Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > 20 odabranih citata iz romana “Nisam te se nagledao” autora Edina Krehića

20 odabranih citata iz romana “Nisam te se nagledao” autora Edina Krehića

“U stvarnom životu teško je napraviti vezu između smrti i romantike. U stvarnom životu svjetske vođe najčešće ne interesuje ko je pozitivac, a ko negativac, već ko će biti korisniji. U stvarnom životu često ubice dobiju priliku biti u potjeri. U stvarnom životu pravda nije bitna, osim žrtvama.”

“Mladi što iz malih mjesta dolaze u školovanje u Sarajevo, obično su u početku opčinjeni gradom, ritmom, modom… Mladi što iz velikih gradova odlaze u mala mjesta, recimo, tokom ljetnog raspusta obići rodbinu, obično ne znaju šta će od dosade i mrzovoljno razgovarajući i gledajući televiziju.”

“Sport je nova trka za novcem, važnijim od igračevih ispucalih ligamenata, krvavih koljena, glave s potresom mozga… I sve one silne reklame koje slave fudbal i fair- play samo su opijum za mase da ih odvuku na stadione i prvenstva, da gube vid pred ekranima i usput na besplatni poziv naruče šta od proizvoda pomno reklamiranih na poluvremenu.”

“San je došao onako kako uvijek dolazi svima. Nerazjašnjeno i iznenada, kako i ode. Uz puno straha i znoja, ako je noćna mora. Ili sa žalom što je završio, ako sanjamo lijepe stvari.”

“Kuhinje su gotovo sveto mjesto bosanskih žena. To je onaj njihov kutak u kojem stignu promišljati o svemu dok razvijaju pite, prave pečenje ili kolače. Bez obzira na silnu količinu brašna, šećera i ulja upotrebljenih svaki dan, kuhinje uvijek blistaju. Šporet je čist i oriban, oko stola je usisano, a kredence ukrašavaju blistavi i uštirkani hekleraji.”

“Upis na fakultet, čak i kada živite u gradovima punim univerzitetskih centara, uvijek je stresan i za dijete i za roditelje. Šta upisati? Je li to, zaista, pravi izbor? Hoću li uspjeti? Da sam, ipak, malo bolje učio u srednjoj školi? Moji roditelji nemaju dobra poznanstva kao njegovi?”

“Djeca koja dolaze iz manjih sredina u kojima nema fakulteta, suočavaju se s dodatnim problemima. Ti problemi postaju kao brdo koje valja preći ako nemate roditelje, a još dolazite iz male sredine.”

“Efendija se spremao početi namaz kada je ugledao Abida i Srebrena. Zagledao se u novo lice, zurio netremice u mladost koja je kročila unutra, osmjehnuo mu se, a onda se začula molitva koja je Srebrenu odmorila dušu nakon dugog puta i potrage za smještajem.”

“Kada upišete društvene nauke, spadate u red onih što su izabrali lakši fakultet. Naravno, svaki treba završiti i probdjećete noći za knjigom. Biće tu profesora koji će vas vraćati da ponovite ispit, čisto onako što im je taj dan loš, malo su nervozni pa ih i vi nervirate; potrefiće vas nekad baš dio iz knjige na koji niste najbolje obratili pažnju; na neki jeste, ali jednostavno mozak blokira. Ipak, naposljetku, dâ se diplomirati ako učite. E, tako vam je na političkim naukama, filozofiji, pedagogiji…”

“Potrebno je mnogo energije za isticanje uspjeha, hvalisanje ili pokušavanje da ubijedite druge koliko vrijedite. Hvalisanje razblažuje dobre osjećaje nakon nekog uspjeha. Što više pokušavate da se dokažete, ljudi će vas više izbjegavati, govoriti iza leđa. A što se manje trudite da dobijete odobrenje, više se potvrđujete. Ljudi cijene takve.“

Otac je bio zadovoljan. I sretan. Kakvo divno jutro, kakav divan život. Ono o čemu nije smio ni maštati. Voljena supruga, dijete rođeno iz ljubavi, rodni grad, zdravlje, posao koji voli…”

“Od dobrote. Kada najmanje imaš, često se pokaže u životu, najviše daješ. Učitelj Srebren je takav primjer pokazao u narednih nekoliko minuta, kada se jedan mališan, njegov učenik, otrgnuo na ulici od majke, dotrčao i brzo ga zagrlio.”

„Djeco moja, zašto učimo historiju?“ Djevojčica je digla ruku: „Da učimo o našoj prošlosti.“ „Bravo, Sabina, tako je. Šta učimo iz naše prošlosti? Hajde, Farise…“ „Učimo događaje koji su se desili u našoj zemlji. Učimo i o ljudima koji su ostavili trag kroz historiju.“ „Ko će mi sada odgovoriti o kakvim tačno ljudima učimo? Izvoli, Hatidža.“ „O onima što su rušili naše gradove i naše znamenitosti… Ali i o onima što su nas branili, što su  gradili i popravljali… I što su pomagali drugima.“ „Bravo, djeco moja. A  zašto je važno da znamo našu historiju? Jakube.“ „Da ne zaboravimo!“ „Da čujem tebe, Emina.“ „Da možemo prenijeti narednim generacijama.“ „Ima li još šta? Izvoli, Jasna.“ „I da nam se ružne stvari ne ponove.“

“Srebren je govorio Ronu, a više je pokušavao sebe ubijediti. „Vi ste vojska Ujedinjenih nacija.“ Ron je odmahnuo glavom. „Ma kakve Ujedinjene nacije. Ovdje su ljudi došli zaraditi novac u vojsci. I ja sam došao zaraditi da kupim stan za vjerenicu i dijete. Svi se žele samo živi vratiti. Nije ih briga šta će biti s vama. Čak vas i mrze.“

“Rat je zlo u kojem bolnice rade poput pekara u miru. Hirurzi rutinski i brzo vade gelere i metke iz tijela i šiju razderana tkiva, anesteziolozi im kao na fabričkoj traci spremaju naredne ranjenike, sestre trče i slažu novi materijal: instrumente, zavoje… Čistačice bez prestanka peru krv iz hodnika… I svako savršeno zna šta radi.”

“Kada čovjek gleda zbjeg na televiziji, u nekoj dalekoj državi, može mu biti žao, pogotovo uplakane djece što ih majke čvrsto drže za ruke. U drugoj ruci obično im je kesa s ostacima hrane, u nadi da će brzo doći do druge. Okolo su ruševine i vojnici koji se u takvoj poziciji mogu osjećati nadmeno. Gledate slike koje se miču i pitate se šta ljude tjera da nanose bol drugima.”

“I gotovo da vam je sasvim normalno to što je rat. Što vam je rodni grad pod opsadom, pa u njemu vladaju smrt, glad i patnja. Što morate napustiti dom pred žestokom neprijateljskom ofanzivom. Što dolazi vojska koja se smije na spominjanje Ženevske konvencije. Što zaštićena zona UN-a neće biti zaštićena. Što se sprema zločin koji će u historijskim čitankama biti označen kao najveći u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.”

“U ruci mu je bio dio sinovljevog pokidanog pisma. Gornju polovinu je tokom proboja čitao pri svakom sjedenju, pri svakom hvatanju daha nakon trka, poslije svake borbe, nakon svake zamke iz koje bi se iščupao živ. Sinovljeve riječi davale su mu nadljudsku snagu za veranje po planini, za hitro izbjegavanje metaka, za bacanje na zemlju tik ispod gelera koji su mu u nekoliko navrata okrznuli tjeme…”

“Ljudi kroz život imaju mnogo želja. Djeca da dobiju neku novu igračku, mladi da dobiju novu majicu ili osvoje srce onog ko im se sviđa, odrasli maštaju o dobrom poslu, napredovanju u karijeri i većoj plati.”

“Davno je to bilo… Ali ne prođe dan da se Ismar ne sjeti oca, supe, zvijezda, bezbrižnog djetinjstva prekinutog naglo kada je imao devet godina i kada je njegov otac, s malenim ruksakom na leđima iz kojeg je virila flaša davno popijene Coca-Cole u koju je bila natočena voda, otišao u koloni što se poput rijeke uspinjala vijugavim brdima koja bi u svim drugim prilikama bila kao iz bajki, obložena gustom šumom i rijetkim poljskim travama što se uvlače u nosnice, opijaju mirom i tjeraju na sladak san.”

Za Akos.ba priredio: Admir Lisica

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top