Kolumne i intervjui

Bošnjački muhadžir

Kod nas Bošnjaka-muslimana u posljednje vrijeme učestao je adet da se naš lijepi islam i sve što je vezano za njeg sve više stavlja na margine tj. postrani i sve više smo svjedoci naše samoizgubljenosti u vremenu i prostoru.

Najbolji dokaz jeste događaj koji nam dolazi u susret, a koji je vezan za život Poslanik a.s. za kojeg nekolicina muslimana zna, a večina ne, a to je hidžretska godina. Možda razlog tome jeste okruženje u kojem živimo, uticaj medija, al i mi sami dozvoljajavjući da nas okupiraju neki događaji koji uopće i nisu vezani za našu vjeru kao naprimjer prisustvo svetog Nikole (djeda Mraza) u našim porodicama, obilježavanje gregorijanske nove godine itd. Sve više posvećujemo pažnju tim događajima, a one koji se vežu za nas i našu vjeru zaboravljamo ili vrlo malo o njima znamo. Posebno mjesto kod nas muslimana trebala bi zauzimati hidžra, čijim povodom se obilježava nova hidžretska godina.

Najbolja poruka hidžre za nas koji smo prognani sa svojih ognjišta i za sve Bošnjake  širom svijete jeste da volimo, ne zaboravljamo i ne napuštamo svoj zavičaj-svoju zemlju u kojoj smo rođeni, u kojoj smo kročili na zemlju, jer i pored svega mi rezervne zemlje nemamo.

Spominjući hidžru, prvo što nam naumpadne jeste da je to preseljenje Muhammed a.s. iz Mekke u Medinu. Hidžra nije samo puki događaj preseljenja, već je to događaj koji je prekretnica za islam i muslimana. S hidžrom dolazi do bratimljenja muslimana koje nas podučava da štitimo i pomažemo jedni druge u nevoljama i da smo uvijek jedni uz druge u svim situacijama, pravi se prva džamija iz koje će se islam širiti cijelim svijetom, formira se država, donosi se ustav koji poštuje prava i drugih vjera.

Mnogo je razloga zbog kojih se čini hidžra. Nekada je to zbog vjere tj. da čovjek u mjestu u kojem živi ne može mirno ispovijedati svoju vjeru, da se vrši nad njim pritisak da ostavi svoju vjeru, da mu se prijeti da će biti ubijen zbog svoje vjere utd.. Mi smo svjedoci ovih razloga u ne tako dalekoj prošlosti u kojoj smo morali učiniti hidžru iz naših ognjišta zbog naše vjere i naše nacionalnosti. Ta naša hidžra nas obavezuje da ne padnemo pod uticaja podvala za popis stanovništva, već da se nastavimo boriti za pravo naše nacionalnosti po kojoj smo Bošnjaci, za našu vjeroispovijest po kojoj pripadamo islamu i za naš jezik.

Hidžra je bila svojstvena mnogim narodima, civilizacijama i svim poslanicima. Sjetimo se hidžre Ibrahima, a.s, kako se spominje u Kur’anu: „A Ibrahim reče: „Ja sam muhadžir (ja se selim) onamo kuda mi je Gospodar moj naredio.“ Zatim se sjetimo hidžre Ja’kuba a.s. i njegovih sinova u Egipat, Musa a.s. i njegove hidžre u obečanu zemlju, sklanjajući se od faraona i njegovog zuluma. Hidžra svih poslanika bila je naređena i dopuštena od Gospodara. Muhammed a.s. nije napustio Mekku s ciljem da se u nju više ne vraća, već sa ciljem da ojača duhovno i vojno kako bi mogao nastaviti s misijom koja mu je povjerena. Tako osam godina nakon hidžre Poslanik a.s. osvaja ponovo rodnu Mekku.

Hidžra nas podučava povjernju i iskrenom oslanjanju na Allaha dž.š. u svim životnim situacijama. Čineći hidžru s Poslanikom a.s., Ebu Bekr r.a. ugledavši mušrike zabrinuo se za Poslanika a.s., a Poslanik a.s. mu odgovara: „Šta misliš, Ebu Bekre, o dvojici s kojima je Allah treći?!“ Ovakvom pouzdanju podučava nas i Kur’ana: „…kad su njih dvojica bili u pećini i kad je on rekao drugu svome: „Ne brini, Allah je s nama!“ Mi moramo u svakom pedlju našeg života iskreno se oslanjati i uzdati u Allaha dž.š. jer to je jedan od ključeva našeg uspjeha u životu, jer znajmo bez Allahove pomoći uspjeha nema. Hidžra nam zadaje najveću životnu zadaću a to je da riječ Allahova u našim životima bude na prvom mjestu jer tako ćemo sigurno zadobiti Allahovu pomoć.

Danas često puta postavljamo sebi pitanje kako sačuvati našu omladinu od teških izazova današnjeg vremena. Najbolji odgovor nam daje događaj hidžre. Poslanik a.s. u ovaj presudan događaj za njeg i muslimana uključuje omladinu.

U našoj svakodnevnici trebali bi konstantno činiti hidžru jer hidžra pored preseljenja iz mjesta u mjesto jeste i ostavljanje grijeha. Uključuje Aliju r.a. koji liježe u postelju mjesto Poslanika a.s. kako bi zavarao mušrike, zatim Abdulaha r.a. sina Ebu Bekra koji im donosi vijesti o planovima mušrika, djevojku Esmu kći Ebu Bekra koja je donosila hranu Poslaniku a.s. i Ebu Bekru u pećinu. Također u organizaciju hidžre bio je uključen i mladić po imenu Amir b. Fuhejr koji je bio zadužen da dogoni stado ovaca do pećine u kojoj su bili Poslanik a.s. i Ebu Bekr kako bi imali mlijeka al i s ciljem da stado zamete tragove Abdulaha r.a. sina Ebu Bekra koji bi im dolazio u pećinu. Stoga bi nas ovi primjeri trebali podstaći da bodrimo našu omaldinu na putu islama, na putu sticanja naobrazbe, kako svjetske tako i vjerske, da ih uključimo u razne akcije naših džemata i druge korisni stvari za našu zajednicu i društvo jer samo na taj način ćemo ih saćuvati od nemorala, alkohola, droge i tomu slično.

Najbolja poruka hidžre za nas koji smo prognani sa svojih ognjišta i za sve bošnjake-muslimane širom svijete jeste da volimo, ne zaboravljamo i ne napuštamo svoj zavičaj-svoju zemlju u kojoj smo rođeni, u kojoj smo kročili na zemlju, jer i pored svega mi rezervne zemlje nemamo. Nigdje na ovom svijetu kruška, jabuka, šljiva ne mirišu onom ljepotom kao u našim rodnim zavičajima. Poslanik a.s. napuštajući Mekku veli: „Allah zna, o Mekko da si ti meni najdraže mjesto na zemlji, i da nije onih koji me izgone i progone Allahovu vjeru, nikada te ne bih napustio.“ U našoj svakodnevnici trebali bi konstantno činiti hidžru jer hidžra pored preseljenja iz mjesta u mjesto jeste i ostavljanje grijeha (nemorala, loših postupaka, lošeg govora itd) a prihvatanje onog što je Gospodar naredio kako veli Poslanik a.s.: Kada su jedne prilike Poslanika upitali na koji način da se dosegne deredža stepen muhadžira, naš dragi Poslanik je odgovorio: „Muhadžir je svaki onaj koji napusti sve ono što je Allah dž.š. zabranio, a prihvati se onoga što je naredio“. Stoga nastojmo postići stepen muhadžira na način da se kolonimo svega što je ružno, a prihvatimo ono što nam je Svevišnji naredio kako bi postigli Njegovo zadovoljstvo.

 Autor: Resul Alić

(akos.ba/preporod.com)

Back to top button