovce, Sandžaklije, Krajišnike, Posavce, Tuzlake, Sarajlije, Zeničane…,  sada je cilj danas podijele na Bošnjake i Bosance?! To je dio procesa atomizacije čiji je konačan ishod može biti samo nestanak bošnjačkog naroda.

Namamiti Bošnjake

Posebno je interesantno kako se lakomisleni žele namamiti da se zarad “bosanstva” odriču “bošnjaštva”, iako su, hudi, i Bosanci i Bošnjaci.

Naime, Bosanci su, kao, urbani, naprednjaci… S druge strane, Bošnjaci su “papci”, džamijski miševi, vehabije… Onda oni koji ne žele biti “papci” trebaju samo potpisati da su “ostali”, pardon, Bosanci!? Moram priznati, odlična metoda za širenje smutnje. To je kao da stavljate potpis na pakt s Iblisom.

Jer, kada popis jednom završi uvidjet će se (ako ne demaskiramo namjere spomenute kampanje)  da u Bosni i Hercegovini žive Srbi i Hrvati (neki od njih su onako s ulaznih vrata, naravno, probnim popisivačima govorili da ih pišu kao Srbe i Hrvate), Bošnjaci, kojima prijeti manjina, te Bosanci koji će biti u redu “ostalih”, zajedno s Romima, Jevrejima, Poljacima, Mađarima.. To će biti uvod u trajni nestanak Bošnjaka u Republici Srpskoj i većem dijelu Hercegovine, te opadanje utjecaja rečenih u Federaciji BiH.

Možda bi spomenuti “ostali” tražili da budu dio Ustava BiH, ali bi ih Milorad Dodik, kao onomad Sejdića i Fincija, poslao da se žale u Strazburg… A Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba. U situaciju kada se ni državni budžet lako ne usvaja, a blokade države se proizvode iznova i iznova, Dodik ne bi propustio ni ovu priliku da Bošnjacima i Bosancima, zajedno, zada još jedan dobar šamar za odsustvovanje s časova historije.

Naši ahmaci

Dušmani ove zemlje i ovog naroda nedvosmisleno znaju da su i Bošnjaci Bosanci, ali se ovdašnjim ahmacima teško može objasniti kako se iza svega krije namjera da se onaj dio naroda koji je izmakao ispod noža sada zakolje olovkom i otjera izvan brojnih prava i konstitutivnosti pod krov “ostalih” s kojima će onda biti lahko manipulirati i iznova ih ugoniti tamo i ovamo.

Sad je, računaju naši dušmani, trenutak da se definitivno zabije glogov kolac u srce bošnjačkog naroda.

Zašto je to bitno? Jer Bošnjaci su temelj Bosne. Uz naše komšije Srbe i Hrvate koji su odani ideji Bosne, Bošnjaci su jedina i najsnažnija brana rastakanju te države.

Kampanja o “bosanstvu” kojemu je, kao, problem “bošnjaštvo” dio je najobičnije reivizije historije. Kako svojevremeno kaza uvaženi akademik Muhamed Filipović “želja je protagonoista te kampanje je da nas vrate unazad, na vremena kada je bilo problematično da li mi kao Bošnjaci uopće postojimo”.

“Ako Bosna nema svoj narod koji je imenom, historijom i sadržajem svog identiteta vezan za tu zemlju i državu, onda ona nije supstancijalna historijski. Onda se ona svodi na Srbe i Hrvate kao jedine historijske nacije”, rekao je akademik Muhamed Filipović.

Ko ima dilemu o postojanju Bošnjaka neka se uputi u Anadoliju. Tamo i danas bosanski muhadžiri, kojima je pjevao i Alaksa Šantić, s ponosom nose prezime “Bošnjak”, za sebe govore da su Bošnjaci i da govore bosanskim jezikom. Mnogi govore i našu lijepu ikavicu.

Takvo prezime nosi i dio potomaka Ali-paše Reizvanbegovića iz Stoca koji su svoje utočište našli u Palestini gdje su izgradili džamiju, a koju su Izraelci u prošlom stoljeću pretvorili u kafanu. Upoznao sam neke od tih čestitih ljudi.

Bošnjaci žive i o bošnjaštvu jasno (bez ikakvog utjerivanja) govore, u Albaniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji, kao i diljem svijeta. Njima nisu trebali vrli kafanski intelektualci iz Sarajeva da im objasne kako zapravo nisu Bošnjaci već ih je neko utjerao u “bošnjaštvo”.

Svoje daleko bošnjačko porijeklo spominje čak i zamjenik generalnog direktora UNESCO-a Munir Bušnaki (Mounire Bouchenaki), rođen u Alžiru.

I u Saudijskoj Arabiji, ali i diljem svijeta se nalaze ljudi s ovih prostora koji se ne stide svog bošnjačkog porijekla. Bošnjaci su bili puno prije Bošnjačkog sabora iz 1993. godine kada je Bošnjacima samo vraćeno nacionalno ime. Ali, spomenuti često govore kako su njihovi djedovi Bosanci i kako su pristigli iz voljene Bosne.

Bosanski vam besidim

Ko ima dilemu o postojanju bosanskog jezika neka istraži bosansko-turski rječnik

alhamijado pjesnika Muhameda Hevaije Uskufija iz 1631. godine koji  je tokom cijelog života i rada isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski.

“Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”, piše Uskufi.

Hercegovački srpski prvaci, na primjer Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi “čovjek vičan bosanskom jeziku”, a vođa hercegovačkog ustanka Pero Tunguz znao je govoriti: “Razumi me, čovječe, bosanski ti govorim”!

Gramatiku bosanskog jezika za potrebe škola i izdao je Frane Vuletić, a štampala Vlada BiH još 1880. godine.

Kako bilježi Naila Hebib-Valjevac, jedan od najstarijih pomena bosanskog jezika nalazimo 1436. godine, u Kotoru gdje se u zapisniku o otkupu neke djevojčice od strane kotorskog kneza navodi da je ona “bosanskim jezikom djevena”.

Kada je u pitanju vjera islam, kako svjedoči i britanski historičar Noel Malcom, već 1485. godine u BiH je živjelo 4.134 muslimanske porodice i 1.064 neoženjenih muslimana.

Svjedočeći Malcom i o postepenom prihvatanju islamske vjere. Jer, Bošnjake niko nije utjerivao u islam, kao što ih nije utjerivao u “bošnjaštvo”, niti im ko treba govoriti da su i Bosanci.

Zato danas niko ne treba imati dileme. Mi smo Bosanci i Hercegovci po svom rođenju, kao što smo i Bošnjaci. A jezik nam je bosanski i vjera nam je islam. Ko hoće neka je ispovijeda. Nema prisile u vjeri (Kur'an).

Ali, ne može reći da nije čuo za Pravi put.

Također, svakog dobronamjernog čovjeka prihvatamo. A svakog zlikovca “što med pod jezikom nosi” prepoznamo. Iako “ne ličimo na junake, najteže nas je prijetnjom uplašiti”.

Zato, dilema nema. Izaberite – nacionalnost Bošnjak, jezik – bosanski i vjera – islam.

Piše: Faruk Vele

(Akos.ba/SAFF)

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top